Na današnji dan, 9. srpnja 1941., u šumi Dotrščina u Zagrebu strijeljana su desetorica zatočenika iz logora Kerestinec. Ustaški režim pogubio ih je kao odmazdu za atentat na svojeg agenta, a među ubijenima su bili istaknuti ljevičari, komunisti i intelektualci.
Među njima je bio i dr. Božidar Adžija, pravnik, publicist, borac za radnička prava i jedan od važnijih marksističkih intelektualaca svojeg vremena. Zajedno s njim ubijeni su i Ognjen Prica te Otokar Keršovani. Njihova likvidacija bila je jasna poruka nove vlasti da neće tolerirati politički otpor ni javno djelovanje intelektualaca koji joj se protive.
Božidar Adžija rođen je na Badnjak 1890. godine u Drnišu, u građanskoj obitelji oca Damasa i majke Jelene. Rano djetinjstvo proveo je u Dalmatinskoj zagori, no želja za obrazovanjem odvela ga je prvo u splitsku, a potom u zadarsku gimnaziju. Već kao srednjoškolac pokazivao je buntovnički duh i snažan osjećaj za nacionalni ponos. Godine 1908., zbog sudjelovanja u protutalijanskim demonstracijama, izbačen je iz splitske gimnazije, što je bio jasan znak njegovog ranog političkog angažmana u krugu omladine koja je sanjala o oslobođenju od tuđinske vlasti i stvaranju zajedničke južnoslavenske države.
Umjesto da ga to obeshrabri, incident ga je samo učvrstio u njegovim uvjerenjima. Privučen liberalnim i demokratskim idejama Tomáša Masaryka, budućeg čehoslovačkog predsjednika, Adžija 1910. odlazi na studij u Prag. Taj grad, tada jedno od središta slavenske intelektualne misli, postao je njegovo novo poprište djelovanja. Povezao se sa socijaldemokratima i narodnim socijalistima, upijajući ideje koje će oblikovati njegov kasniji život. U Pragu je 1914. godine stekao doktorat pravnih znanosti i apsolvirao na trgovačkoj akademiji, stekavši široko obrazovanje koje će mu kasnije omogućiti da piše o ekonomskim, sociološkim i filozofskim temama. Vratio se u domovinu neposredno pred izbijanje Prvog svjetskog rata te je odmah mobiliziran. Ratne godine proveo je daleko od prve crte, radeći kao pisar i prevoditelj u vojnim sudovima u Sinju, Šibeniku i Dubrovniku.
Nakon završetka rata, Adžija se vratio u rodni Drniš, gdje je u studenom 1918. izabran za člana Narodnog vijeća SHS. Međutim, talijanska okupacija Dalmacije natjerala ga je da već početkom 1919. napusti svoj zavičaj i preseli se u Zagreb, grad koji će postati središte njegovog daljnjeg djelovanja. U Zagrebu se brzo afirmirao. Prvo se zaposlio u Zemaljskoj blagajni za potporu bolesnih radnika, a zatim je kratko obnašao dužnost povjerenika za socijalnu skrb u Zemaljskoj vladi, s koje je ubrzo dao ostavku. Njegova prava strast ležala je u konkretnom radu na poboljšanju položaja radnika. Od 1922. pa sve do svoje smrti, radio je u Središnjem uredu za osiguranje radnika (SUZOR), gdje je kao načelnik pravnog odjeljenja postao jedan od vodećih stručnjaka za radničko zakonodavstvo i socijalnu zaštitu u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji.
Po dolasku u Zagreb pristupio je Socijaldemokratskoj stranci. Iako se u početku priklonio desnom, reformističkom krilu, njegova posvećenost radničkoj klasi bila je neupitna. Dvadesetih godina postao je ključna figura u sindikalnom pokretu i, što je još važnije, u kulturnom i prosvjetnom uzdizanju radništva. Smatrao je da radnici moraju čitati i obrazovati se kako bi osvijestili svoj položaj i borili se za svoja prava. Ta ideja vodila ga je pri osnivanju institucija koje su ostavile neizbrisiv trag. Kao pročelnik Kulturno-prosvjetnog odsjeka zagrebačke Radničke komore i predsjednik Radničke akademije, organizirao je brojne tečajeve i znanstveno-popularna predavanja. Njegovom inicijativom osnovana je Radnička čitaonica 1926. godine, a potom i Radnička biblioteka 1927. godine, koje su radnicima omogućile pristup znanju i literaturi.
Adžijin angažman nije bio ograničen samo na praktični rad. Više od dva desetljeća bio je jedan od najplodnijih publicista svog vremena. Pisao je o svemu: od problema socijalne politike i radničkog pokreta, preko teorije socijalizma i kritike fašizma, do odnosa crkve i države. Surađivao je u desecima časopisa, od "Narodnog lista" u mladosti do "Nove Evrope", "Vijenca" i brojnih specijaliziranih radničkih glasila. Uređivao je "Radničku zaštitu", službeno glasilo SUZOR-a, a pokrenuo je i vlastiti časopis "Socijalna misao" (1928–1933). U njemu je analizirao uzroke svjetske ekonomske krize i oštro kritizirao nacizam u usponu, etablirajući se kao jedan od prvih antifašističkih publicista u Jugoslaviji. U svojoj popularnoj marksističkoj studiji "Od Platona do Marksa" (1929.) pokušao je široj publici približiti razvoj socijalističke misli, iako je zbog pojednostavljenja i površnosti zaradio i kritike s ljevice, ponajviše od Otokara Keršovanija.
Početkom tridesetih godina, suočen s brutalnošću Šestosiječanjske diktature i rastućom prijetnjom fašizma, Adžija napušta reformističke socijaldemokratske ideje. U svom znamenitom članku "Kojim putevima" iz 1932. godine otvoreno poziva radničku klasu na revoluciju. Taj ideološki zaokret približio ga je Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ), čijim je članom postao vjerojatno 1935. godine. Postaje jedan od ključnih ljudi u politici Narodne fronte, strategije okupljanja svih antifašističkih snaga. Surađuje s Josipom Brozom Titom i radi na osnivanju legalne Stranke radnog naroda. Na osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske 1937. godine izabran je u Centralni komitet, ali u njega formalno nije ušao kako bi se mogao posvetiti javnom radu u stranci. Zbog svoje revolucionarne djelatnosti, režim Kraljevine Jugoslavije višestruko ga je proganjao. Uhićivan je 1936., 1938. te u prosincu 1939., kada je zatočen u kaznionici u Lepoglavi. Odatle je, kao težak bolesnik, pušten krajem 1940., ne sluteći da mu sloboda neće dugo trajati.
U noći s 30. na 31. ožujka 1941., samo nekoliko dana nakon puča u Beogradu i neposredno pred invaziju Sila Osovine, policija režima Cvetković-Maček ponovno hapsi Adžiju zajedno s drugim istaknutim komunistima i ljevičarima. Zatvoreni su u logor Kerestinec, koji je, ironično, osnovala vlast Banovine Hrvatske kao mjesto za internaciju političkih protivnika. Vlasti Banovine, na čelu s Mačekom i Šubašićem, nisu raspustile logor pred dolazak Nijemaca i ustaša, već su svoje najljuće protivnike fašizma jednostavno prepustile na milost i nemilost novom režimu.
Nakon što su komunisti organizirali atentat na ustaškog agenta i doušnika Ljudevita Tiljka, ustaške vlasti na čelu s ministrom unutarnjih poslova Andrijom Artukovićem odlučile su provesti javnu i brutalnu odmazdu. Iz Kerestinca je izvedena desetorica zatočenika, označenih kao "duhovni začetnici" otpora. Uz Božidara Adžiju, strijeljani su Ognjen Prica, Otokar Keršovani, dr. Ivo Kun, Zvonimir Richtman, Ivan Korski, Viktor Rosenzweig, Sigismund Kraus, Simo Crnogorac i Alfred Bergman. Njihova smrt, objavljena na plakatima diljem Zagreba, bila je prva masovna, javno obznanjena likvidacija političkih protivnika i signal da je započela vladavina terora.
Božidar Adžija, čovjek koji je cijeli život posvetio borbi perom, znanjem i organizacijskim radom, ušutkan je metkom. Nakon rata, 26. srpnja 1945., proglašen je narodnim herojem. Njegova djela su ponovno tiskana, a on je slavljen kao mučenik i jedan od najvećih hrvatskih marksističkih mislilaca. Dok je u njegovom rodnom Drnišu sjećanje na njega uglavnom izbrisano, u Zagrebu jedna ulica na Trešnjevci i danas nosi njegovo ime.
