"Prije nije bilo uobičajeno da teroristi daju sve od sebe kako bi i sami umrli", piše francuski politolog i profesor francuskog islama Olivier Roy koji je za The Guardian analizirao novu generaciju džihadista.
Za primjer navodi kako se tijekom proteklih 20 godina, od Khaleda Kelkala, koji je bio vođa bombaškog napada na parišku željeznicu 1995., do napada u noćnom klubu Bataclan 2015., skoro svaki terorist u Francuskoj raznio ili ga je ubila policija.
"Mohammed Merah, koji je ubio rabina i troje djece u židovskoj školi u Toulouseu 2012. godine, prvi je koristio rečenicu 'Volimo smrt koliko vi volite život' koja se pripisuje Osami bin Ladenu, a koju danas koriste džihadisti. Sada smrt terorista više nije samo mogućnost ili nesretan slučaj tijekom njihovih akcija, već je postala središnji dio njegovih planova", piše Roy te ističe kako su na isti način smrću fascinirani i džihadisti koji se priključuju Islamskoj državi. Samoubilački napadi doživljavaju se kao krajnji cilj njihove borbe.
U svakom slučaju ovakav je sistematičan izbor smrti nešto novo.
"Počinitelji terorističkih napada u Francuskoj 70-ih i 80-ih, bez obzira na to jesu li bili povezani s Bliskim istokom ili ne, uvijek su pažljivo planirali bijeg. Muslimanska tradicija, iako priznaje vrijednost mučenika koji umiru u borbi, ne nagrađuje one koji se ističu u silnoj želji za smrću budući da se taj čin kosi s Božjom voljom", piše Roy.
Dakle, zašto, kroz su kroz proteklih 20 godina teroristi redovito izabirali smrt? Što to govori o suvremenom islamskom radikalizmu i općenito o današnjem društvu? Ova su pitanja sve relevantnija budući da je stav prema smrti neraskidivo vezan za činjenicu da je moderni džihadizam, barem na zapadu, ali i u Magrebu i Turskoj, pokret mladih koji nije samo izgrađen na religiji i kulturi već je povukao korijenje i iz same kulture mladih.
Gdje god se javlja kao mržnja generacija, preuzima formu kulturnog ikonoklazma. Dakle, džihadistima meta nisu samo ljudi, već i kipovi, statue, mjesta molitve i knjige. Cilj je istrijebiti kompletno sjećanje. To je nešto što je zajedničko Maovoj Crvenoj armiji, Crvenim Kmerima i borcima ISIL-a. Jedan je britanski džihadist u uputstvima za regrutaciju napisao: "Kada se spustimo na ulice Londona, Pariza i Washingtona ... ne samo da ćemo proliti vašu krv, nego ćemo razrušiti i vaše kipove, izbrisati svu povijest i, što je najbolnije, preobratiti vašu djecu koja će nakon toga uzdizati naše ime i proklinjati svoje pretke.”
Roy ističe kako su sve revolucije privlačila energiju i žar mladih ljudi, no malo koja se tako trudila uništiti ono što joj je prethodilo. Boljševička revolucija, primjerice, odlučila je staviti prošlost u muzeje radije nego ju pretvoriti u ruševine, a revolucija Islamske Republike Irana nikada nije razmišljala o bombardiranju Persepolisa.
"Ovakva dimenzija samodestrukcije nema nikakve poveznice s politikom Bliskog istoka. To je čak i kontraproduktivno kao strategija. Iako ISIL tvrdi kako je njihova misija obnoviti kalifat, njihov nihilizam čini nemogućim dostići političko rješenje, sudjelovati u bilo kojem obliku pregovara ili postići bilo kakvo stabilno društvo unutar njihovih granica. Kalifat je fantazija. To je mit o ideološkom entitetu koji stalno širi svoj teritorij. Njegova strateška nemogućnost objašnjava zašto su oni koji se identificiraju s njim, umjesto da se posvete interesima lokalnih Muslimana, odabrali put smrti. Nema političke perspektive, nema svijetle budućnosti ili čak mjesta za molitvu u miru. No, dok je koncept kalifata dio vjerskog fanatizma, isto se ne može reći i za želju za smrću", piše Roy te upozorava kako samoubilački terorizam nije efektivan ni s vojnog stajališta. "Kod suicidalnih napada nema racionalnosti", navodi te dodaje kako činjenica da se izvježbani vojnici koriste samo jednom nije racionalna. Osim toga, teroristički napadi zapadna društva ne bacaju na koljena već samo kod njih izazivaju kontrareakcije.
Sustavno povezivanje sa smrću u svakom je slučaju jedan od ključeva za razumijevanje današnjeg radikalizma. Ono što zavodi i fascinira ideja je čistog revolta. Nasilje nije sredstvo, već je ono samo sebi svrha.
