Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u ožujku je u našoj zemlji bilo 1,365.647 zaposlenih. Realno jest moguće da bilo tko od radno sposobnih građana Hrvatske upadne na točno jedno određeno radno mjesto, primjerice, na mjesto vozača-dostavljača u AKD-u. Realno jest moguće i to da se to zapošljavanje dogodi baš nekako u vrijeme kad AKD dobiva posao u Ministarstvu branitelja.
Realno je moguće, što god svi vi mislili o tome, da baš taj mladić koji je dobio baš taj posao u baš tom AKD-u, eto, baš tih dana kad je AKD dobio posao u Ministarstvu branitelja, bude Ivan Medved, slučajno sin ministra branitelja Tome Medveda. Index.hr, međutim, nije imao želudac za slučajnosti na tragu infinitezimalnog približavanja puke slučajnosti točki nemoguće slučajnosti, pa je javno pitao je li možda Tomo Medved namjestio posao svom sinu.
Uostalom, ako je bilo novinarski na mjestu i opravdano pitati prije sedam mjeseci je li baš pukom slučajnosti Medvedov nećak Josip napredovao u policiji, ovo je bilo još i u bitnoj mjeri opravdanije. Samo, ministar Medved nije imao želudac trpjeti to što novinarski nerv Vojislava Mazzocca nije imao dovoljno čvrst želudac za podnijeti ne baš astronomsku, ali pozamašnu slučajnost s brojevima, datumima, mjestom zapošljenja i prezimenom Medved.
Ministar je novinaru prijetio "vojničkim duhom", objavom podataka o Mazzoccovom poslu u tom istom ministarstvu, za što ministar valjda smatra da tu ima nečega kompromitirajućeg, prijetio mu je "punom ladicom" nečega, na kraju ga je pozivao i u ring, jedan na jedan, sve to povremeno derući se u telefonsku slušalicu.
Pa kada ministar Medved danas kaže da je samo pozvao Mazzocca da se ne bavi njegovim sinom, nego – ako baš mora – samo ministrovim poslom, sve mirno i civilizirano, mogao bi dvaput o tome razmisliti jer mu je novinar objasnio i to da njihov razgovor snima. Sve da tome i nije tako, sve da to i jest bio normalan razgovor, odakle jednom ministru bilo kakva ideja da ide zvati novinara i pozivati ga da prestane pisati o zapošljavanju članova ministrove obitelji u sklopu istraživanja nepotizma u Republici Hrvatskoj!?
Odakle god da je Tomo Medved pokupio takvu ideju, jedno je sigurno – pokupio ju je po istoj onoj logici, s istog onog mjesta i iz istog onog svjetonazora o uništavanju hrvatske demokracije i zapadne civilizacije kao i onu ideju iste magnitude katastrofalne primitivnosti kada je u siječnju, nakon nekoliko dana navodnih "pregovaranja" o skidanju filma "Ministarstvo ljubavi", poslao pismo na HRT u kojem navodi da film trebaju skinuti jer, smatrao je on, blati stradalnike Domovinskog rata.
Jedina gora stvar od tog Medvedovog udara na kulturu, javne medije i zdravi razum bilo je to da HRT film skine s programa. Pa je i skinuo. Pa se potom pronio glas da s programa skida i film "Ustav RH". Sve to bez obzira što je ministar Medved tada bio onaj koji je kršio Ustav RH, ponašajući se kao da Republika Hrvatska nije parlamentarna demokracija nego blaga varijanta kakve vojne hunte.
Medved je tada ostao ministar i u tome možemo tražiti osnovni uzrok tome što sada i jednom novinaru - bio ovaj pristojan ili ne, bio u pravu ili ne, pisao suštu istinu ili što god već - prijeti "aktiviranjem vojničkog duha" i predlaže konstruktivno sučeljavanje u ringu, jedan na jedan, bez svjedoka. Mazzocco tvrdi i to, poziva se usput i na snimku razgovora, da je ministar pritom i vikao, da je ispitivao novinara: "Kome služite, gospodine Mazzocco? Kome služite?"
Prvo što se tiče deranja i kombinacije s radnim mjestom vozača povezanim s ministarstvom. Prije sedam mjeseci Indexu se na ministrovo deranje požalio jedan – sin poginulog hrvatskog branitelja, u ovom slučaju HOS-ovca – koji je onomad zatražio porazgovarati s ministrom o tome što mu ne žele produžiti ugovor o radu nakon što je stradao u prometnoj nesreći. "Ministar se derao na mene i govorio da što bih ja htio, da nemam prava na ništa. Doslovno tim riječima", govorio je sin poginulog hrvatskog branitelja.
Pa se onda ispostavilo i to da je tijelo njegovog, tada zapravo još uvijek nestalog oca, pored sebe 23 godine imalo osobne dokumente pokojnika, da mu oca tko zna koliko godina nisu identificirali isključivo zbog zaprepašćujućeg previda. Slučaj otkaza ovom djetetu poginulog branitelja ministar Medved i dalje ne rješava. Dobro, možemo se pokušati pouzdati i u to da u sporovima postoje dvije strane, da smo svi ljudi, da možemo čisto subjektivno nešto percipirati onakvim kakvo to nije.
Kako bismo vidjeli kakva je percepcija stvarnosti ministra Medveda, možemo se prisjetiti kako je svojedobno ocijenio godinu i pol dana prosvjeda, zapravo šatora u kojem najčešće jedva da je bilo ikoga, ispred Ministarstva branitelja dok je tamo još ministrirao Fred Matić, dok su tipovi ispred ulaza sačekivali Matića, Bojana Glavaševića, Vesnu Nađ...
Nazvao je povremenu terevenku tijekom koje se znao bez ikakvog razloga blokirati promet, dovlačiti plinske boce i upriličivati slične društvene igre "dostojanstvenim, jedinstvenim mirnim prosvjedom u novijoj hrvatskoj povijesti". Toliko o percepciji stvarnosti. Isti doživljaj stvarnosti po svoj prilici Medveda je natjerao i na onaj logički skok preko samoga sebe kada je nalaz revizije o oko problematičnih 4,5 milijuna kuna prokomentirao da je riječ o "senzacionalističkim manipulacijama medija".
"Insinuacije" su Medvedovom ministarstvu poslužile kada je odbijen zahtjev žene za priznavanjem statusa stradalnika u Domovinskom ratu jer su je pripadnici Vojne policije HV-a u vojnom zatvoru Kuline u Šibeniku silovali 1993. Bilo je to u vrijeme kad su dvojica optuženih silovatelja već bili nepravomoćno osuđeni za zločin.
Tog istog ministra Hrvatska pamti i po tome što je predlagao uvođenje svih prava i za veterane HVO-a na račun proračuna Republike Hrvatske, zatim po najnovijem zakonu o pravima branitelja po kojem bi odjednom to postalo referenca za zapošljavanje na ravnateljskim mjestima u školama, a ne profesionalno iskustvo, stupanj obrazovanja i profesionalni uspjesi.
Sve to ministru Medvedu prolazilo je bez da je itko imao političke snage ukloniti ga s mjesta s kojega ovoj zemlji i ovom narodu pričinja toliku štetu. Da bi u posljednjoj epizodi ovaj dio njegovog životnog djela kulminirao prijetnjom novinaru "što – ako" mu ne ostavi na miru sina u ispipavanju mogućeg slučaja zapošljavanja po političko rodbinskoj liniji.
A iz novije hrvatske povijesti znamo kakva tragedija prijeti društvu koje uporno ne reagira na nasilje i dopušta da se stvari prema kulminaciji kotrljaju po inerciji. Ako koga zanimaju detalji, neka izvoli pitati članove obitelji žrtava rastrojenog generala pored čijeg nadgrobnog spomenika koji je podigao Hrvatski generalski zbor, moraju prolaziti svaki put kad idu posjetiti svoje pokojne koji danas leže na tom istom groblju u Petrovoj gori.
