"Na kraju će ovu zemlju naslijediti ta generacija 'tata prestani daviti o ratu', ali to se još nije dogodilo. Sukob je na neki način dotaknuo gotovo svaku obitelj u Hrvatskoj, uključujući i nevjerojatne ljude na nevjerojatne načine. Povjesničara umjetnosti Thea de Canzianija, zajedno s drugim stručnjacima, poslali su u grad Vukovar, koji je nekoć bio na samoj liniji fronte, dva tjedna nakon oslobođenja (1998.) da procijene štetu koja je nastala na njegovoj baštini.
"Grad se dimio", prisjeća se, "i bio je posvuda prisutan neki čudan, slatkast miris. Tek kasnije, kad mi je umrla baka i dok sam stajao uz nju, shvatio sam kakav je to miris." Kao što je jedan diplomat primijetio: "U danima obljetnica možete vidjeti da Hrvatska još nije spremna krenuti dalje. Još nisu došli do točke kada bi bili u stanju prisjećati se žrtava na obje strane. Političari na brzinu spomenu i srpske žrtve, ali odmah potom ulaze u nacionalistička slavlja i čak skandiraju ustaške slogane."
A nakon što je osuđeni ratni zločinac Slobodan Praljak počinio samoubojstvo na sudu u studenom, što mi je djelovalo baš hrvatski teatralno, došlo je do neprimjerene provale suosjećanja. Rat je uspio postići, više slučajno nego namjerno, nacionalistički cilj po kojem se Hrvatsku drži podalje od većine razvijenih zemalja. Od multietničke, multikulturalne i viševjerske zemlje, pretvorila se u monoetničku, monokulturnu i jednonacionalnu.
Tijekom rata, Hrvati su žurili doći ovamo iz susjednih zemalja kako bi zamijenili pripadnike manjina koji su pobjegli na drugu stranu. I ne samo da je Hrvatska uspjela postati neovisna država i članica NATO-a i EU, nego je njena manjinska populacija pala sa 22 na manje od 8 posto stanovništva. "To je stvorilo osjećaj stabilnosti", objasnio je Bojan Aleksov, predavač na povijesti Balkana na Sveučilištu u Londonu.
"Ali je u međunarodnom smislu to Hrvatskoj donijelo mnoštvo problema, osobito loših odnosa Hrvatske sa susjedima." Upravo ta homogenost pomaže da iza demokratske fasade ove zemlje buja jako puno plijesni. "Imamo politiziranu državnu službu i pravosuđe i visoku razinu klijentelizma", rekao mi je politički analitičar. "Uvijek govore o reformama, što im dobro prolazi u Bruxellesu. To im dobro prolazi i lokalno. Ali ništa se nikad ne događa. Sudski slučajevi traju čak i pet, deset, 20 ili 30 godina. Tridesetogodišnji slučaj razvoda? Možete li zamisliti?"
Homogeni ili ne, činjenica je da ovdje ipak postoje, pojednostavljeno rečeno, tri vrlo različite vrste Hrvata. Hrvatska koju svijet poznaje je njezin predivni Jadran s tisuću otoka, otočića i hridi, ukupno 3600 milja obale. Ovdje se stambeni blokovi iz komunističkog razdoblja sada naguravaju s novom kapitalističkom gradnjom i vrlo uspješnom turističkom industrijom zemlje. Aleksov kaže da je za to zaslužna Islamska država.
"Nitko više ne želi putovati u Egipat, Tursku, Tunis. Pa onda svi putuju u Hrvatsku. Vraćamo se ovamo svake godine i primjećujemo užasan novi turistički razvoj, upozoravamo ljude da im više nitko neće htjeti dolaziti jer su ta mjesta postala jeziva, a oni nam uzvraćaju da su ta mjesta svake godine stalno i iznova krcata. Turistički im je rast 15 posto. I što im na to možeš reći?" (Ako se vaš hotel raspada, nemojte ni pomišljati na tužbu. Ne u Hrvatskoj.)
Osim oronulih zgrada, jako je puno i onih koje su izgrađene vrlo sumnjivo, očito bez ikakvog obaziranja na tehnička svojstva, planiranje i građevinske propise. Ovdje postoje i ljudi s kojima se ne raspravlja.
U unutrašnjosti se nalazi Zagreb, živahan i atraktivan grad, s vrlo prosperitetnom regijom u blizini. No, jednog jutra sjeo sam u vlak iz Zagreba za Slavoniju. Nemojte je pomiješati sa Slovenijom, Slovačkom ili čak Snowdonom. "Slavonija, ravna kao palačinka i bogata rijekama", započinje kratki članak Lonely Planetova vodiča, "turizam je gotovo netaknut." Sljedećih nekoliko stranica posvećuje opširnim objašnjenjima zašto će Slavonija takva vjerojatno i ostati.
Članak čak niti ne spominje Slavonski Brod, drugi po veličini grad u toj regiji, iako je smješten na širokoj rijeci Savi i gleda prema Bosni, a ujedno je i povijesno zanimljiv - pod uvjetom da vjetar ne puše tako da prema gradu nosi dim iz rafinerije nafte u Bosni. Ovo nije bilo jedno od mjesta o kojima je svijet slušao s pola uha, pri čemu je tek do četvrtine razumijevao pakao koji su Jugoslaveni priuštavali jedni drugima u 90-ima. No, ovaj grad Srbi su iz Bosne bombardirali na dnevnoj bazi pokušavajući prodrijeti preko rijeke Save.
U njemu je ubijeno dvadeset i osam djece - više, kako mi je bilo rečeno, negoli bilo gdje u Hrvatskoj. A na igralištu u blizini nalazi se službeni spomenik svoj hrvatskoj djeci koja su poginula: 15 stopa visoka metalna slagalica s nekoliko komada koji nedostaju. Otkrivena je prošle godine i najzanimljiviji je ratni spomenik koji sam ikad igdje vidio.
Ali Slavonski Brod i dalje gubi svoju djecu, ne tragično, ali možda jednako onako neumitno. Ovdje postoji jaka industrijska tradicija, a lokalno učilište i dalje obrazuje djecu spremnu za takav posao, posebno u obradi metala. Posao u pravilu nalaze bez problema, ali ne ovdje, nego na svim slobodnim tržištima rada u EU; Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji i Irskoj.
Zamjenik gradonačelnika Hrvoje Andrić govori na svečanosti dodjela diploma: "Ti mladi ljudi su strateški resursi hrvatske republike", rekao mi je. "Kažem im: 'Svatko od vas vrijedi više od izvora pitke vode ili plaže na obali.' Teško je gledati te ljude i misliti da će bar pola od njih za nekoliko mjeseci otići odavde. Radimo sve kako bismo poboljšali grad. No središnja vlast nema pojma kako to zaustaviti."
Službenik za razvoj iz gradskog vijeća Dejan Vuksanović ponosno govori o inovatorskom inkubatoru koji pomaže tehničkim tvrtkama da započnu i osiguraju poslove kod kuće. "Ali zašto ne bi vaša najsjajnija djeca otišla u Njemačku, gdje mogu zaraditi tri puta više novca?", pitao sam ga. "To je problem", odgovorio je tužno. Ironija je da ako se jedna od tih tvrtki pokrene, morat će se zaposliti iz siromašnijih zemalja Balkana, vraćajući same manjine kojih se Hrvatska nedavno uspješno otarasila.
U drugoj polovici dvadesetog stoljeća stanovništvo Slavonskog Broda popelo se na najviše 64.000. Sada oštro pada. U ruralnoj Slavoniji problemi su još gori: sva sela su napuštena, polja neobrađena. A onda je došla i nova kriza: prošle godine se urušio lanac supermarketa Agrokor, tvrtka koja je kupila praktično svaku veću prehrambenu i maloprodajnu tvrtku u Hrvatskoj, ali na način u odnosu na koji bi čak i Enron izgledao stabilno.
Njegov utemeljitelj Ivica Todorić posljednji put se oglasio iz svog čuvenog skloništa u Londonu, gdje su ga u studenom uhitili po europskom uhidbenom nalogu, ali i pustili. Slobodno kretanje rada mora zvučati sjajno u sjedištu BMW-a u Münchenu, ali ovdje baš i ne. To ne znači da je Hrvatska ljubomorna na izlazak Britanije iz EU.
Doista, najsjajniji komentar o Brexitu što sam ga ikada čuo došao je od povjesničara umjetnosti de Canzianija: "Znaš, pekinezer je nekoć bio veliki pas, su ga uzgojem učinili malim. Međutim, on još uvijek misli da je velik i kad vidi drugog psa, pokušava lajati. A ne može. Može samo kevkati." Ah, ti Hrvati, oni bi stvarno mogli biti najveći majstori rječitosti u svijetu.
