Te 2012. osjećao sam veliko nezadovoljstvo i neispunjenje jer sam do tad, u svjetskim razmjerima, postigao sve što sam mogao za svoje godine. Od putovanja, učenja stranih jezika, izlazaka, prijateljstava, dobro plaćenih poslova... Ali pratila me anksiozna bol u prsima, a kako sam bio komunikativan, razgovarao sam o tom problemu i sa stručnjacima, no nitko mi od njih nije mogao pomoći.
I tako sam jedne noći, nakon nekoliko čašica previše, izašao iz jednog kluba u centru Zagreba i krenuo pješice kući. Na Trgu bana Jelačića kupio sam litru i pol vode. Negdje kod McDonald'sa sam se počeo u sebi moliti:"Isuse, sine Boga živoga, sine Davidov, smiluj mi se!", prisjeća se 34-godišnji Zvonimir Troskot prijelomne noći kad je odlučio okrenuti se katoličkoj crkvi.
Tada je široj javnosti još uvijek bio sasvim nepoznato lice. Iako je posljednjih tjedana u žiži svih informativnih emisija, o njemu se zapravo malo toga zna, pa je pristao na biografski intervju. Nastavio je priču s početka teksta:
"Stanovao sam tada na Sveticama, pa sam cijelim putem do kuće u sebi ponavljao svoju molitvu, rekavši – 'Ja ću se sad tebi moliti, a ti mene riješi moje boli u prsima'. I tako je bilo. Došao sam kući, legnuo u krevet i jednostavno se 'ugasio'. Ujutro kad sam se probudio, bol je nestala, a ja sam imao osjećaj kao da mi je netko dušu namazao putrom. Kao da mi je netko u grudni koš ispunio helijem. Znao sam – Bog je živ!", govori Zvonimir, koji je i idući vikend još jednom na isti način stavio Boga na kušnju, i sve se ponovilo. Opet je osjetio kao da mu je dušu netko namazao putrom i tad je okrenuo novu životnu stranicu.
Nakon tako intenzivnog iskustva pridružio se Molitvenoj zajednici Srca Isusova iz Palmotićeve ulice, pa je s još 500-tinjak mladih, svaki utorak u 20 sati dolazio na Kamenita vrata na skupnu molitvu. Bilo ih je toliko da bi zakrčili prolaz pored zaštitnice Grada Zagreba, pa bi sami organizirali redarske službe koje bi osiguravale prolaznicima nesmetanu šetnju.
Kako piše u Zvonimirovoj biografiji na Wikipediji – 'preobratio se na katoličku vjeru', a na pitanje je li to istina, i u što je prije toga vjerovao, Zvonimir kaže:
"Ma, rekao bih da sam bio agnostik. Kao nogometaš i kao student proputovao sam svijetom, ulazio u pagode, džamije, sinagoge... imao sam mnoge djevojke raznih vjeroispovijesti – sljedbenicu džainizma, šintoistkinju, šiitkinju, pravoslavku... U to vrijeme Buda, Batman, Supermen, Isus – sve mi je to bilo isto, do te noći kad sam povukao demarkacijsku liniju."
"S 10 godina postao sam član nogometnog kluba 'HAŠK 1903' i nakon jedne utakmice protiv Dinama, dobio sam poziv iz tog kluba. Htio bih naglasiti – sad me prozivaju da želim manjine izbaciti iz Sabora, no u Dinamu su mi treneri bili Fahrija Dautbegović i Džemal Mustedanagić. Dospio sam do mlade Dinamove momčadi, a trenirao sam i s prvom momčadi dok ih je vodio Ćiro Blažević. Bio sam i prvi golman hrvatske reprezentacije sve do uzrasta U-19."
Kako kaže, kao golmana krasile su ga dvije karakteristike:
"Odlično sam igrao nogomet, a imao sam i sposobnost da jako dobro branim penale. Koristio sam psihološku prednost jer sam znao da se od mene kao golmana ne očekuje da obranim, ali se od protivničkog igrača očekuje da zabije", otkriva svoju taktiku koja bi mu vjerojatno i danas mogla pomoći, ali na političkom terenu.
Unatoč perspektivnosti, nije dočekao da zaigra u prvoj momčadi jer pored Turine, Lončarića, Vasilja i Jozića, nije bilo mjesta za petog golmana.
"Lončarić je bio mlađi ali tu je bio i odlični Šarlija, a ja sam pak otišao na probu u 'Sevillu' i u 'Freiburg'. U Sevilli sam se sprijateljio i s Hose Antoniom Reyesom, jer smo obojica došli u isto vrijeme. On je potpisao ugovor i kasnije igrao i za 'Arsenal' i 'Real', a ja sam se vratio u Zagreb, pa smo izgubili kontakt."
No zato je Zvonimir mogao zaigrati u, doduše ne baš proslavljenoj, ali bogatoj singapurskoj ligi i reprezentaciji.
"Kad sam tamo bio na studiju, pozvali su me da ostanem, ali sam im rekao da tko jednom navuče hrvatski reprezentativni dres, više ne može igrati ni za koga drugog", objašnjava Zvonimir svoju odluku. Maturirao je u VII zagrebačkoj gimnaziji, a na pitanje kako je pomirio nogomet i zahtjevni školski program, odgovara:
Tijekom studija uživao je u svim blagodatima studentskog života. Zahvaljujući studentskim razmjenama i ljetnim školama, osim u Singapuru, bio je i u švicarskoj Lausanni, gdje je su mu, kako kaže, nudili stipendiju i akademsku karijeru, ali se radije odlučio vratiti poslu u Zagrebu. Jedno ljeto proveo je i u ljetnoj školi u Grčkoj, u filijali sveučilišta Georgetown.
"Imali smo tamo pravi akademski program i da sam htio upisati magisterij na tom sveučilištu, priznali bi mi i te ispite. Bilo je to u gradu Hania na Kreti 2006. godine. Pohađao sam tri predmeta - 'Intellectual History' zatim 'Političke sustave i demokraciju' i 'Conflict Management', a baš u to vrijeme Izrael je napao Libanon, pa su vladale velike tenzije između arapskih i židovskih polaznika."
Zato je, kako kaže, mnogo više uživao u Argentini, na sveučilištu u Belgranu, nedaleko Buenos Airesa. Put je platio novcem koji je dobio zajedno s tadašnjim kolegom Markom Primorcem, danas docentom, doktorom znanosti na Ekonomskom fakultetu.
"Zajedno smo napisali stručni rad 'Mjerenje efikasnosti i produktivnosti hrvatskih banaka Mamquistovim indeksom promjene ukupne faktorske produktivnosti', dobili za to nagradu 'Marijan Hanžeković', a rad je otkupio i Ekonomski institut, pa sam od tog novca platio put u Argentinu."
Iako je najprije na Belgranu namjeravao upisati financije, ubrzo se predomislio i zamijenio za proučavanje latinoameričke kulture, jezika i običaja jer je, kako kaže, to bio jedini način da u šest mjeseci proputuje cijelim južnoameričkim kontinentom. Iako je to danas teško i zamisliti, Zvonimir Troskot tamo je krenuo putevima argentinskog revolucionara.
"Da, krenuo sam putevima Che Guevare! Doduše nisam putovao motorom poput njega, nego sam od Buenos Airesa do peruanskog glavnog grada Lime uzeo autobus i u njemu proveo 77 sati. Jedva sam preživio", prisjeća se svojih putešestvija.
Oni koji ga se sjećaju iz studentskih dana, kažu da je Zvonimiru uvijek na prvom mjestu bila obitelj – otac, majka sestra. Nije bio povodljiv prema bilo kakvim liberalnim vrijednostima. Četvrtkom bi društvo s fakulteta poveo u jarunski 'Lake City' jer su tamo nastupale dalmatinske klape. Kako kažu bivši njegovi kolege, zato ih i ne čudi što je četvrtke s klapama kasnije zamijenio za molitvene utorke pred Kamenitim vratima. S tim se slaže i Zvonimir:
"Istina. Klape su i danas moja omiljena glazba jer tata vuče korijene iz Dalmacije. Uvijek sam imao slične stavove kao i danas. Nikad me nisu očarali liberalni trendovi iako sam živio u vrlo liberalnim sustavima. Zapravo, i kad sam se opuštao s prijateljima, uvijek je to bilo s mjerom."
Na pitanje bi li onda danas mogao izabrati suprugu druge vjeroispovijesti, odgovara:
"Mislim da je brak već sam po sebi dosta težak kompromis, pa bih si olakšao ako bi moja žena razumjela komponentu moje vjeroispovijesti."
Otkako je postao članom Molitvene zajednice, upražnjava predbračnu čistoću, a budući da se zalaže za demografsku obnovu Hrvatske, na pitanje u kakvom je on trenutačno statusu, odgovara:
"Još nisam oženjen, ali svakako planiram jednog dana postati suprug i otac."
Poslovna karijera išla mu je također, kao podmazana putrom. Nakon diplome zaposlio se najprije u kanadskom veleposlanstvu u Zagrebu, a zatim je radio deset mjeseci u HT-u. Pet godina proveo je u zagrebačkoj filijali američke revizorske kuće 'PricewaterhouseCoopers', iz koje je otišao jer kaže da je tamo sve naučio što se moglo. Danas je financijski menadžer u predstavništvu moćne farmaceutske kuće 'Sandoz' iako to nije otkrio jer ga na to, kako je rekao, obavezuje ugovor.
Na pitanje je li mu tko već rekao da jako podsjeća na svojevrsnu mješavinu Bože Petrova i Vice Batarela, Zvonimir se prisjetio anegdote iz Metkovića:
"Ne, s Batarelom mi se čini, nemam nikakve veze – on je puno viši i facijalno nismo nimalo slični. Ali dok sam još radio za 'PwC' tri tjedna smo revidirali Luku Ploče, a spavali smo u hotelu u Metkoviću. Budući da je odijelo revizorski 'dress code', tako sam i ja stalno bio u odijelu. Najprije sam se čudio zašto me ljudi stalno na ulici pozdravljaju, a kad sam u nedjelju otišao rano ujutro na misu u crkvu Svetog Ilije, bakice su mi se stalno obraćale s:"Bog te blagoslovio, sinko!"
Oduševilo me to što su ljudi tako pristojni i pobožni, ali mi je ipak bilo nešto čudno, pa sam pitao vlasnicu hotela:'Mladenka, što se to događa?', na što mi je odgovorila:'Zvone moj, pa isti si Božo Petrov'. Tako da s radošću iščekujem dan kad ću ga konačno upoznati!"
