To je Andrej Plenković kakvog smo dosad upoznali.
Poraze je spreman proglasiti pobjedama. A pobjede mu nepodnošljivo smrde na poraze.
Izgubio je europske izbore, ali samo zato što je bio žrtva “crnih labudova”. Izgubio je bitku oko mirovinske reforme, ali samo zato što su sindikati igrali za opoziciju. Izgubio je ministre zbog afera, skandala i promašaja, ali je zato sebe proglasio odlučnim i nepokolebljivim premijerom i reformatorom.
S druge strane, hvalio se da je uspio sanirati Agrokor, iako je u postupku proizveo aferu Borg. Hvalio se da je najurio Most, učvrstio autoritet i ostvario stabilnost, a onda uzimanjem HNS-a doveo Vladu u poziciju trgovanja i ovisnosti o “žetončićima”. I hvalio se pobjedom oko Istanbulske konvencije, koju je gurao samo radi europskih ambicija svoje ministrice vanjskih poslova.
A sad je došao do učiteljskog štrajka.
Nakon 35 dana mrcvarenja, natezanja, izbjegavanja, otezanja, lažnih vijesti, podvala, hibridnog rata, promašenih ponuda, blokiranog sustava i prosvjeda na Trgu bana Jelačića, Plenković je učiteljima dao što su oni od početka tražili. Doduše, na rate.
Ali dao im je ono što im nije htio dati sve dok cijeli sustav nije trokirao, a prosvjetari pokazali zavidnu i posve neočekivanu dozu solidarnosti, i to u društvu koje postojano ubija solidarnost na svim razinama. No sad se to proglasilo, barem u HDZ-ovim krugovima, premijerovom pobjedom.
“Ovo nije Vladin poraz, jer je bilo važno da djeca idu u školu”, rekao je Gordan Jandroković.
A premijer Plenković im je to omogućio.
I još: “Fiskalno smo očuvali plan koji smo imali za 2020. godinu, a ova dva zadnja posto idu u 2021. godinu”. Znači, Plenković je probio fiskalna ograničenja tako da je svima u državnim i javnim službama obećao 1,2 milijarde kuna, a onda uštedio tako da je prosvjetarima dao 400 milijuna kuna, koliko su tražili. Na rate, kako se to u Hrvatskoj već radi.
Plenković naprosto ne može izgubiti. Čak i onda kad je jasno da nije mogao pobijediti.
Uostalom, pobjeda se broji i ako je ona druga strana frustrirana dogovorom.
Ono, međutim, što je za Plenkovića bilo tipično u rješavanju ovoga štrajka jest činjenica da je svojim odugovlačenjem i otezanjem uspio napuhati balon frustracije do razine uličnih prosvjeda čak i onih koji u pravilu ne izlaze na ulice.
Sve što je ponudio sad, kad je školska godina došla u pitanje, mogao je ponuditi na početku štrajka. I ta ponuda možda bi prošla u situaciji dok su još vladali dobra volja i međusobno povjerenje, a sindikati se nisu osjetili osnaženima sve glasnijim i masovnijim prosvjedima.
Ali tek kad je fitilj dogorio sve do bačve baruta, premijer je dao ponudu koju sindikati - odnosno njihovi čelnici - nisu mogli više odbiti.
Slično je Plenković činio i u drugim situacijama kad je bio pritisnut argumentima, prijetnjama, ucjenama, pa je reagirao kad je već bilo kasno. Primjerice, sa smjenama ministara koje je najprije mjesecima branio, a onda ih se riješio kad je rejting HDZ-a, s njegovim vlastitim, počeo kliziti.
Andrej Plenković naprosto nije političar za krizne situacije. A Hrvatska je, kao prokleto, u njegovu mandatu konstantno u kriznoj situaciji. Od Agrokora, preko ministarskih afera, do referenduma i sad učiteljskog štrajka.
I ne samo da Plenković po svojoj definiciji nije dovoljno rezolutan i samouvjeren da bi bio reformski premijer, nego se kao takav svakodnevno bori s lavinom nametnutih ili samoprovociranih problema, a njegov mandat svodi se onda na puko brojanje poraza i pobjeda.
Kao na ljestvici prve lige.
Nekad mu se potrefi neriješeno. Bod u gostima broji se kao pobjeda.
Ova pobjeda nad štrajkom koja se broji kao poraz mogla bi biti tek uvertira za najtežu godinu u Plenkovićevoj karijeri.
Na predsjedničkim izborima Kolindin poraz bio bi i njegov poraz, baš kao što bi se i njezina pobjeda doživjela kao njegov poraz, s obzirom na to da predsjednica svakodnevno dokazuje koliko je udaljena od Plenkovića. I od stvarnosti. Zatim ga čekaju stranački izbori s nabrušenim protukandidatima, dok bi parlamentarne izbore mogao dočekati pod lavinom novih štrajkova i prosvjeda, izazvanih ili ohrabrenih štrajkom učitelja i njihovom borbom za koeficijente.
Učiteljski štrajk pokazao je Plenkovićevu ranjivost. Unatoč svemu što je činio ili govorio tijekom štrajka, uz sva obećanja koja je dao, ali i prijetnji koje je uputio, štrajk se nije slomio sve dok nije pristao pregovarati o koeficijentima. I taj štrajk je pokazao kako Plenković možda zna kormilariti političkim salonima - kao u direktnim natezanjima sa sindikalnim čelnicima - ali da ima problem u komunikaciji s društvom.
Upravo je društvo na ovom primjeru, kao i na sindikalnoj peticiji protiv mirovinske reforme ili na rušenjima ministara, pokazalo da ima utjecaj na politiku, odnosno da predstavlja sve snažniju protutežu stranačkim elitama.
Nijedna oporbena stranka nije toliko naškodila Plenkoviću koliko su mu naškodile građanske ili sindikalne inicijative.
Ta ranjivost srušila je famu o Plenkovićevoj nedodirljivosti i nepogrešivosti.
A to bi za osobu koja želi vladati HDZ-om, i bez uvjerljive konkurencije drmati hrvatskom politikom, moglo biti vrlo štetno, ako ne i pogubno.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site
istina je, ali kad se plati, stan, sruja, voda, grijanje, internet, oprema, prevoz, zaštitarska tvrtka, najam stana, server, donacije, mito, reket i porez ostane ti manje od 3,7 dolara po satu