Marijan Hanžeković izgleda kao oni silno bogati gradski oci iz De Sicina “Čuda u Milanu” ili gradski patrijarsi u Alanu Fordu. Ako bi se netko mogao sjetiti njegova glasa, vjerojatno bi ga opisao onako kako Fitzgerald opisuje Daisy iz “Velikog Gatsbyja”: “Glas joj je bio pun novca”...
No Hanžeković uglavnom šuti i “dela” u tišini. Odvjetnik koji je za Bandića uplatio 15 milijuna kuna jamčevine, za koju je navodno digao kredit, i na kraju bez toga ostao, ne izgleda kao tipičan izdanak zapadnjačke plutokracije, bogatih ljudi koji nisu skorosteci, nouveau riche, nego su prave, stoljetne korenike, izdanci starih dinastija.
Hanžeković izgleda tako zato što on to i jest - obitelj Hanžeković jedna je od rijetkih koja je u posljednjih stotinu godina uvijek značila nešto u Hrvatskoj. Marijanov otac zvao se Marijan, kao i njegov otac.
Zagrebački slikar Omer Mujadžić radio je portrete sve trojice Marijana. Hanžekovićev otac Marijan Hanžeković bio je tajnik dr. Vladka Mačeka, šefa HSSa, kojega su poštovatelji oslovljavali s “Vođo”.
Kako je Maček bio prvi kandidat Nijemaca za šefa NDH, pa ga se Pavelić silno plašio, poslao ga je u Jasenovac. No Hanžekovićev je otac iz Jasenovca prebačen u Lepoglavu, pa je u prvoj zgodnoj prilici pobjegao u partizane, iako nije bio ljevičar.
Brat mu je, međutim, bio simpatizer partizanskog pokreta koji je potpomagao iz domobranstva, zbog čega je strijeljan, dok je djed, bivši veliki župan, kao mason otpremljen u Gradišku. Drugi Hanžekovićev djed bio je Tomislav Tomljenović, posljednji ban Hrvatske i Slavonije.
Boris Hanžeković, također Marijanov rođak, ubijen je tijekom proboja logoraša iz Jasenovca. Po njemu je 1951. godine ime dobio čuveni zagrebački atletski memorijal.
No Hanžekovići nisu bili odveć skloni lijevom krilu partije - tijekom Hrvatskog proljeća opredijelili su se za gubitničku stranu pa su sve do 1991. godine bili nepoželjni, a onda je Hanžekovićev otac postao Tuđmanov ministar financija.
Ipak, premda izgleda kao da se rodio kao “dijete sreće”, Hanžeković se do vrha uspeo sam, bez ičije, pa čak i bez pomoći utjecajnog oca.
On je američki tip mogula, “self made mana”, čovjeka koji vjeruje u tržište, sam kroji svoju sreću, poduzetan je i uporan te nema milosti prema onima koji se nalaze na drugoj strani.
Obični građani Hanžekovića spominju uglavnom u kontekstu ovrha koje njegov ured nesmiljeno provodi za HTV, Holding, GSKG...
Zovu ga “kraljem ovrha”. Hanžekoviževa kancelarija je “grosistička” - on radi za velike sustave, kad “dere”, dere desetke tisuća neurednih platiša kojima zaračunava ovrhu. I na svakom “ubere” najmanje 500 kuna.
Marijan Hanžeković je rođen 18. siječnja 1952. godine u Zagrebu. Već tijekom studija posvađao se s ocem, pa se odselio i proveo nekoliko teških godina boreći se za život na ulici, što mu je sasvim sigurno pomoglo učinivši ga jačim, ali je potenciralo i darvinistički smisao za borbu u kojoj pobjeđuje jači i nemilosrdniji.
Iako je potjecao iz obitelji župana, milijunaša i masona, ukratko, društvenoj eliti, Hanžeković je bez okolišanja radio kao noćni čuvar na Velesajmu ili profesionalni vozač, obavljajući sve poslove koji se nude za nadnicu.
U tom je smislu, sredinom sedamdesetih, bio na istoj društvenoj poziciji kao i njegov današnji štićenik, tada djelatnik hladnjače u Ledu, siromašni hercegovački diplomant Milan Bandić.
Njihove su pozicije, čini se, bile slične i onda i danas - tada su oba bili na dnu, danas su oba na vrhu, s tim da se Bandić može vratiti na dno, a Hanžeković za tako crni scenarij nema gotovo nikakvih izgleda.
Marijan Hanžeković odvjetničku je pisarnicu otvorio prije gotovo četiri desetljeća, 1978. godine. No nije krenuo s nule, nego iz dubokog minusa, jer su ga prvih nekoliko godina, zbog mladosti, klijenti zaobilazili u širokom luku.
“Nitko”, reći će u jednom biografskom intervjuu, “nije želio ići odvjetniku kojemu je tek 26 godina”. Činjenica da je njegov otac postao ministar financija u jednoj od Tuđmanovih vlada ipak mu je pomogla, ali tada je već bio netko u advokaturi.
Hanžeković nije sklon hvalisanju. “Nisam talentiran, samo sam uporan”, kaže za sebe. S dozom simpatične autoironije sebe opisuje kroz tri riječi: “Debeo, velik, ćelav”.
To ostavlja dobar dojam na ljude, jer je spremnost zbijanja šala na svoj račun u našoj, narcističkoj i uvijek smrtno ozbiljnoj kulturi, razmjerno rijetka, kao i anglosaksonski tip liberalnog poduzetnika - koji u našim okolnostima ipak ne može bez javnih sustava.
Marijan Hanžeković se uglavnom bavio trgovačkim pravom, granom koja ne jamči veliku slavu, ali u kojoj uvijek ima novca. Njegova kancelarija danas ima stotinjak uposlenika - od trideset do pedeset puta više od kancelarija većine čuvenih hrvatskih odvjetnika.
Hanžekovićev odnos s politikom mogao bi se opisati kao više od flerta, ali manje od braka. Odvjetnik je bio član HSLS-a i HNS-a, ali bez istaknute javne uloge. Nakon neuspjeha u povezivanju te dvije stranke digao je ruke od politike.
"Meni politika i vlast ne mogu ponuditi ništa što nemam i naravno da sam u društvu ljudi koji nešto žele ostvariti kroz politiku nepodobna osoba", objasnio je svoj neuspjeh.
U tome ima istine. Većina ljudi koji se u Hrvatskoj bave politikom imaju na umu ideju osobnog bogaćenja ili neke slične satisfakcije. Hanžeković je, međutim, multimilijunaš i njemu u javnoj sferi, kako tvrde njegovi bližnji, treba nešto drugo.
Neki kažu “igračka”, a drugi “zabava”. Možda i neki viši cilj - ali Hanžeković spašava ljude poput Milana Bandića, posrnule velmože, a ne neke kovinotokare ili vozače viljuškara - njegov humanizam ne spušta se nikad niže od granica gornje srednje klase.
Neko je vrijeme spašavao i posrnule tvrtke i čini se da mu to dobro ide. Govori engleski, francuski i talijanski a neki se kunu da mu se, nakon razdoblja apstinencije, opet probudila i politička ambicija.
Nakon što je stekao bogatstvo koje jamči sigurnost nekoliko sljedećih naraštaja, odvjetniku, čini se, nedostaje adrenalina. Na pitanje novinarke Glorije bi li volio ponoviti avanturu kad je s 24 godine jedrilicom prelazio Atlantik, mrtav-hladan je odgovorio da su avanture koje priželjkuje “intimnije prirode”.
Na pitanje u čijem društvu najradije jedri, odgovorio je “u ženskom”, a na klasičnu navlakušu “donosi li žena na brodu nesreću”, rekao je da prava žena donosi - sreću.
Kćeri Ana i Dora, njegove ljubimice, ispunjavaju ga ponosom jer karakterom sliče njemu, a izgledom na mamu. Svojedobno se šuškalo i da je u vezi s glumicom Natašom Dorčić no on to, u maniri pravog gospodina, nikada nije komentirao.
Marijan Hanžeković bio je vlasnik štedionice Zlatni most, sudjelovao je u nadzornim odborima i upravama Dinama, HOK osiguranja, Quaestus nekretnina, Brodokomerca Rijeka, Zepter Internationala, Croatia Airlinesa...
Vlasnik je male zrakoplovne tvrtke i predsjednik zagrebačkog zrakoplovnog saveza. No širu javnost, koja obožava teorije urote, najviše intrigira njegovo članstvo u mističnoj Trilaterali koju neki naši mediji nazivaju svjetskom vladom.
"Nije to nikakva vlada. To je glupost. Riječ je o grupi istaknutih ljudi koja promišlja o aktualnim geopolitičkim problemima u svijetu”, rekao je Hanžeković za tportal.
Sa Zagrebom i Zagrebačkim holdingom Hanžekovića vežu milijunski poslova ovrha. Od ožujka su baš njemu prepuštene ovrhe za neplaćene račune za odvožnju otpada i pričuvu, a godinama prije toga bio je jedan od niza odvjetnika koji je zastupao Zagreb.
Točni iznosi ugovora s njegovim, ali i ostalim odvjetnicima nisu nikad objavljeni. Međutim, u ožujku je buknula afera u Holdingu kad se otkrilo da je voditeljica pravne službe stopirala ovrhe.
Ona je smijenjena, a ovrhe je preuzeo Hanžeković. Ukupna vrijednost duga samo za otpad bila je 152 milijuna kuna u više od 100.000 ovrha. U podružnici GSKG preuzeo je oko 25 milijuna kuna duga u 14.000 predmeta.
U Holdingu kažu da su jako zadovoljni jer se naplata rapidno povećala, a njih ništa ne stoji.
"On se naplati tek iz iznosa ovrhe kad bude provedena", kažu. No taj trošak, koji može biti i tisuću kuna po ovrsi, moraju platiti građani. Sindikati su se zato pobunili jer dere kožu građanima.
Jednako je tako preuzeo i ovrhe za HRT. Hanžeković nije samo odvjetnik čije društvo zapošljava više od 100 ljudi i ostvaruje dobit od više od osam milijuna kuna.
On je i poduzetnik. Oko 10 milijuna eura uložio je s partnerima Žarkom Kraljevićem i Tomažom Lovšeom u osnivanje Dinersa u Hrvatskoj. Kad su ga prodali Erste banci, njemu je pripalo 50 milijuna eura.
Novac je odmah uložio u preuzimanje farmaceutske tvrtke Genere, a zatim je preuzeo od Plive i Veterinu, tvrtka koja proizvodi lijekove i pripravke za životinje.
Tvrtka i danas posluje s dobiti. Većinu novca uložio je i u fondove Quaestusa Borislava Škegre. Iako nije htio da se to zna javno, Hanžeković je sudjelovao u detroniranju Škegre iz Quaestusa.
Shvatio je da se bivši ministar financija ipak previše “zaigrao” s novcem. Marijan Hanžeković digao je 15 milijuna kuna kratkoročnog kredita za jamčevinu Bandiću.
Kakav je bio kredit - lobardni? Tko će platiti kamate veće od milijun kuna na godinu? Zašto je Hanžeković to učinio? Sugerira li to neki naročit odnos njega i Milana Bandića? To još nitko ne zna, ali je sigurno da ni na ovoj operaciji Hanžeković neće knjižiti gubitak.
