Hasan Hasanović stajao je ispred svoje kuće u Srebrenici kada je ugledao vojnike bosanskih Srba kako dolaze. Jedini način da preživi bio je da pobjegne. Bilo je to 11. srpnja 1995. i svi znamo što se potom dogodilo – 8000 pobijenih civila i razoružanih pripadnika Armije BiH koji su se predali, što je bio i najgori ratni zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. S Hasanovićem je razgovarao novinar BBC-a, uspoređujući zločin i tragediju Srebrenice otprije 21 godine s Alepom danas. Hasanović je tada bježao prema Tuzli, 55 kilometara kroz šume kao i toliki drugi koji su se izvukli, ali i mnogi koji nisu, koje su bosanski Srbi pohvatali i pobili. "Svakog dana hod prema Tuzli bio je borba za preživljavanje. Bio sam na stalnom rubu između života i smrti. Lovili su me kao divlju životinju", ispričao je.
Bijeg je počeo tako što se s ocem, ujakom i bratom blizancem pridružio koloni od 12.000 drugih koji su bježali. Uz stalne napade, grupa se razbijala na sve manje skupine, tako da je Hasanović izgubio sve svoje i na kraju bježao sam. BBC navodi da se Alep danas razlikuje od Srebrenice onda po tome što UN nije prisutan u četvrti grada koja je u okruženju i iz koje se očekuje evakuacija preostalih pobunjenika i civila, za koje procjenjuje da ih je 50.000. Bošnjaci u BiH sada su gnjevni zbog ljudi koji su se tamo našli na liniji sukoba, pod bombardiranjem vladinih snaga i smatraju da međunarodna zajednica nije učinila dovoljno da te ljude zaštiti. Pobunjenici koji se bore protiv predsjednika Bašara al Asada istočni dio Alepa držali su od 2012.
Ali je velika vladina ofenziva uz podršku ruskih ratnih zračnih snaga dovela do toga da su ostali potisnuti na samo 2,5 kilometara četvornih. UN je naveo da su vladine ili provladine snage pobile 82 civila na područjima koja su zauzele. Sirijska vlada, pak, tvrdi da takve informacije nisu točne. U Alepu stanovnici kažu da mrtvi leže po ulicama, jer se ljudi boje uklanjati ih. Hrane nema, kažu, kao niti medicinske pomoći za ranjene. Mnogi su u očaju društvenim mrežama poslali svoje posljednje zbogom. "Ljudi u Alepu osjećaju se isto onako kako smo se i mi osjećali", kaže Hasan. "Osjećali smo se kao da smo napušteni i da više ne pripadamo čovječanstvu", kaže. "Nisu nas više tretirali kao ljude. Stalno smo ponavljali 'nikad više', ali kad je trebalo reagirati, ništa nismo učinili kako bismo zaustavili da se takve stvari ponove... Čini se kao da svijet nije ništa naučio.
Živimo u svijetu modernih tehnologija i nemamo opravdanja zbog kojega bismo mogli reći da nismo znali." Nedžad Avdić i njegov otac također su se pridružili kolonama muškaraca koji su krenuli iz Srebrenice prema Tuzli. U Srebrenicu je došao s obitelji nakon što su bosanski Srbi u obližnjem mjestu uništili njihovu kuću. Kada je Srebrenica pala 1995. imao je 17 godina. I on je ostao sam zbog napada na skupinu. Sam u šumi. Iscrpljen od umora i gladi, naposljetku se kao i 2000 drugih predao Srbima. A oni su ih ubrzo odveli na streljanje na obližnje polje, prisjeća se. Prisilili su ga da se skine gol, jedan vojnik mu je potom zavezao ruke na leđima. Posvuda okolo bile su hrpe mrtvih tijela. Muškarce su potom postrojili u peterorede i stali pucati po njima. Bio je ranjen u trbuh, desnu ruku i lijevo stopalo.
Vidio je kako ljudi oko njega padaju kako bi kojega pokosili rafali i čuo je kako ispuštaju posljednji dah. Streljanja su se odužila sve do večeri. I tek kad su vojnici otišli, podignuo je glavu i spazio još jednog preživjelog s lakšim ozljedama. Jedan drugog su oslobodili i uspjeli pobjeći kroz šumu. Na sigurno su došli tek četiri dana nakon Srebrenice. Većina njegovih muških rođaka, uključujući i njegovog oca, bili su pobijeni. Danas, kaže Nedžad, prepoznaje se u slikama djece iz Alepa. "Oni se nadaju nekome tko će im pomoći, ali je njihova nada uzaludna", kaže on u Srebrenici gdje živi danas. "Vrlo je moguće da će Alep doživjeti istu sudbinu kao i Srebrenica.
Preživio sam genocid i zato bih poslao poruku svijetu: 'Ne dopustite da Alep postane nova Srebrenica.'" "Nadam se da će svijet napokon učiniti nešto. Nije dovoljno čuti riječi 'nikad više'. Sramota je dopustiti da se to opet dogodi." Emir Suljagić također je imao 17 godina kada je 1993. došao u Srebrenicu iz Bratunca, malog grada na bosansko-srpskoj granici gdje je do tada živio s obitelji. Kada je misija UN-a došla, zaposlio se kod njih kao prevoditelj promatračima. To mu je, kaže, spasilo život. Od njegovih preživjeli su još samo majka i sestra, one su uspjele pobjeći u Tuzlu 1993. Među tisućama pobijenih u Srebrenici bio je i njegov djed. Bio je o osjećaj potpune bespomoćnosti, osjećaj da netko drugi drži tvoj život u svojim rukama", kaže Emir, inače autor "Razglednice iz groba", svjedočanstva iz prve ruke o tamošnjem masakru.
"Alep je kraj ideje da se međunarodna zajednica bori za određene vrijednosti. Moje patnje bile su sasvim uzaludne. Bosna je iskasapljena, Bosna je silovana." Pogledajte Alep i Siriju i recite mi što je drugačije. Ništa", dodao je. On strahuje da se ubijanja s Alepom neće zaustaviti, nego da će se nastaviti u gradu u koji mnoštvo stanovnika Alepa bježi. "Nisam iznenađen. Nemam iluzija. To je Alep danas, to može lako biti Idlib sutra... Lekcije koje ne naučimo, ponavljat će se i progoniti nas."
