Pukovnija Azov koja se u Ukrajini bori pod okriljem vladine Nacionalne garde Ukrajine, još 2014. godine imala je samo 850 vojnika, da bi ih danas imala 2500. Ova dobrovoljačka postrojba, koju Spiegel Online označava kao esktremno desničarsku, intenzivno popunjava svoje redove kampanjom među njemačkim neonacistima, donosi SPON.
Tako je u srpnju ove godine zabilježeno da su pojedine osobe na neonacističkom "Rechtsrock-Festivalu" dijelile letke na njemačkom jeziku u mjestu Thumer s kojih se pozivalo dobrovoljce da se pridruže "u redove najboljih" kako bi se obranilo "Europu od izumiranja". Postrojba je diljem Europe izrazito nepopularna zbog niza stvari koje je obilježavaju kao otvoreno pronacističku. Njen grb čini prilagođeni prikaz "SS" runa, a koriste se i neke druge oznake koje su kao neonacističke zabranjene u Njemačkoj.
Najistaknutiji zapovjednik Pukovnije Azov bio je izvjesni Andrij Bileckij koji je posljednjih godina vojnu karijeru zamijenio političkom na liniji krajnje desnice, točnije neonacizma. Od samih početaka djelovanja postrojbe svjetski mediji navode da više od polovice pripadnika potječu iz istočne Ukrajine, iz područja koja inače drže ili ugrožavaju pripadnici pobunjeničkih proruskih separatističkih postrojbi. Riječ je o područjima oko gradova Donbas i Lugansk.
Pukovnija Azov poznata je po pojedinim bitnim uspjesima na frontu, ali i po optužbama za mučenja i ratne zločine. SPON-ov članak navodi kao primjer pojedine Nijemce koji su se pridružili pukovniji kako su nakon toga na društvenim mrežama objavljivali svoje fotografije s desnicom podignutom u nacistički pozdrav. Koliki je točan broj stranih militanata u njoj, nije poznato, ali su njemački neonacisti "među ostalima, najbrojniji".
O Pukovniji Azov povremeno su pisali mediji u Hrvatskoj i Srbiji, pri čemu su neki od njih sukob hrvatskih dobrovoljaca u redovima Pukovnije Azov, dakle na strani Ukrajine, i srpskih dobrovoljaca na strani proruskih pobunjenika prikazivali kao masovan sukob kojim su praktično nastavljeni ratovi iz 90-ih s Balkana, čak da su na ukrajinskoj strani "Hrvati najbrojniji", što je očita besmislica, vrlo vjerojatno sa zadnjim namjerama.
U svibnju 2016. Slobodna Dalmacija objavila je ispovijest Ive Dumančića iz Hrvatske koji je dobio zabranu ulaska u Ukrajinu na dvije godine, a koji je inače, kako se navodilo, u Hrvatskoj vojsci bio topnički časnik. Podatak je zanimljiv jer govori o tome da je vladi u Ukrajini ovakav profil ljudi koji se bore u redovima njihovih postrojbi očito postao smetnja, u najmanju ruku politička zbog Zapada, prvenstveno EU-a.
S druge strane Kremlj od početka pobune na istoku Ukrajine tvrdi da Moskva ne naoružava separatiste niti da im pomaže u ljudstvu, logistici ili na bilo koji drugi način, čemu također nitko na Zapadu previše ne vjeruje. Što se Hrvata tiče, u priči o čovjeku iz Hrvatske koji je odustao kad je vidio o čemu je riječ, navodilo se da je iz naše zemlje do tog trenutka u redova "Azova" otišlo samo oko 20 Hrvata.
Neki drugi izvori navodili su pak da je kroz pobunjeničke postrojbe prošlo samo 40-ak Srba, navodno u pravilu pripadnika paramilitarnih zloglasnih srpskih postrojbi iz Domovinskog rata. Početkom veljače 2015. umirovljeni pripadnik HV-a koji je imao ideje o odlasku u rat u Ukrajini, rekao je za Novi list da je u to vrijeme ukrajinskim snagama više tvrtki nudilo obuku vojnika za nekoliko tisuća dolara mjesečno, no da je "Azov" bio najjeftiniji jer su njihovi borci dobivali samo po 150 eura mjesečno.
"To su mahom bivši pripadnici HV-a, od kojih su neki dobili i nečasni otpust, ili pak mladi, potpuno neiskusni ljudi, od kojih niti jedna postrojba ne može imati koristi... Jedan od Hrvata koji im se priključio već je teško ranjen i vratio se kući, bez da ostvaruje ikakva prava na sufinanciranje liječenja. Dakle, ne mogu razumjeti što ga je nagnalo da ode tamo i izloži svoj život za 150 eura. Po mom mišljenju oni su čisto 'topovsko meso'", kazao je on tada.
Od onih koji su do tada iz Hrvatske doista otišli u Ukrajinu boriti se, ispalo je da ih je na kraju ratovala samo šačica. Objavljivali su da im je priprema trajala tri mjeseca, da se javilo 50 ljudi, ali da se mnoštvo njih povuklo kad je trebalo otići na front. Priznali su da mjesečno primaju samo 140 eura.
