Tri oporbene godine, do 2000. u proljeće, Bandić je pripremao teren, gradio veze s oporbom i pravio saveze. Od svojeg mesara pa do onih kojima je bilo jasno da HDZ gubi uzde grada. Novopečeni vođa oporbe često je provodio vrijeme na Trgu bana Jelačića i galantno plaćao runde pića.
Još i danas je kafić Kavalir, u kojem ga se moglo vidjeti gotovo svako jutro, jedno od omiljenih mjesta za kavu njegovih suradnika. Bandić se već tada silno trudio ostaviti dojam malog običnog čovjeka, pa su novinari zabilježili da se vozi tramvajem.
"Bio je to dio taktike. Tramvajem je išao samo jednom na mjesec, i to na dan sjednice Skupštine ili odbora. Inače je koristio auto", kaže nam jedan od onih koji poznaju Bandićeve početke.
Nije zanemarivao ni skupljanje novca sa strane. Poduzetni Hercegovac je shvatio da kao vijećnik može zarađivati sudjelovanjem na vjenčanjima. Redovito je išao u zagrebačko naselje Sveta Klara kod matičara.
"Pomagao sam matičarima. Znao sam zaraditi i nekoliko tisuća kuna za vikend", priznao je novinarima neočekivano 2013., na vrhuncu moći.
I taj podatak je otkrio slučajno, jer za razliku od prikazivanja sebe kao narodskog čovjeka, baš nikad nije volio da mu se čak i oni bliži prijatelji i suradnici petljaju u posao i intimni život.
Osim vjenčanja, Bandić je nakupio i 12 nadzornih odbora gradskih tvrtki, a tu su i članstva u raznim odborima i upravnim vijećima. Dokumenti iz tog vremena pokazuju da je zarađivao oko 12.000 kuna na mjesec od naknada koje mu je osigurao ulazak u Skupštinu.
Bio je apsolutni rekorder u pomaganju matičarima, a tada je Zagreb imao razdvojene tvrtke, poput ZET-a, Čistoće ili Vodovoda, pa se nadziranje svake od njih dodatno plaćalo.
I tu opet dolazimo do određene sinergije s “ljutom” HDZovom protivnicom Marinom Matulović Dropulić. Ona je dopustila čelniku oporbe da pohvata konce i ostvari utjecaj. Zastupnik Tomislav Jelić tada je bio u HDZ-u, a kroz godine će postati jedan od najljućih političkih protivnika Milana Bandića.
Prisjeća se kako je Bandića upoznao prije nego što je ušao u Skupštinu. Kaže da mu je odmah bilo jasno da je riječ o “okretnom, promućurnom i iznimno ambicioznom političaru”.
"Vrlo brzo se pokazalo da mu je jako važno ono materijalno te se najviše s Canjugom prepirao da dobije što više odbora i ostalih mjesta koji su jamčili naknade. Uz javne sukobe, njih dvojica su i tada dobro surađivala iza kulisa", prisjeća se Tomislav Jelić.
On se u to doba sve više odvajao od HDZ-a i upozoravao da loše vode grad. Iako priznaje da je ispočetka imao velike simpatije prema načinu rada mladog SDPovca koji se prometnuo u vođu oporbe, prisjetio se i kad se potpuno razočarao u Bandića.
Jelić je prikupio dokumente po kojima je gradonačelnica Matulović Dropulić kroz razne stavke isplatila tvrtki Vodotehnika oko 100 milijuna kuna za ugradnju predtlačnih uređaja u stambene zgrade.
Nije bilo nikakvog natječaja, posao je pogođen iako nije bio planiran. Plaćalo se s raznih stavki kako bi se prikrio trag novca, objašnjava Jelić.
"Bilo je nezgodno da ja kao HDZovac dam te dokumente javnosti. Dao sam Bandiću sve dokumente da otkrije aferu. Prolazili su tjedni, a Bandić ništa nije uradio. Na kraju sam izašao sa svim dokumentima, a on je šutio", kaže Jelić.
Zbog napada na stranku imao je problema unutar HDZ-a. Vodotehnika ga je i tužila za klevetu, ali je izgubila. Nakon dugog spora Jelić je oslobođen, a sutkinja je pohvalila Jelića što se brine o gradskoj imovini.
A odnos Vodotehnike i Bandića? Tvrtka je postala redoviti donator SDP-a za sve izbore u Zagrebu, a kad je Bandić napustio SDP, donirali su mu i 100.000 kn u predsjedničkoj kampanji. Tvrtka je poslije odradila milijunske poslove za Zagreb, a posljednji je gradnja tri fontane.
Bandić je tako pleo mrežu poznanstava kao oporbenjak. Biti u 12 nadzornih odbora zagrebačkih poduzeća značilo je ipak puno više od novca. To je direktni odnos s direktorima najvažnijih komunalnih tvrtki kod kojih se slijevaju milijarde kuna.
Uz to, otvoren je i put za suradnju sa sindikatima, kojih u zagrebačkim tvrtkama s tada više od 100.000 zaposlenih ima više od 50. Lukav političar kao Bandić znao je iskoristiti tu poziciju.
Da je došao na vlast te 1997., ne bi imao tri godine da kao zastupnik hoda po tvrtkama, gradu, poveže se sa sindikatima i direktorima. Shvatio je koliko malo kontrole javnosti ima nad komunalnim poduzećima i kako su ona savršeno mjesto za uhljebljivanje svih onih koje želiš učiniti ovisnima o sebi.
Ili kako se preko njih lagano financiraju izborne kampanje. Kako sindikati služe da se uzdrma vlast... A sve to je Bandić brzo i dobro apsolvirao. I obilato primjenjivao u kasnijim godinama.
Sredinom ljeta 2014., kasno u noć, priča jedan naš svjedok, Bandićev je vozač šefa vraćao u stan u Bužanovu ulicu. Ispred zgrade stajalo je nekoliko patrolnih kola.
Dio ceste bio je zatvoren i omeđen plastičnom trakom. Obojica su uočili da je oko kuće opsadno stanje i da se nešto događa. Bandić je na dvjestotinjak metara od stana zagrmio:
- Zaustavi i vraćaj se!
Mislio je da su policajci došli po njega.
Sutradan se ta priča prepričavala u Poglavarstvu, a Bandić je na posao došao vidno nervozan. Otpočela je duga noćna mora. Posljednjih mjeseci prije uhićenja ponašao se kao kopriva.
"Nitko ga ništa nije smio pitati. Čak i najbliži suradnici imali su s njim problema. Nova glasnogovornica jedva se snašla u cijeloj priči", kaže jedan izvor, koji želi ostati anoniman.
"Nekoliko se puta dovela u situaciju da nije znala što bi radila. Jednom je tako, prije konferencije o otpadu sredinom rujna 2014., s njom dogovorio što će kazati. Prije izlaska na binu ona mu je ponovila što treba reći, no on je ‘potpuno poludio i rekao da neće njemu nitko govoriti što će kazati’."
Kad ga je netko od ljudi kasnije uhićenih ili obuhvaćenih istragom pitao što će s ovim ili onim, samo se izderao:
“Što to mene pitate? Ja o tome nemam pojma”.
"Policija ne izlazi iz gradskih prostora", tvrdio je desetak dana prije početka akcije autorima ove knjige dobar poznavatelj Holdinga i Grada Zagreba.
"Traže mu nešto. Bilo što. Stalno su tamo. Ispituju portire, vozače, tajnice, sve. Došlo je dotle da su ispitivali čak i uvjete pod kojima je jednoj bolesnoj starici dao službeni auto za prijevoz do bolnice", ispričao nam je dobro obaviješteni političar, zaključujući kako je teško očekivati da će mu nešto pronaći.
"Kad nisu dosad, neće ni sad", rekao je i dodao:
"Da su mogli, već bi nešto iščeprkali. Njegova potpisa nema nigdje, osim ako nema još sedam-osam drugih…"
Dinko Cvitan, zvani Pravednik, očito, nije mislio tako. Milana Bandića uhitili su na vrhuncu moći, kad je, suvereno vodeći Zagreb, spremao parlamentarni prodor na nacionalnu scenu, a potom, nakon isteka vjerojatnog drugog mandata Ive Josipovića, otići na Pantovčak i biti prvi Hercegovac koji je postao predsjednik Republike Hrvatske.
Milan Bandić Zagrebom vlada dulje no Putin Rusijom. Razvio je arhipelag moći i utjecaja kakav zagrebačka metropola nikad nije vidjela - upitno je je li i socijalistički gradonačelnik Zagreba Većeslav Holjevac imao toliku moć.
Bogatstvo sigurno nije. Gradom kolaju neprovjerene glasine o tome da se zadnjih godina znao požaliti kako je najteže imati bogatstvo koje se ne smije pokazati.
Jedan ga je poznati sportski radnik ogovarao tvrdeći kako “ima sigurno 200 milijuna eura”. Bandić se navodno sprijateljio i s bivšim protivnikom na izborima, Ivom Josipovićem, s kojim se, kako se čini, sastajao - neki tvrde zbog kartanja, drugi zbog krojenja političkih strategija - vrlo često.
Bio je dobar i s bivšim glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, koji je prijave protiv njega - njih više od 200; možda čak i 250, točan broj nitko ne zna - uredno odlagao u ladicu.
Mladen Bajić ući će u hrvatsku povijest kao najnekrofilniji državni tužitelj - on je uhićivao samo političke mrtvace. Oprezan kao Vlado Bakarić zvani Svileni, lukav kao lisica, sklizak kao jegulja, izgledao je kao čovjek koji će mirovinu dočekati kao državni odvjetnik.
Zbog nevjerojatno upornog oklijevanja stekao je nadimak “stand-Bajić”. Ta je njegova strategija, međutim, silno ljutila premijera Zorana Milanovića, koji ga je smijenio i na njegovo mjesto postavio Dinka Cvitana, bivšeg šefa Uskoka, kojega navodno zovu Pravednik.
Već na inauguraciji Pravednik je - ezopovskim jezikom - najavio obračun s “lokalnim šerifima”, pri čemu su svi prvo pomislili na Bandića, ali se to nitko nije usudio naglas izreći. Nakon pada Marine Lovrić Merzel, SDP-ove županice u Sisku, žive vladarice, neki su pomislili da je Cvitan mislio na nju.
Brojni su nagađali o Božidaru Kalmeti i Vojku Obersnelu, no uskoro je pao i gradonačelnik Vukovara Željko Sabo. Nakon uhićenja Bandića učinilo se da se Cvitan ne kani zaustaviti - odnosno da mu ničija moć nije prepreka. Koliko god ga to koštalo. Jer ako proces Bandiću ne uspije, Cvitan može pakirati stvari.
Prema nekim tumačenjima, uhićenje Bandića bilo je velika želja Zorana Milanovića. Nekoliko dana prije Bandićeva privođenja Milanović se morao pojaviti na sudu u ulozi tuženika – Bandić ga je tužio zbog klevete izrečene na RTL televiziji, u kojoj je Milanović, u vrlo jasnoj aluziji, insinuirao kako je Bandić srce korupcije i klijentelizma u Zagrebu.
Milanović je tu tužbu jako teško primio. On je vrlo tašt čovjek, i potezanje po sudu sa zagrebačkim gradonačelnikom njemu je svakako osjetno ispod časti. Svojedobno se jako bunio kad je morao ispuniti formular za dobivanje američke vize. To ga je užasno uzrujalo.
On, šef vlade, političar od formata, polihistor, orator, mora ispunjavati neki pišljivi obrazac kao da je imigrant iz zemalja trećeg svijeta! Ipak, popunio ga je. Vratio se s ulaznih vrata T-portala jer ga je osoblje htjelo voziti u drugom liftu od onoga kojim se uobičajeno koristio tadašnji predsjednik uprave T-Coma Ivica Mudrinić.
Umalo je izostao sa svečanosti u HNK prilikom dolaska pape Benedikta XVI. u Zagreb jer nije na valjan način dobio pozivnicu. Zoran Milanović se nakon ročišta s Bandićem novinarima požalio da je morao platiti 4000 kuna takse, što mu je predstavljalo problem, a Bandić, rekao je, masovno diže tužbe te plaća takse i sudske pristojbe.
"S kojim novcem?", zapitao se Milanović jasno dajući do znanja da jako sumnja u čestitost gradonačelnika.
Nekoliko tjedana prije toga Bandićev je najbliži suradnik Slobodan Ljubičić Kikaš – to jest tvrtka Televizija Sljeme - tužio SDP tražeći četiri milijuna kuna na ime duga koji je SDP ostavio za Bandićevu predsjedničku kampanju 2009. godine.
Teško je reći jesu li te dvije tužbe imale utjecaja ili možda čak, kako neki tvrde, bile presudne za uhićenje Bandića i Ljubičića, no Milanović je zbog njih sigurno dobio “slom živaca”.
U Zagrebu se danima pričalo da su Bandić i njegovi ljudi “pod mjerama”. Miroslav Tuđman u Saboru je nekoliko mjeseci prije uhićenja čak i javno otkrio da im se prisluškuju telefoni. Bandić je dugo prije privođenja razgovarao na mobitel svog vozača. Neke je ljude skinuo s delikatnih poslova, prije uhićenja, znajući da su i oni “pod mjerama”.
Milan Bandić je dugo vremena prije privođenja bio vrlo uzrujan, što je mogla primijetiti i najšira javnost. Izazivao je serijske incidente s novinarima, popuštala mu je kontrola, znao je galamiti bez vidljiva povoda.
Istresao se na inženjere i izvođače radova koji su, prema njegovu mišljenju, griješili. U ovom trenutku Milan Bandić igra utakmicu života. Na Sljemenu je već sebe usporedio s mitskom pticom Feniks. Možda opet od njega čujemo tu rečenicu...
Tekst je sastavljen od izvadaka iz knjige "Ja, Milan", koju su napisali novinari 24 sata i tjednika Express Ivan Pandžić i Jelena Badovinac.
