Tri najjača poslovna čovjeka na tlu bivše Jugoslavije, vlasnik Agrokora Ivica Todorić, vlasnik Delta Holdinga Miroslav Mišković te tvorac i predsjednik uprave slovenskog Mercatora Zoran Janković, susreli su se 2006. godine u Beogradu. Zatvoreni sastanak faraona regionalnog biznisa odigrao se na vrhu Deltina nebodera. Sastanak je - otkrio je beogradski Nedjeljnik - trajao šest sati. Obilovao je žustrim prepirkama, koje su često bile na samom rubu svađe.
Ipak, tri mušketira osmislila su konture upotrebljivog plana. Središte nove megakompanije, kakvu ovi prostori nisu nikad imali, a trebala se zvati Herkul, trebalo je biti u Beogradu, komercijala u Zagrebu, a financije u Ljubljani. Takva bi gigantska tvrtka - čije je ime bilo odgovarajuće robusno - pokrivala veliki prostor CEFTE, od Jadrana do Moldavije, i ne bi imala ozbiljnu konkurenciju. No plan je propao.
Mediji su dugo nagađali zašto, no Nedjeljnik je otkrio kako su slovenske aspiracije bile neprihvatljive Todoriću i Miškoviću. Zoran Janković je, naime, zahtijevao da Slovenija dobije polovicu vlasništva nad Herkulom, dok bi Todorić i Mišković imali po 25 posto. Todorić i Mišković su, pak, mislili da vlasništvo kompanije treba podijeliti na tri jednaka dijela.
Podsjećali su Zorana Jankovića da on nije vlasnik, poput njih dvojice, nego samo predstavnik slovenske države, ali Janković nije želio pristati na podjelu vlasništva po trećinama. Slovenska vlada uskoro je smijenila Jankovića, a on je priznao da je bio u krivu i da je kompanije trebalo spojiti prema modelu trećinskog vlasništva. Rođenje nove kompanije trebalo je biti naznačeno i posebnim kemijskim olovkama na kojima je bio ugraviran logotip HERKUL.
Direktor Mercatora ostavio je jednu takvu olovku članici uprave s nadom da će ugovor jednog dana biti potpisan... Taj dan, međutim, nikad nije došao. Analitičari misle da je na taj način prokockana možda i najveća šansa regionalne ekonomije od 1945. do danas. Herkul bi osvojio tržišta koja ni Mercator, ni Agrokor, ni Delta nisu mogli ni primirisati, poput - među ostalima - ruskog, što bi dalo nekoliko pozitivnih efekata.
Ovdašnje bi poljoprivrede, ali i gospodarstva u cjelini, dobile moćnu polugu, a formula "sve glave na kup" gotovo sigurno bi spriječila Todorićevu kataklizmu, koja je imala temelje isključivo u Todorićevu specifičnom stilu poslovanja. On se, naime, od 1990. godine pa do danas neprestano širio, ne želeći se nikad - bez obzira na moguće rizike - odreći ni jednog dijela svojega carstva. Kratka anamneza Agrokorove bolesti pokazuje nam sljedeće.
U trenutku kad je Agrokor kupovao Mercator, slovenski je trgovački lanac imao 1,4 milijarde eura duga. Ivica Todorić platio ga je 544 milijuna eura, mada je prije toga bio spreman dati i puno više, ali Slovenija nije dopustila prodaju. U međuvremenu su Slovenci shvatili da je Mercator prezadužen i neodrživ, pa su ga prodali nevoljenom Todoriću po znatno manjoj cijeni. Agrokor je u trenutku preuzimanja bio zadužen 3,5 milijardi eura, što znači da je Todorić preuzimanjem Mercatora dignuo dug kompanije na 5,4 milijarde eura.
To se pokazalo neodrživim. Poznavatelji prilika tvrde da su prijatelji iz poduzetničke galaksije upozoravali Todorića na neodrživost modela zaduživanja, no on je uvijek ponavljao da nema drugog izbora. "Ne samo moja djeca, moji unuci neće moći vratiti dug", govorio je Todorić. Najveći problem Ivice Todorića je što nikad nije nadrastao imotske poslovne horizonte, dodaje drugi njegov poznanik: "On je, koliko god rastao, uvijek ostao nalik na lika iz ‘Prosjaka i sinova’, i to ga je koštalo..."
Usporedna analiza preustroja Delte Milorada Miškovića - koja je sad zadužena oko 150 milijuna eura, a prijetila joj je fatalna prezaduženost - i Agrokora, čiji je dug oko 6 milijardi, jasno pokazuje gdje je, čak i bez plana Herkul, bio put spasa za Todorića. Delta se, naime, u krizi rješavala pojedinih poduzeća, kao balasta na brodu, kako brod ne bi potonuo. Delta se, piše Nedjeljnik, riješila Delta banke za 400 milijuna eura, potom Delta osiguranja (250 milijuna), Maksi grupe (935 milijuna eura) i Delta Cityja za 205 milijuna.
Miroslav Mišković prodao je četiri tvrtke za dvije milijarde eura, dok je Republika Srbija za 3000 poduzeća dobila 2,8 milijardi eura. Ivica Todorić, međutim, nije prodavao ništa. On je samo kupovao, kupovao i kupovao, i to na dug. Nadalje, on i obitelj zadržali su upravljanje nad kompanijom umjesto angažiranja profesionalnih menaždera, koji bi za tako veliku kompaniju mogli biti uzimani i iz velikih svjetskih gospodarstava, poput američkog ili njemačkog.
Neki naš gospodarski model zovu "rođačkom" ekonomijom, drugi govore o crony kapitalizmu (to je isto, samo zvuči učenije), treći o ortačkome modelu... U biti je riječ o staroj, dogovornoj, netržišnoj ekonomiji, u kojoj politička elita gospodari javnim poduzećima, koncesijama i raznim naknadama za poslovne djelatnosti, pa se sve isplative aktivnosti dodjeljuju uskom krugu stranačkih favorita. Agrokor je, to je posve jasno, bio najveći i najrazvijeniji reptil u toj crony močvari, a ne pravo privatno poduzeće.
On je bez sustezanja prekršio ključno pravilo dobrog investiranja, ono o omjeru vlastitih sredstava i sredstava iz kredita, koji bi trebao biti uravnotežen. Delta je sad konsolidirana, a Agrokoru tek predstoji mučni posao resetiranja, koji uopće ne mora završiti uspješno. Već je Alvarezova ekipa, koja je u Agrokor ušla na poziv Sberbanke i VTB-a, pronašla simptome teške poslovne patologije.
Agrokor je - zaključili su - prezadužen, više od polovice Konzumovih dućana je nerentabilno, prodavaonice nisu standardizirane, brojne proizvodnje nisu dobro dimenzionirane... Što znači da će u resetiranju tvrtke letjeti mnoge glave, da će se rezati brojna radna mjesta i da će cijena biti visoka. Ivica Todorić nije dobro primio ove nalaze te je najurio Alvareza i njegovu ekipu, odlučivši se uz pomoć Vlade, a čini se i Bruxellesa i Washingtona, na državnu intervenciju u Agrokor, koja bi mogla silno zakomplicirati stvar.
Todorić pritom nije rekao: "Evo, dajem vam Agrokor", nego: "Evo, vraćam vam Agrokor". Najtočnije bi ipak opisao tu transakciju da je rekao: "Pozajmljujem vam karambolirani Agrokor, vratit ćete mi ga nakon popravka. Meni ili mojim ortacima, to je posve isto". Držao ovakav sustav Ivica Todorić ili Marica Vidaković, Ramljak ili Škegro, sasvim je svejedno: biznis ostaje unutar obitelji. U tom je smislu zanimljivo pitanje tko je sve zapošljavan u Agrokoru. Odgovor je jasan: a tko nije!?
Ta je tvrtka služila kao deponija isluženih moćnika koji su, nakon što odrade svoju političku dionicu, transportirani Todoriću kako bi, za dobru plaću, bez puno znoja, održavali političke veze s vlašću ili čekali visoku penziju. Kakve su bile poslovne reference tih ljudi? Jasno je: da su nešto valjali, za njima bi se tukli. Ovako su odlagani u Agrokor. Tvrtka je time dvostruko gubila: dobivala je loše kadrove, pa im je još morala plaćati visoke plaće. Takva je i HGK, te mnoge agencije i javna poduzeća. Zato tonemo.
Bez tržišne utakmice nemaju šanse ni naša poduzeća ni naši kadrovi: najbolji moraju van jer su sve važne pozicije u Hrvatskoj rezervirane za podobnike. "Lex Agrokor" nosi u sebi silne rizike. Neki pripadnici investicijske zajednice u Hrvatskoj vjeruju kako je Agrokor izuzet od klasičnog modela, u kojemu posrnulu tvrtku preuzimaju i saniraju oni koji su joj posudili novac kako bi sami iz nje izvukli ono što se izvući može, računajući na to da će za sve nastale štete platiti država.
Rat iznevjerenih kreditora s Vladom već je počeo. Ruske su banke najavile prodaju Agrokorova duga fondovima - takve dugove po niskoj cijeni preuzimaju "strvinarski fondovi", pa onda suđenjem nastoje dobiti što više - što je isto kao da vaš dug prema banci netko proda utjerivačima.
Strvinarski su fondovi znali otjerati i cijele države u bankrot, a imajući na umu poslovičnu neposobnost naše države u arbitražama i međunarodnim sporovima, nije teško zaključiti kakva nas sudbina čeka ako krenu tužbe velikih, jakih fondova, čije interese zastupaju najveće odvjetničke barakude. Agrokor, povrh svega, nema dovoljno novca čak ni ovako izoliran od svojih vjerovnika, pa će nakon turističke sezone biti prisiljen tražiti kredite.
Hrvatske banke su toliko izložene prema Agrokoru da mu novac više ne smiju davati, ruske banke mogle bi se povući, zapadne banke su pod znakom pitanja, pa je najlogičnije očekivati rasprodaju "krunskih dragulja" iz Agrokora po ne pretjerano dobrim cijenama, dakako, ako se prije toga riješe složene mreže međusobnih jamstava i sudužništava. Za Agrokorove kredite, povrh svega, sigurno nisu nadležni sudovi u Zagrebu ili Gorici. Projekt Herkul nije ostvaren. A Augijeve štale čisti nemoćni Vladin povjerenik što znači da nije pametno biti optimist.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
nije problem niti u rođačkoj ekonomiji da ona nije svrha samoj sebi. osobno znam x primjera gdje su židovi povezani i pogoduju jedni drugima bez obzira na povoljnost drugih ponuđača, ali ne potkopavaju svoje firme kao naši krkani što zbog ... prikaži još! ne znanja što zbog nepoznavanja upravljanja velikim sistemima