Preko puta nas, na talijanskoj obali Jadrana odvija se nesvakidašnja bitka, ekološki eksperiment koji zvuči kao zaplet znanstveno-fantastičnog filma. Oružje u ovom ratu nisu ni kemikalije ni zamke, već vojska živih bića: više od 130.000 sićušnih, tek izleglih hobotnica pušteno je u more kako bi se suprotstavilo jednom od najgorih neprijatelja lokalnog ribarstva - invazivnom plavom raku. Projekt, nazvan "Octo-Blu", predstavlja odvažan pokušaj znanstvenika sa Sveučilišta u Bologni da ponovno uspostave prirodnu ravnotežu narušenu eksplozijom populacije stranog predatora.
Ova neobična strategija biološke kontrole pokrenuta je iz očaja. Plavi rak, proždrljivi došljak s druge strane Atlantika, posljednjih godina pustoši talijanska uzgajališta školjaka, uzrokujući višemilijunske štete i dovodeći u pitanje opstanak stotina obiteljskih gospodarstava. Sada su sve oči uprte u mlade glavonošce, nadajući se da će njihov apetit biti dovoljno velik da obuzda razornu najezdu. No, put od laboratorijskog bazena do učinkovitog predatora u divljini pun je neizvjesnosti, a uspjeh ovog ambicioznog plana ovisi o preživljavanju tek neznatnog dijela ove sićušne vojske.
Plava pošast koja proždire Jadran
Plavi rak (Callinectes sapidus), autohtona vrsta s atlantske obale Sjeverne Amerike, stigao je u Sredozemlje prije nekoliko desetljeća, najvjerojatnije kao slijepi putnik u balastnim vodama teretnih brodova. Godinama je njegova prisutnost bila tek sporadična, no posljednjih nekoliko godina, potaknuta sve toplijim morem uslijed klimatskih promjena, njegova je populacija doživjela dramatičnu ekspanziju. Temperature mora koje rijetko padaju ispod deset stupnjeva Celzijevih, čak i zimi, stvorile su mu idealne uvjete za cjelogodišnju aktivnost i razmnožavanje.
Posljedice su katastrofalne, posebice za sektor školjkarstva u delti rijeke Po i duž obale regije Emilia-Romagna. Ovaj agresivni rak, koji može narasti i do kilograma težine, opremljen je snažnim kliještima kojima bez problema trga ribarske mreže, lomi ljušture i proždire sve pred sobom. Posebna su mu meta mlade dagnje i cijenjene vongole, koje uništava na morskom dnu prije nego što dosegnu komercijalnu veličinu. U nekim je područjima, prema podacima regionalne vlade, proizvodnja vongola pala za više od 70 posto.
Ekonomska šteta je golema. Vlasti procjenjuju da je samo u regiji Emilia-Romagna od 2022. godine invazija uzrokovala gubitke od gotovo 17 milijuna eura. Na nacionalnoj razini, talijanska poljoprivredna i ribarska organizacija Coldiretti procjenjuje ukupnu štetu na oko 200 milijuna eura.
- Plavi rak nije samo invazivna vrsta, on predstavlja jednu od najozbiljnijih kriza koje su pogodile naše vode - izjavio je Alessio Mammi, dužnosnik regije Emilia-Romagna.
Dodatni problem je nevjerojatan reproduktivni potencijal ove vrste. Istraživanje tima sa Sveučilišta u Bologni pokazalo je da jedna ženka u prosjeku nosi oko 1,63 milijuna jajašaca, a pojedini primjerci i do 2,7 milijuna. S tako visokom stopom plodnosti i nedostatkom prirodnih predatora u novom okolišu, tradicionalne metode kontrole pokazale su se nedostatnima.
Hobotnica kao biološko oružje
Suočeni s krizom, znanstvenici su se okrenuli prirodi, tražeći saveznika unutar postojećeg ekosustava. Izbor je pao na običnu hobotnicu (Octopus vulgaris), iz dva ključna razloga: ona je autohtona vrsta u Jadranu i, što je najvažnije, prirodni je i vrlo vješt predator rakova.
- Odabrali smo hobotnicu jer je u divljini strašan predator rakova - objasnio je Antonio Casalini, jedan od istraživača uključenih u projekt. - Ne uvodimo novu vrstu, već radimo na jačanju populacije domaće vrste koja je već prirodno prisutna u Jadranu.
Projekt Octo-Blu, pokrenut 2024. godine u suradnji sa Sveučilištem u Bologni i uz financijsku potporu regije Emilia-Romagna, temelji se na toj premisi. Nakon gotovo dvije godine detaljnog proučavanja biologije plavog raka i usavršavanja tehnika uzgoja hobotnica u kontroliranim uvjetima, projekt je prešao iz laboratorija u more.
Cijeli proces započinje u bijelim bazenima akvakulturnih postrojenja sveučilišta u lučkom gradu Cesenaticu. Tamo istraživači uzgajaju odrasle hobotnice i brinu se o njihovom potomstvu u najranijoj i najosjetljivijoj fazi života. Tek izlegle hobotnice, poznate kao paralarve, duge su svega nekoliko milimetara. Kada dosegnu određenu fazu razvoja, tisuće sićušnih životinja pažljivo se prebacuju u velike plastične vreće, transportiraju na more i puštaju u vodu, uglavnom na područjima kod Cesenatica i Riccionea.
Kako bi se povećale njihove šanse za preživljavanje, znanstvenici su na morsko dno u blizini mjesta ispuštanja postavili umjetna skloništa i jazbine. Te su strukture, izrađene od cementa, cigle i gline, dizajnirane da mladim hobotnicama pruže sigurno utočište od predatora dok ne ojačaju i ne postanu i same lovci.
Izazovi i realna očekivanja
Unatoč inovativnosti, projekt se suočava s ogromnim izazovima, a znanstvenici su prvi koji upozoravaju da hobotnice nisu čarobno rješenje. Najveća prepreka je iznimno visoka stopa smrtnosti paralarvi u prirodi, za koju morski ekolozi procjenjuju da može doseći i 99,9 posto. To znači da bi od 150-160 tisuća puštenih jedinki samo stotinjak moglo preživjeti do odrasle dobi.
Ipak, istraživači taj podatak vide u drugom svjetlu. S obzirom na ogroman reproduktivni potencijal plavog raka, čak i relativno mali broj preživjelih hobotnica mogao bi imati značajan utjecaj.
- Plavi rakovi imaju nevjerojatan reproduktivni potencijal i stopu plodnosti - ističe Pietro Emmanuele, morski biolog sa Sveučilišta u Bologni.
Odrasla hobotnica od jednog kilograma u povoljnim uvjetima može pojesti i do četiri raka srednje veličine dnevno. Ključno je, objašnjavaju znanstvenici, da hobotnica ne mora pojesti milijune rakova da bi utjecala na sljedeću generaciju. Ako ulovi samo jednu ženku koja nosi više od milijun jajašaca, time je iz ekosustava uklonila ogroman potencijalni izvor novih rakova.
Drugi značajan problem je nepodudaranje staništa. Obična hobotnica općenito ne preferira topla, plitka i pješčana staništa nalik lagunama, a upravo su to područja gdje plavi rak uzrokuje najveću štetu. Skeptici, uključujući i neke lokalne ribare, upozoravaju da, čak i ako tisuće hobotnica prežive, one možda neće provoditi dovoljno vremena na pravim mjestima da bi značajnije smanjile populaciju rakova.
- Gajimo snažne sumnje u mogućnost da se hobotnice prilagode - izjavio je Antonio Cavallari iz ribarske zadruge u Comacchiju. Vadis Paesanti, potpredsjednik ribarske organizacije Confcooperative Fedagripesca, bio je još direktniji: "Znanstveni dokazi su jasni, hobotnica ne živi na pješčanom dnu. Izgradili joj mi kućice ili ne."
Sami istraživači priznaju ova ograničenja i naglašavaju da je "Octo-Blu" tek jedan dio šire strategije. Istovremeno istražuju i druge domaće predatore, poput brancina i jegulja, koje se mogu hraniti rakovima ili njihovim jajašcima. Hobotnice nisu zamišljene kao jedino, već kao jedno od oružja u biološkom arsenalu. Sada slijedi ključna faza - pomno praćenje kako bi se utvrdilo koliko će hobotnica preživjeti, hoće li se nastaniti u ciljanim područjima i, konačno, hoće li njihov apetit biti dovoljan da se osjeti na populaciji plavog raka.
