U Zagrebu, pod svjetlima reflektora, uz topot čizama i zveckanje gusjenica, održan je najveći vojni mimohod u povijesti Republike Hrvatske. Rafalei su presjekli nebo iznad Save, Black Hawkovi su pozdravili masu niskim preletima, atenkovi M84 i borbena vozila Bradley klizili su avenijom uz ovacije. Bio je to spektakl državne moći i političke simbolike, vješto režiran i pomno izbalansiran između nacionalnog ponosa i strateškog PRa. Ali, čim se reflektori ugase, a kamera zgasne crveno svjetlo, ostaje jedno neugodno pitanje: može li Hrvatska, s tim naoružanjem, preživjeti rat kakav se vodi u Ukrajini? Nećemo okolišati – ne može. Ne još.
Hrvatska vojska danas izgleda bolje nego ikad. Francuski Rafalei donijeli su zračni prestiž, helikopteri Black Hawk podigli su mobilnost, a Bayraktari otvorili su nam vrata nove ere ratovanja. Domaći FPV dronovi, Spike rakete i digitalna komunikacija pokazali su da Hrvatska nije više vojna provincija. Ali, to je forma. Suština se piše granatama, zalihama i sposobnošću da se sustav održava pod udarom. A to još nismo stigli. U Ukrajini se rat ne vodi za kamere. Tamo ratni dan traje bukvalno puna 24 sata, a svaka noć počinje ispaljivanjem tisuća projektila. Hrvatska u tom kontekstu stoji kao lagan kontingent – obučen, naoružan za kakav lokalni sukob, ali ne za industrijski rat. Na zagrebačkom mimohodu vidjeli smo samohodne haubice PzH 2000. Moderna artiljerija, precizna, ali krhka u blatu. Dovoljne za četu, nedovoljna za rat.
Planiranih 15 CAESAR haubica trebaju biti tek početak – realna brojka je bliža 50. Višecijevni raketni sustavi? HIMARS dolazi, ali osam komada je simbol, ne kišobran. Za ozbiljnu saturaciju i odvraćanje potrebno je barem 20, 30 sustava, s ATACMS raketama i domaćim logističkim lancem. Protuzračna obrana? Danas Hrvatska ima Mistrale i stare jugoslavenske Strele 2M. To je kao da imate kišobran usred bombardiranja. U ukrajinskom scenariju, bez IRIST, NASAMSa ili SAMP/T sustava, hrvatsko nebo bi postalo neprijateljski teritorij. Agresorski dronovi, krstareće rakete, borbeni mlažnjaci i helikopteri bi radili što žele. Obrana Zagreba, Splita i vojne infrastrukture bez srednjedometne PZO ne može opstati.
Tenkovi? Vidjeli smo (posuđene) Leoparde 2A6 – impozantne, ali još uvijek više dekor nego borbena linija. Ako ne stigne cijela bojna naručenih u verziji A8 – 50 komada – Hrvatska neće imati realnu oklopnu silu. M84 su na izdisaju, dio je doniran Ukrajini, a ostatak zahtijeva stalne popravke koje ne mijenjaju genetski kod. Bradley ODS je značajan napredak, ali nedostaje brojnost da se od satnija stvori brigada. Hrvatska trenutno ima kolekciju oružja, ali ne vojnu strukturu spremnu za duboku obranu. Ukrajinski rat pokazao je brutalnu realnost - oklop nije više neprobojna tvrđava, već meta sofisticiranih protutenkovskih sustava i bespilotnih letjelica. Hrvatski tenkovi i oklopnjaci trebaju primijeniti višeslojnu zaštitu: kombinaciju aktivnih sustava za ometanje i neutralizaciju prijetnji, pasivne oklopne nadogradnje otporne na kumulativne i kinetičke proboje te maksimalnu integraciju digitalne povezanosti za pravovremenu situacijsku svijest. Bez takvog pristupa, naš oklop je lagan zalogaj. Hrvatska se mora osloboditi iluzije da oklopna vozila same po sebi garantiraju superiornost. Ukrajina je digitalizirala bojišnicu. Tableti s kartama u stvarnom vremenu, aplikacije za prijavu ciljeva, koordinacija s dronovima, lasersko navođenje granata s mobitela – sve to nije znanstvena fantastika. To je svakodnevna praksa.
Dok ruski zapovjednici crtaju strelice po plastificiranim kartama, ukrajinski vojnici u rovovima dobivaju obavijesti o pokretima neprijatelja putem aplikacije Telegram. Hrvatska ima tehničke kapacitete za takvu digitalizaciju. Imamo softver, imamo mlade vojnike s refleksima gamera – ali nemamo sustav. Ukrajina je prvi put u praksi pokazala da klasična vertikala zapovijedanja ne funkcionira u okruženju gdje dron može vidjeti, a AI može analizirati prije nego što general stigne izdati zapovijed. Taktičke grupe od 10 do 15 ljudi, opremljene dronovima, tabletima i vlastitim sustavima za navođenje, mogle su zaustaviti kolone tenkova. Hrvatska vojska, naučena na strogu hijerarhiju, mora stvoriti prostor za fleksibilne, mobilne i samostalne timove – pješačke specijalce nove generacije, koji će imati sve u jednom: izviđanje, udar, povratak.
Ukrajinci su od početka razumjeli da se rat dobiva i na Twitteru i na CNNu. MORH i Glavni stožer još uvijek komuniciraju kao da šalju izvješće jugoslavenskoj Saveznoj skupštini iz 1978. Potrebna je moderna medijska strategija, vojni PR koji zna objasniti građanima zašto se ulaže, gdje se ulaže, i kako izgleda moderna obrana. Ne samo spektaklom, nego transparentnošću. I – što je još važnije – izravnom komunikacijom s civilnim društvom, koje mora biti dio obrane. Jer u Ukrajini se ne bore samo vojnici – bore se i šoferi, i IT-jevci, i umirovljenici. Cijela nacija je vojna masa. Koncept je to općenarodne obrane koji smo kompleksaški odbacili početkom 90-ih.
Dronovi? Da, naši domaći FPV projekti postoje, ali masovna proizvodnja ne postoji. Ukrajina troši 10 tisuća dronova tjedno. Hrvatska bi ih ispucala u dva dana, a zatim čekala dostavu iz uvoza. Bez tvornice i lanca isporuke, bespilotni sustavi ostaju simbol, ne oružje. Ukrajinci su FPV dron pretvorili u standardno oružje svake satnije. Svaki zapovjednik ima vlastiti dronpilot, svaki rov ima oči u zraku. Hrvatska bi mogla – i morala – implementirati istu doktrinu: svaka bojna treba svoju dronsku postrojbu, svaki vod trebao bi imati operatora, a svaka brigada centralnu FPV eskadrilu. I onda – more. Upravo nam tamo obrana izgleda najtanje.
Očekuje se da će dvije buduće korvete riješiti sve probleme. Mornarica je još uvijek muzejska – patrolne brodice bez raketa, bez sonara, bez sustava protupodmorničke obrane. Hrvatska ne može detektirati podmornicu ispred Visa ili Splita, a kamoli obraniti pomorske pravce. Za ozbiljnu obranu mora i puku prisutnost na pučini potrebno je nekoliko korveta s raketama – izraelskih ili finske Hamine.
Potrebni su helikopteri s ASW opremom, bespilotne letjelice za pomorski nadzor i obalni raketni sustavi – poput norveškog NSM – koji zatvaraju Jadran u 200 kilometara dometa. Ukrajinski rat na moru pokazao je da budućnost leži u dronovima i improviziranim plovilima. Krstarica „Moskva“ nije potonula zbog raketne fregate, nego zbog preciznog, brzog i pametnog udara – vođenog dronom. Hrvatska to može kopirati. Morski FPV-dronovi, brzi i jeftini, mogu štititi Jadran iz skrovitih uvala. Podvodni dronovi i sonari nužni su za detekciju prijetnji ispod površine, jer danas i ronilac s eksplozivom može napraviti stratešku štetu. Obalni raketni sustavi – pokretni, maskirani, smrtonosni – moraju biti okosnica obrane.
I konačno, elektronsko ratovanje – ometanje, zasljepljivanje, zbunjivanje – jer u pomorskom sukobu prvo ide signal, pa udar. Mornarica 21. stoljeća ne nosi sidro – nosi USB. Logistika? Bez nje nema rata. Hrvatska mora imati vojne skladišne centre, mobilne bolnice, vlastitu proizvodnju streljiva i goriva. Trenutačno Hrvatska ne može održati ni tjedan ozbiljne borbe bez vanjske pomoći. To nije vojska – to je ekspedicijski kontingent. A ljudstvo? Hrvatska ima 15.000 vojnika, no ozbiljan rat zahtijeva rezervu – uvježbanu, opremljenu, motiviranu.
Ukrajina je mobilizirala pola milijuna. Hrvatska jedva ima sustav za 30.000. I to bez pušaka, bez kaciga, bez pancirki. Svaki građanin mora znati gdje ide, što uzima i tko mu zapovijeda – ili neće imati tko braniti ništa.
Zaključak? Klasična NATO doktrina temelji se na preciznosti i ekonomiji oružja. Ukrajinski rat je pokazao da kvantiteta ponovno dobiva na važnosti. Ne možeš imati samo 16 haubica i misliti da si miran. Ne možeš imati osam HIMARS-a i sanjati vatrenu dominaciju. Za preživjeti rat kakav se vodi u Ukrajini, mora imati artiljeriju u stotinama cijevi, raketne sustave u desecima lansera, PZO u slojevima, dronove u tisućama, tenkove u bojni, mornaricu koja ne samo patrolira, već udara. I pričuvu koja zna što joj je činiti. Hrvatskoj ne treba vojna šminka. Treba joj oružje koje udara, vojska koja preživljava, i država koja zna da se mir ne čuva molitvom – već snagom koja odvraća.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Budimo iskreni ne može ni Ukrajina preživjeti rat kakav se vodi u Ukrajini.