Blago maloj zemlji poput Hrvatske kad se New Statesman sjeti pisati o njoj naveliko. Recimo... Donosimo integrali prijevod članka objavljenog 13. veljače 2018.
Najmlađa članica EU-a, Hrvatska, popularna je među turistima. Samo, ona je još uvijek označena jugoslavenskim ratovima iz 90-ih i mladi ljudi iz nje odlaze. Jedna od velikih turističkih atrakcija u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, je skučen i neprimjeren muzej bez ikakvog izloška iz rimskog ili brončanog doba. Zove se "Muzej prekinutih veza", koncept koji je ujedno i lukav i jednostavan i krajnje jeftin. Sadrži zbirku svakodnevnih predmeta svekolike javnosti kako bi simbolizirala svoje izgubljene ljubavi.
Neki se dirljivi: pismo 13-godišnjeg dječaka napisano djevojčici koju je letimično upoznao bježeći iz Sarajeva koje je bilo pod bombardiranjem 1992. Neki su veličanstvena sredstva osvete: sjekira za uništavanje namještaja bivšeg. Sve te poruke govore svima nama jer je i izgubljena ljubav univerzalna. Ali to je također indikativno mjesto, jer bi se cijeli Balkan moglo prekrstiti u poluotok prekinutih veza. A Hrvatska se nalazi u samom njegovom krhkom srcu.
Kao i susjedna Slovenija, Hrvatska se svim silama trudi da odmaknuti se od svog bučnog susjedstva: u EU je ušla 2013. godine, kao jedina nova članica u proteklom desetljeću. Načuo sam o prigovorima da nije ispunila demokratske norme koje su se tražile, zatim da je primljena baš na vrijeme, kao i to da je Hrvatska bila spremna još i puno prije 2013., ali je nepravedno čekala. Ovaj posljednji argument možda je najzastupljeniji, budući da ova zemlja gaji snažan osjećaj žrtve.
Spomenuo sam nekome u Zagrebu da sam sliku Hrvatske dobio zahvaljujući čovjeku koji bi mogao biti njegov najpoznatiji izdanak: Goran Ivanišević, prvak u Wimbledonu 2001. godine - briljantan, neobičan, smiješan, bijesan, privlačan, malo otkačen. "A, ne, nije on naš", rekli su mi. "On je Dalmatinac. To je talijanski utjecaj. Tamo su vam svi takvi." Kao da je netko opisao Geoffreyja Boycotta kao tipičnog Engleza.
Mnogi Hrvati s kojima sam se susreo imali su skoro irski dar za dramatične fraze, čak i na engleskom - tako da mora da na Hrvatskom zvuče veličanstveno. Ne suzdržavaju se. Kako bi se reklao izrekom koja se pripisuje Bismarcku: "Hrvati zapravo ne znaju što žele. Ali oni to žele sad." Posebno su slikoviti pri raspravljanju o nacionalnim pritužbama. Jedan mi je biznismen odmah pokazao na kartu. "Većina ljudi kaže da Hrvatska izgleda kao zmaj. Ali pogledajte to. To je logotip Applea. Znaš, kao da joj je netko odgrizao zalogaj."
Zapravo, ugriz je puno veći od jabuke. Okrenite kartu i zemlja odjednom nalikuje slovu "U" ili "C". Taj zagriz je Bosna, a granica predstavlja drevnu liniju razdvajanja između zapadnog kršćanstva - Hrvatska ostaje čvrsta ili u svakom pogledu katolička - i Osmanskog carstva. Zemlja je definirana svojim čudnim oblikom: svojom veličanstvenom, dugom obalom i svojom nevjerojatno dugom kopnenom granicom. Dok je još bila dijelom komunističke Jugoslavije, sve je na okupu držala snaga Titove osobnosti.
Sada Hrvatska ima pet zasebnih međunarodnih granica i granične nesuglasice koje se pojavljuju na svima od njih. Jedan Hrvat mi je rekao da zemlja pati od sindroma srednjeg djeteta, uvjerena da su oni iznad i ispod nje uvijek dobivali bolje ponude. Kulturno, ona je udarana strujama koje se ukrštaju, tu i tamo postoje velike građevine prikladne za grofovske veličine, primjećuju se tragovi valcera i čokoladnih torti koje su se spustile iz Beča. Veličanstvena svježa riba na obali, kobasice i knedle u unutrašnjosti. A ima tu i puno povijesti, samo što je ona velikim dijelom vrlo mračna.
Konsenzualni pogled na rat iz devedesetih, koji Hrvati nazivaju Domovinskim ratom, jest da je srpska klika oko Slobodana Miloševića bila u najvećoj mjeri kriva za izbijanje rata, ali da je bilo i hrvatskih zločina. Od njih nisu do danas baš svi rasvijetljeni, uglavnom zato što Hrvati u ulozi i žrtava i pobjednika, nisu prošli kroz suočavanje koje inače dolazi s porazom.
Ipak, to nije jedini rat koji je ovdje u živom sjećanju. U onome što Britanija još uvijek naziva "posljednjim ratom", Hrvatska je bila pod izravnim nacističkim upravom, pod ustašama, predvođeni Antom Pavelićem, koji se kao genocidni manijak mogao usporediti samo s Hitlerom. I opet je razračunavanje s prošlosti bilo nepotpuno. Ponovno je računanje bilo nepotpuno: čak je i Pavelić uspio umrijetu u krevetu, u Francovoj Španjolskoj.
Hrvatska je mjesto na kojem postoje i tajne i laži, osjećaj nedovršenog posla, prošlosti s kojom se nacija nije suočila. Ovo je glasna zemlja, ali u kojoj se o nekim stvarima mora razgovarati šaptom. U međuvremenu je postojao komunizam. Marijana Dworski, rođena u Velikoj Britaniji, koja prodaje balkanske knjige iz svog ruralnog sela u Walesa, redovito posjećuje svoj dom i kaže da se pitanja koja od onda nisu promijenila sve do danas:
"Gdje živite u Lon-donu?" (uvijek izgovara ovako kako je napisano) ""Koliko zarađujete u Lon-donu?""Kakav automobil vozite u Lon-donu?" Najtraženija roba sa Zapada u njeno vrijeme bile su traperice, deterdžent i kava. I do današnjeg dana, kaže ona, kava je prvo što će vam domaćin ponuditi, a ne vino ili čokolade, iako su kafići na svakom koraku i brojni i dobro posluju. Ono što nikad nisam osjetio u Hrvatskoj bila je vrsta jugonostalgije koju sam doživio u Sloveniji ("Tamo gdje vjetar puše tiho", NS, 8. prosinca 2017.), a ovo podupiru i rezultati ankete - jer Hrvatska nije imala veseo mali rat za neovisnost. Imala je jezivo krvoproliće.
Tako da njena ratna pobjeda i danas zauzima središnje mjesto u državnoj politici. "Postoji ta skupina od pola milijuna ljudi koji imaju status branitelja", kaže Dejan Jović, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Zagrebu. Oni nisu jedno homogeno tijelo, ali ih zastupaju razne organizacije čiji je zajednički interes spriječiti da se rat ikada završi. Oni se ponašaju i govore kao da su oni tvorci države, što suverenima čini njih, a ne državu."
Zbog toga oni raspolažu moći stalnog učinkovitog veta u vladinim politikama, otprilike na onaj način na koji se takav utjecaj ostvaruje velikim novcem u SAD-u ili kakav u Velikoj Britaniji ima urednik Daily Maila Paul Dacre. Jović, međutim, počinje osjećati promjenu. Moji studenti se više ne sjećaju ni ovog rata. Oni su nova generacija, ali su i oni podijeljeni u nekoliko skupina. Neki žele biti heroji sljedećeg rata, a neki tu herojsku priču u potpunosti preispituju. Ali najveća grupa su oni koji samo ponavljaju naučenu retoriku, na isti način kako je to mojoj generaciji činio komunizam. Ponavljaju ono što su naučili u školi, bez da u to doista i vjeruju.
Nastavak na sljedećoj stranici...
