Međunarodne snage spremne su za intervenciju. Ako bosanski Srbi prijeđu crvenu crtu i raspišu referendum, to će biti nešto nakon čega moramo intervenirati, rekao je Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice, u intervjuu za Reuters, dodajući kako se nada da potrebe za vojnom intervencijom neće biti.
No umjesto magnetskih pločica s mudrostima Mahatme Gandhija, na Balkan su zadnjih mjeseci počeli stizati kontingenti smrtonosnog oružja.
U BiH već mjesecima plamti žestok sukob - to je za sada, doduše, tek “hibridni rat”, politička manevarska igra u kojoj velike sile izvode manevre s malima, pa imamo uhićenja, prosvjede, referendume - sve to služi za odmjeravanje snaga, pokazivanje mišića uz mogućnost kontrole štete.
Jer ako bi Amerika i Rusija, ili Turska i Njemačka, zaratile, u varijanti koja ne znači “proxy” nego pravi rat, to bi vjerojatno bio zadnji rat čovječanstva.
Male zemlje služe kao pijuni na velikoj šahovskoj ploči, baš kako je to plastično opisao Zbigniew Brzezinski, najutjecajniji američki geopolitičar 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, i danas persona grata u Bijeloj kući.
A još stariji i utjecajniji Henry Kissinger još je kao mlad diplomat znao da je geopolitika temelj svake politike. Ona je trajna, kao što su kod nas trajni interesi Rusije ili Njemačke.
Geopolitičke konfiguracije su vječne. Rusija i Turska ratovale su za Krim mnogo puta. Interesi Engleza i Rusa gotovo uvijek su, izuzev Drugog svjetskog rata, bili suprotstavljeni.
Balkan je uvijek predmet natjecanja Rusije, Turske i Njemačke, a zadnjih desetljeća i Sjedinjenih Država, pa i Saudijske Arabije, koja je u Bosni i Hercegovini postala važan regionalni faktor.
No nisu sve gepolitičke karte tako jednostavne niti je sve onako kao što na prvi pogled izgleda Hrvatska glazbena, i ne samo glazbena ikona ‘70-ih godina, Vice Vukov, 1974. godine je u okviru studija na Institutu za visoke međunarodne studije Sveučilišta prava, ekonomije i društvenih znanosti Pariz 2, obranio radnju “Jugoslavenska koncepcija miroljubive koegzistencije”, čije teze zapanjuju, a neke od njih se i danas čine izuzetno svježima.
Rad je nastao tri godine nakon njegove političke kalvarije, kad je, nakon jednog sukoba s Đorđem Marjanovićem, Vukov politički stradao kao maspokovac i proljećar te otišao u Pariz.
On je u taj grad otišao krajem 1971. godine. Nije bio sudski proganjan, nije zatvaran, ali mu je javni rad onemogućen. On je bio i ostao prvi glas Hrvatske. Čovjek bi očekivao “desna skretanja”, ali njih nema. Naprotiv.
No ovdje moramo posvetiti veću pozornost geopolitici. Koje su teze Vice Vukova? Vukov je, istražujući dostupnu građu, knjige, zapisnike, protokole, arhive velikih sila, u svojem znanstvenom radu obranio tezu koja se danas čini zapanjujućom.
Obično se, naime, misli, kako je čuvena podjela u Jalti, gdje su Churchill i Staljin dogovorili podjelu sfera utjecaja na Balkanu u omjeru 50:50, išla tako da Srbija i Crna Gora spadaju u rusku zonu interesa a Hrvatska i Slovenija spadaju u američko-englesku, odnosno zapadnu sferu utjecaja. Međutim, bilo je posve obrnuto, tvrdi Vukov!
Studija - kaže u predgovoru Vukovljeve knjige dr. Ivo Josipović - donosi nekoliko važnih i originalnih teza kojima se objašnjava dio povijesti od kraja Drugog svjetskog rata pa do potkraj Jugoslavije.
Prvo, Vukov smatra da je legendarni dogovor Staljina i Churchilla o “fifti-fifti” utjecaju Zapada i Istoka, mogao biti proveden fizičkom diobom Jugoslavije. No pri tome Hrvatska ne bi pripala Zapadu nego Istoku.
Naime, Srbija je preko Karađorđevića kraljevskim vezama bila bliska Britaniji, a za Hrvatsku i BiH smatralo se da su zbog svojeg ondašnjeg političkog vodstva, mahom politički odgojenog u Moskvi, dio Istočnog bloka.
I tu Vukov daje Titu prvu pohvalu, piše Josipović, jer je dugoročno spriječio da Hrvatsku zadesi sudbina tzv. zemalja satelita u političkom lageru SSSR-a.
Činjenicu da je stvaranje NATO-a i Varšavskog pakta fizičku podjelu Jugoslavije činilo “preskupom” zbog opasnosti od svjetskog rata, a da je politička konfrontacija onemogućavala konsenzualno upravljanje Jugoslavijom po načelu 50:50, Tito je vješto iskoristio i izgradio samostalnu poziciju Jugoslavije… Vukov piše sljedeće:
“U prosincu 1943. general Maclean, šef britanske vojne misije pri Titovu partizanskom Vrhovnom štabu, u sovjem je izvješću britanskoj vladi izrazio strahovanje i zabrinutost zbog činjenice da stanje u Jugoslaviji sve više kontroliraju komunisti.
- Imate li namjeru, rekao mu je Churchill, da nakon rata prihvatite Jugoslaviju kao svoju domovinu?
-Ne, gospodine - odvratio mu je general.
- Niti ja - dodao je britanski premijer, i zbog toga taj problem nas ne interesira.
Ova anegdota - piše Vukov - u čiju autentičnost nema razloga sumnjati, govori možda bolje od ikakve druge deklaracije, o stvarnim interesima velikih sila i o igri u kakvu su se tijekom rata upuštale u svojoj politici prema malim narodima.
Ovdje se, međutim, potrebno vratiti britanskom projektu o eventualnoj podjeli Jugoslavije na dvije nezavisne države.
Velika Britanija je, naime, predviđala da bi jedna od tih dviju država, Srbija, bila “monarhistička i agrarna”, što će reći pod utjecajem i kontrolom Zapada.
Druga, koja bi obuhvaćala Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, bila bi komunistička, dakle sovjetska akvizicija. Nije se radilo, dakle, samo o raspadu Jugoslavije i o stvaranju dviju neovisnih država nego o podjeli njezina teritorija među (budućim, sad latentnim) suprotstavljenim vojno-političkim blokovima!
Ovaj podatak je zapravo dokaz da je već u to doba postojala čvrsta uzročno- posljedična veza između sovjetske politike interesnih sfera i nacionalne politike (shvaćene u našem, dakle etničkom smislu) unutar Jugoslavije, koja nije bila uvijek dovoljno jasna glavnim akterima zbivanja…” piše Vukov.
Velika Rusija će - nastavlja Vice - imati prirodnu granicu s Italijom, navodi Vukov riječi A. Vichinskog, citirane prema Jesusu Hernandezu, odnosno, njegovoj knjizi “Velika izdaja” (“La grande trahison”).
Vukovljeve teze imaju puno više smisla no što se čini. Površni promatrači smatraju da je vjerska bliskost Srba i Rusa osnova njihove trajne veze. No ta su razmišljanja doista preplitka.
U prvom redu, Hrvatska je tijekom 20. stoljeća bila industrijski najrazvijenija zemlja bivše Jugoslavije, s najbrojnijom radničkom klasom i najjačom Komunističkom partijom.
U Zagrebu je, prema “Krležologiji” Stanka Lasića, izlazilo nekoliko puta više lijevih tiskovina nego u Beogradu. No lako za intelektualce.
Ako pogledamo ključne ruske političke ljude u bivšoj Jugoslaviji, oni su odreda bili Hrvati i Slovenci - prvi rezident ruske službe, Ivan Srebrnjak Antonov, (do 1942.), Ivan Stevo Krajačić (1942-1983)... U Hrvatskoj se doista lako može sastaviti crvena knjiga ljudi s vezama u Moskvi, obavještajnim, političkim, ali i posve ekonomskim.
Titov drugi intimus, Josip Kopinič, agent Kominterne u Zagrebu, također je bio doživotno čovjek od povjerenja Kremlja u Jugoslaviji. Josip Broz Tito bio je, izuzmemo li period sukoba sa Staljinom, ruski čovjek od povjerenja kao što je to bio i Andrija Hebrang.
Vladislav Ribnikar, glasoviti utemeljitelj beogradskog dnevnog lista Politika, na put u komunističku Moskvu otišao je nekoliko godina ranije, 1928. godine, malo prije vjenčanja s djevojkom koja mu je dugo bila zaručnica.
No kad je u Moskvi na njega naletjela silno atraktivna Ruskinja, siroti Ribnikar nije ništa sumnjao - a nije bio ni odveć vjeran, kako znamo danas, nepuno stoljeće nakon inkriminiranih događaja.
Rusi su mu podmetnuli djevojku koja ga je umalo odvela pred oltar - što bi, dakako, onemogućilo njegovo beogradsko vjenčanje i preraslo u strahovit skandal.
Kad su ga suočili s mogućnošću izlaza - pod uvjetom da potpiše suradnju s ruskom tajnom službom - siroti Ribnikar je rekao “da”, a potom istu riječ, u malo drukčijem kontekstu, procijedio i pred matičarom...
Trinaest godina kasnije Josip Broz Tito iz njegove je beogradske vile naredio početak ustanka. Rusko-hrvatske veze njegovane su, dakle, cijelo jedno stoljeće.
Rusi nisu surađivali samo s komunistima nego su očijukali i s ustašama, no crvena je linija ipak bila dominantna. Malo je poznato koliko su Rusi pomogli Hrvatskoj i u osamostaljenju 1991. godine. Tko je u Moskvi 1991. nabavljao oružje za Hrvatsku?
Franjo Gregurić, bivši direktor Astre u Moskvi. Stjepan Mesić svim se silama zalagao za projekt DružbAdria, ruski naftovod koji bi išao preko Hrvatske, a njegov i Manolićev štićenik Tomislav Karamarko bio je jedan od ključnih ljudi u akciji obaranja međunarodne arbitraže između Ine i MOL-a.
Na taj bi način MOL zauvijek postao gazda u Ini, a tog trenutka više ne bi bilo većih prepreka da MOL svoj vlasnički udio proda nekoj ruskoj naftnoj tvrtki.
Slovenija je jedina država u EU koja je u vrijeme sankcija primila i Putina i Medvedeva. Famozni Jozo Petrović, čovjek koji je naglo nestao s radara, također je dio te priče.
Petrović je konstanta MOLove priče u Hrvatskoj. On je dugo plaćao ljude bliske vlastima za neke konzultantske usluge, no je li on doista plaćao konzultantske usluge ili je investirao u lobističke poslove vezane uz Inu?
Od MOL-a je, prema dokumentiranim tragovima, taj čovjek iz sjene inkasirao više od sedam milijuna kuna! Zašto? O Ini je svojedobno neočekivano počeo govoriti i Darko Horvat, ministar malog poduzetništva, koji se - premda Ina nema veze s malim poduzetništvom - također svim silama zalagao za osporavanje arbitraže.
Mihail Gucerijev, vlasnik Russnefta, ruske naftne kompanije koja je dugogodišnji joint venture partner MOL-a, bio je svjedok Sanaderove obrane.
U Zagrebu na sudu tvrdio je da Robertu Ježiću nije bilo dano mito za Sanadera! Ježić jest dobio novac, tvrdio je Rus, ali ne da posreduje u transferu milijuna kojima Mađari potplaćuju premijera za dobivanje Ine nego za guranje projekta DružbAdria! Sud nesuvislom svjedočenju ruskog milijardera nije povjerovao...
Malo je poznato da su Rusi 1991. spriječili JNA i Beograd u nakani bombardiranja Zagreba. Veljko Kadijević tražio je dozvolu Moskve - tu nam je informaciju potvrdio istaknuti bivši čelnik Hrvatske - ali Moskva tu dozvolu nije dala.
Dokumenti Službe državne sigurnosti SR Hrvatske koje je nedavno objavio Express pokazuju da je i u Socijalističkoj Repuiblici Hrvatskoj istočna, sovjetska, ruska obavještajna djelatnost bila prepoznata kao prioritetno važna za sigurnost ondašnje države.
Ruske obavještajne djelatnosti u SR Hrvatskoj obavještajci SDS-a (kolokvijalno - Udbe) 1985. godine pratili su kroz čak 51 pojedinačnu obradu - to znači da je 51 ruski čovjek u Hrvatskoj bio pod mjerama nadzora.
Ruski su ljudi bili nadgledani preko 18 suradnika službe i 46 “operatvinih veza” (ljudi koji i ne moraju znati da su pod nadzorom). “U SSSR-u se nalazi jedan naš suradnik i šest operativnih veza”, piše u izvještaju za 1985. godinu.
Devet ljudi stalno je prisluškivano, a 16 povremeno. Trideset i troje ruskih ljudi imalo je stalno prisluškivan telefon, a njih 13 povremeno... Kontrolirana je pošta 28 ljudi, 19 puta Služba je tajno pretresla stan sovjetskih dužnosnika u SRH, obavljena su 92 informativna razgovora...
To znači da je Rusija u Hrvatskoj bila izložena snažnom nadzoru u svim mogućim varijantama...
“Sovjetska obavještajna služba, koristeći se spomenutim strukturama uz primjenu legalnih i ilegalnih metoda rada”, piše u tom izvješću, “pratila je cjelokupna zbivanja u SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji.
Osobitu aktivnost prakticirali su diplomatsko-konzularni i trgovinski predstavnici... U svim ovakvim i sličnim kontaktima prisutna je propaganda i veličanje sovjetskog sustava, uz obavezno negiranje jugoslavenskog puta u socijalizam, odbacvivanje samoupravljanja koje povezuju s uzrokom ekonomske i društvene krize u nas. Svestrano prate predizborne i postkongresne aktivnosti...
Što se tiče novih tehnologija, napredniji su nego ranijih godina, pa čak i ne kriju, već otvoreno traže nacrte i slično, a neki čak nude novac za učinjenu uslugu...”
Razumno je očekivati skidanje sankcija Rusiji. Pobjeda Fillona u Francuskoj sigurno će tome doprinijeti, kao i Donald Trump. Eto, tada, Rusa opet ovdje...
