Proteklih dana Bosnu i Hercegovinu potresao je slučaj višestrukog ubojice Edina Gačića koji je nakon tjedan dana skrivanja ubijen u "unakrsnoj vatri", kako je glasilo službeno priopćenje nakon okončanja potrage.
Nažalost, ovo je samo jedno u nizu višestrukih ubojstava koja su se dogodila širom Bosne i Hercegovine posljednjih godina, kojima je zajednički nazivnik taj da nisu počinjena iz nacionalnih ni nekih drugih pobuda, bez obzira na to što je Edin Gačić bio pripadnik zloglasnog "El Mudžahida", čiji su pripadnici, uz blagoslov vrha Armije BiH, u čijem su sastavu djelovali, počinili niz brutalnih zločina tijekom rata.
Dakle, ovdje se očito radi o nečemu drugom, što je dio nekakve šire, društvene patologije, odnosno uzroci ovih zločina mnogo su dublji i kompleksniji nego što se to na prvi pogled čini. Naime, Edin Gačić je početkom 90-ih kao 16-godišnjak skupa s majkom protjeran iz Banje Luke u Zenicu te je potom postao pripadnik odreda "El Mudžahid".
Međutim, s pravom se može postaviti pitanje je li Gačić pristupio ovoj jedinici zbog vlastite psihopatologije ili je "El Mudžahid" stvorio od njega "rođenog ubojicu", što se otprilike svodi na dilemu što je starije, kokoš ili jaje, bez obzira na to što je to za posljednja događanja nevažno jer se, dakle, ne radi o ubojstvima počinjenim iz bilo kakvih ideoloških pobuda ili vjerske mržnje, nego o potpuno bolesnom i iracionalnom činu.
Da podsjetim, Edin Gačić je najprije u mjestu Podorašac kraj Konjica ubio 39-godišnjeg Suada Sultanića, da bi nekoliko dana kasnije u mjestu Suhodol u općini Hadžići ubio pripadnika Federalnog MUP-a Mahira Begića. Treba podsjetiti da je Gačić u dva navrata ranije služio višegodišnju zatvorsku kaznu, najprije zbog ubojstva ratnog suborca, a prije dvadesetak godina ubio je vlastitu majku, za što je dobio 19-godišnju zatvorsku kaznu.
Bitno je naglasiti da su sve Gačićeve žrtve bile bošnjačke nacionalnosti, što odmah u startu isključuje ubojstva počinjena iz vjerske ili nacionalne mržnje. Medijsko praćenje ovog slučaja i masovne potrage koja je uslijedila, u koju su se nakon drugog ubojstva uključile gotovo sve državne sigurnosne agencije, bilo je u najmanju ruku shizofreno, kao gotovo sve u ovoj zemlji.
Dok su internetski portali s "hrvatskim predznakom", da ih tako nazovem, inzistirali isključivo na Gačićevu ratnom backgroundu, izvlačeći gotovo sve zaključke iz te činjenice, dotle su mediji pod "bošnjačkom kontrolom" nastojali tu činjenicu minorizirati, odnosno prešutjeti.
Tako je, primjerice, "patriotska" Federalna televizija prvo od dva posljednja Gačićeva ubojstva, ono u naselju Podorašac, jednostavno prešutjela i tek se "uključila" u cijelu priču kad je ubijen policajac i kad je ova vijest u gotovo svim regionalnim medijima dobila status "breaking newsa", iako su se oba ova ubojstva dogodila 30-ak kilometara od zgrade Federalne televizije.
Odmah nakon drugog ubojstva, dakle, slučaj Edina Gačića dobiva jednu potpuno drugu dimenziju, odnosno dolazi do svojevrsne mitologizacije, koji je, onda, povezan s najpoznatijim slučajem iz bivše države, slučajem Junuza Keče, koji je ironijom sudbine rođen nedaleko od mjesta na kojem je ubijen Edin Gačić, iako su ova dva slučaja potpuno različita. Ne treba posebno govoriti o Junuzu Keči, jer je njegov slučaj postao jedan od mitova bivše države.
Kečo se skrivao od policije godinu dana, što je vrlo važan podatak, jer se kroz taj period stvorila mitska slika o njemu. Nekoliko godina nakon što je Junuz Kečo ubio suprugu, i to pred pastorkom, maloljetnom djevojčicom, redatelj Ademir Kenović snimio je po scenariju Avde Sidrana "Kuduz", dugometražni igrani film koji se bavio sudbinom Junuza Keče i koji je uglavnom baratao mitom stvorenim o tom bjeguncu.
Dakle, od jednog brutalnog ubojice stvoren je romantizirani junak, dok je žrtva tog ubojstva, Kečina supruga, potpuno dehumanizirana, tako da je tijekom suđenja čak i majka ubijene svjedočila u Kečinu korist. Način i mehanizmi te mitologizacije najbolje se mogu ilustrirati iz samog uvodnog dijela "Kuduza" u kojem željezničar, kojeg glumi scenarist Sidran, priča mladom željezničaru o Beči Kuduzu, kako se zvao filmski Junuz Kečo: "Kažu da su u Kiseljaku sedamnaestorica ljudi potpisali u SUP-u izjavu da su ga vidjeli u dućanu onog Mije Klarića kako uzima pogače.
Ona udovica s Ilidže, Behka Sokolović, kaže da ga je trinaest puta sanjala. Kaže da ima krila, ovako mu se ispod pazuha sastavilo. Kaže ne leti nego kad ga duša zaboli. Onda onaj naučnik Fikret Selimbašić, iz Zenice, vazda tašnu nosa, on je u Sarajevu u SUP-u potpiso da ga je vidio u autobusu Zenica - Sarajevo i da mu je ovaj naš Bećo, ko đoja, na uho šapno: Ljudi su zaboravili, kaže, plakat". Slični mitološki motivi preplavili su internet i u slučaju Edina Gačića.
Tako se pisalo kako isti od ranije ima spisak osoba koje namjerava likvidirati, što je očito preuzeto iz "legende" o Junuzu Keči, te kako se radi o prekaljenom ratniku "istreniranom da podnosi hladnoću i glad" i slične tlapnje, te kako je ovo ubojstvo inicirano osobnim razlozima, odnosno "nepravdom" koju su žrtve počinile prema ubojici, što je zapravo pandan motivu Junuza Keče, a radilo se, da podsjetim, o supruginoj nevjeri.
Ipak, krvavi rasplet ovog slučaja, koji je uslijedio tjedan dana nakon prvog ubojstva, prekinuo je taj mit u začetku. Da je Gačićev bijeg potrajao, barem polovicu vremena koliko je nastajao mit o Kuduzu, vjerojatno bi žrtve bile dehumanizirane poput Kečine supruge, ispalo bi, drugim riječima, da su žrtve zapravo dobile ono što su tražile. Naravno, ovo nije ništa novo, jer je svaki mit utemeljen na iskrivljenoj slici iz koje su isključeni bilo kakvi etički kriteriji i logika.
Niti je ovo bosanskohercegovački ekskluzivitet - prekinuti i "nedovršeni" mit o Edinu Gačiću, primjerice, donekle podsjeća na klasik njemačke književnosti, na roman "Michael Kohlhaas" Heinricha von Kleista, koji govori o romantičnom junaku koji se zbog počinjene nepravde pretvara u zvijer koja se brutalno osvećuje. Nije stoga čudno da je ovaj roman više puta ekraniziran. Na IMDb-u sam pronašao tri filmske verzije snimljene prema ovom romanu: 1937., 1969. i 2013.
Poveznica je vrlo jasna: Gačić, također, itekako ima razloga biti kivan na društvo, koje ga je kao 16-godišnjaka gurnulo u ralje islamističkih misionara koji su od njega stvorili zvijer i na taj način mu gotovo u potpunosti odredili budućnost.
Naravno, nije mi cilj ovim tekstom na bilo koji način umanjiti odgovornost političkih elita u ovom slučaju, nego naprotiv: mitovi su zapravo i napravljeni da bi se relativizirala njihova odgovornost. Glavno pitanje koje se ovih dana postavlja u BiH je to koliko danas u BiH živi tempiranih bombi spremnih da zbog najbanalnijeg razloga počine ubojstvo. Glavni krivac za ovo je upravo samoživa politička elita koja je svojim autizmom stvorila jedno potpuno devastirano društvo u kojemu više ne vrijede nikakvi kriteriji.
Koliko ta politička elita živi u paralelnom univerzumu, cijepljena od stvarnosti koja ih okružuje, na najbolji način govori nedavni, benigni slučaj iz jedne od najsiromašnijih županija u Federaciji BiH, one Srednjebosanske (SBŽ). Naime, nedavno je novi saziv Parlamenta SBŽ-a, u kojemu većinu čini koalicija HDZ-SDA, koji se ubiše pričama o zaštiti hrvatskih, odnosno bošnjačkih interesa, izglasao enormno povećanje naknada zastupnicima, dakle sami sebi.
Nakon što se s pravom podigla medijska pompa u vezi ovoga, HDZ-ov ministar financija u vladi SBŽ-a, Zoran Marković, braneći tu pohlepnu bulumentu, dao je jednu nevjerojatnu, alanfordovsku izjavu: "Daj ljudima koji rade, povećajmo plaće, povećajmo primanja, a socijalna davanja samo onoliko da se preživi, pa će se onda ljudi otimati da rade".
Primjerice, socijalna davanja u SBŽ-u iznose oko 50 eura po osobi, dok bi zastupnici u Parlamentu SBŽ-a, po tom prijedlogu, za otprilike šest sjednica tijekom godine, gdje uglavnom glume lobotomizirane lutke kojima se na daljinski upravlja iz Mostara ili Sarajeva, dobivali oko 1500 eura mjesečno, odnosno oko 3000 eura po jednoj sjednici na kojoj sudjeluju. I stoga nije pitanje hoće li se pojaviti novi Edin Gačić, nego kad će se to dogoditi.
