Kao neovisna promatračica za vrijeme referenduma tamo je bila i Vesna Pusić, nekadašnja ministrica vanjskih i europskih poslova te prva potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske.
Pusić je za vrijeme referenduma bila smještena u gradu Erbilu, otkuda je na dan referenduma putovala u grad Soran na sjeveroistoku regije. Zaustavljali su se na 'punktovima' za glasanje između ova dva grada, a Pusić napominje kako su birališta bila organizirana uglavnom u školama te da je sve bilo vrlo mirno i dobro organizirano.
"Glasali su žene i muškarci, mladi i stari, ljudi u velikim gradovima i malim selima, civili i vojnici Pešmerge. Tijekom cijelog dana nigdje nisam svjedočila ni jednom incidentu. Vladalo je dobro raspoloženje i veselje, ali bez euforije. Veliki broj ljudi je doveo svoju djecu koja, dakako, nisu mogla glasati, ali su svjedočila tom događaju. Uspostavljen je i posebni sustav glasanja za izbjeglice: dvije kuverte u kojima se nalazio glasački listić, kako bi se mogao naknadno provjeriti identitet glasača privremeno izbjeglog iz svog mjesta boravka, a i osigurala tajnost izjašnjavanja. Radilo se o izbjeglicama iz dijelova Iraka koji su bili pod kontrolom ISILa, Kurdima, Jezidima i Arapima. Naročito veliki broj izbjeglica vidjela sam u gradu Soran. Po svemu što sam vidjela, referendum je proveden korektno, bez incidenata i dobro organiziran", ispričala nam je Vesna Pusić.
Vesna Pusić
Na press konferenciji nakon referenduma neki su od promatrača gorko zaključili kako zapad 'niti stoljeće nakon što je to obećano nije ostvario slobodnu državu za Kurde', što je posebno komplicirano ako se uzme u obzir da je riječ o narodu koji čini velike manjine u četiri susjedne države. Kurda ima šest milijuna u iračkom Kurdistanu, skoro 16 milijuna u Turskoj, šest milijuna u Iranu te dva milijuna u Siriji. Samo u Iraku imaju 'vlastitu' autonomnu pokrajinu.
"Usprkos efikasnoj vojsci, Kurdi u sjevernom Iraku mnogo su skloniji diplomaciji i pregovorima nego konfrontaciji. Kurdi u Autonomnoj pokrajini Irački Kurdistan nemaju nikakve teritorijalne pretenzije prema Turskoj, Siriji ili Iranu. Autonomna regija je i do referenduma funkcionirala kao praktički samostalna država, odnosno uživala je visoki stupanj autonomije, uključujući i vlastiti proračun koji je sama punila neovisno o Bagdadu. Prije uspostave autonomne regije, Kurdi u Iraku su sustavno proganjani, diskriminirani, ubijani, uključujući uništavanje cijelih sela kemijskim otrovima", pojasnila je Pusić.
Osvrnula se i na stav hrvatske diplomacije, posebno ako se uzme u obzir referendum na čijim je temeljima nastala i Republika Hrvatska.
"Hrvatska ima tradiciju vrlo dobre suradnje s Autonomnom regijom Irački Kurdistan. Hrvatska treba podržavati mirno, diplomatsko rješenje koje će biti rezultat pregovora između Bagdada i Erbila. Hoće li to biti visoki stupanj autonomije ili samostalnost za Irački Kurdistan pokazat će vrijeme. Referendum je pokazao da među građanima samostalnost ima vrlo visoku podršku. Važno će biti da to rješenje podrže i neposredni susjedi – Turska Iran i Sirija. Najgori ishod bi bio oružani sukob između Bagdada i Erbila", kaže Vesna Pusić o odnosima Hrvatske i Kurdistana.
Referendum je diljem svijeta mahom nepriznat. Osim što ga protuzakonitim proglašava Bagdad, o njemu se na isti način izjasnio i državni tajnik SAD-a Rex Tillerson, iako su Kurdi i njihove snage Pešmerge zapadnim silama prvi i najjači saveznici u borbi protiv ISIS-a. S druge strane američki diplomat Peter Galbraith, koji je devedesetih pomogao razotkriti Saddamovo korištenje kemijskog oružja protiv vlastitog naroda, kaže kako će, kada do toga dođe, SAD priznati Kurdistan.
"Nismo podržavali raspad Sovjetskog Saveza, no priznali smo sve kasnije nastale države. Isto je bilo s Jugoslavijom. Ako mislite čekati da cijeli svijet kaže da ste neovisna država, to se nikada neće dogoditi", rekao je Galbraith u intervjuu za Kurdistan24.
Jedan od boraca za referendum te poznati kurdski političar i vođa Pešmerga Jaafer Mustafa Marouf dao je intervju ekskluzivno za Express.hr.
Jaafer Mustafa Marouf
Kako bi vi opisali situaciju s Kurdima u proteklih trideset godina, sjećate li se nekog vremena bez rata?
Kurdi su već godinama narod koji je stalno potlačen. Mladi ljudi ove zemlje nikada nisu voljeli oružje niti željeli ratove. Zbog uloge našeg neprijatelja, bili smo prisiljeni naoružati se jer je u pitanju bila život ili smrt naše nacije. U to vrijeme naše oružje i naše planine bili su nam jedini saveznici.
Kao mladiću smatrao sam da je moja sveta dužnost braniti naša temeljna prava. Zato sam i 1974. pristupio Pešmergama. Prije toga bio sam član studentske unije u Sulejmaniji, no kada je 1974. stranka Saddama Husseina Ba’ath proglasila rat protiv nas, nisam imao drugog izbora nego da se pridružim Pešmergama. Kada je naša revolucija malo utišana, vratio sam se na fakultet no 1980. ponovno se pridružujem Pešmergama kao član Kurdistanske demokratske stranke (PDK) pod vodstvom predsjednika Barzanija. Pešmerga sam bio sve do odlaska stranke Ba’ath nakon ustanka Kurda 1991. godine. U Pešmergama sam, po potrebi, aktivan i sada.
Po medijima često možemo čitati da su Pešmerge razdijeljeni – neki su pod vodstvom ministarstva obrane, drugi pod strankom PDK a treći slijede naredbe Patriotske Unije Kurdistana (PUK) – koja je onda hijerarhija i kako to funkcionira? Koji je Vaš posao i pozicija unutar Pešmerga?
Pešmerge su sada ujedinjeni pod ministarstvom Pešmerga. Postoje neke divizije koje dobivaju naredbe od PDK-a i PUK-a, no i njima naredbe dolaze iz ministarstva. Djeluju prema jednakim ciljevima i svi podnose velike žrtve u borbi protiv ISIS-a. Osim moje političke karijere na čelu jedne frakcije PDK-a, uvijek sam bio Pešmerga, a kroz godine sam se penjao po vojnoj hijerarhiji. Nakon napad ISIS-a vojno sam pomagao i u regijama Jalawla i Sadia. Nikada neću ignorirati svoje vojne dužnosti ako postoji prijetnja.
Kada su, po vama, borbe bile najgore?
Za mene najgore i najteže bilo je za vrijeme kurdskog građanskog rata koji je trajao od 1994. do 1997. godine.
Na koji su način Pešmerge bili krucijalni u svrgavanju diktatora Saddama Husseina?
Nakon što je Saddam Hussein preuzeo vlast već su trajali pregovori između Kurda, pod vodstvom Mustafe Barzanija, i postojećeg režima. Godine 1970. došlo je i do dogovora kojeg je Saddam potpuno izignorirao. Ono malo autonomije što smo izborili, izborili smo zahvaljujući Pešmergama. Tijekom njegove ‘vladavine’ Pešmerge su bili jedina instanca u cijeloj zemlji koja se imala hrabrosti suprotstaviti Saddamu. Godine 2003 uvelike su pripomogli SAD-u i drugim saveznicima da skrše režim stranke Ba’ath.
U kolektivnom sjećanju vašeg naroda duboko je upisan 'Anfal' genocid i napad na Halabju kemijskim oružjem. Jesu li odgovorni dovedeni pred lice pravde, i jesu li se izbjegle obitelji vratile u gradove koje su napustile zbog nasilja?
Al-Anfal i Halabja nikada neće nestati iz naših sjećanja. Mnogi od nas više nemaju potrebu za osvetom, ali to se ne može zaboraviti. Moja je sudbina bila da budem svjedokom napada kemijskim oružjem na prekrasan grad Halabju. Dogodilo se to 11. ožujka 1988. godine. Pet tisuća ljudi umrlo je u mukama u nekoliko sekundi, a deseci tisuća bili su ozlijeđeni i otrovani zabranjenim kemijskim oružjem. Moji suborci i ja otišli smo u grad nakon napada. Vidio sam stvari koje nikada nisam mogao zamisliti. Stotine tijela žena, djece, mladića i staraca ležalo je na ulicama. Na putu iz Halabje prema selu Anab bilo je sve više leševa. Podrumi, kuće, ulice i škole bile su prepune žrtava. Kraj džamije u selu bio je potok i jezerce. Ljudi su trčali prema njemu kako bi se spasili, no nije im pomoglo, pa je voda bila natrpana leševima. Stakla na kućama bila su uništena bombardiranjima. S ljudima pomrle su i životinje, nije se čula niti jedna ptica. Grad duhova. Vidio sam jednog magarca koji je preživio i tužno se glasao. Onda smo začuli glas muškarca koji je preživio i vikao ‘ne ostavljajte me, ne ostavljajte me’. Stali smo u šoku. ‘Ženu i djecu pokopao sam u nasadima rajčica’, rekao nam je.
Halabja
Nakon što Kurde ubiju ili protjeraju onda im oduzmu zemlju i sve što posjeduju. Preko 182 tisuće Kurda ubijeno je tijekom Anfal genocida (Anfal u dijalektu znači ‘zakopati živog’). Samo kroz naša sjećanja možemo im omogućiti da zauvijek žive.
Kriminalci odgovorni za pokolje nikada nisu kažnjeni na način na koji to zaslužuju. Kada sam bio član Parlamenta prisustvovao sam suđenju Ali Hasan Majeedu, Saddamovom ministru vojske i unutrašnjih poslova. On je sve negirao i govorio kao da se ništa nije dogodilo. Istina je da su on i Saddam procesuirani no deseci, ako ne i stotine, nikada nisu kažnjeni.
Mnoge obitelji vratile su se u svoja sela, dok su neki ostali u Arbilu, Sulejmaniji i Dhouku. Međutim većina sela ‘pregaženih’ u Anfal kampanji i dalje su prazna, posebno u Garmian području.
Režim stranke, ako je uopće možemo tako nazvati, Ba’ath uništila je 5000 sela i gradova – farme, nasadi I izvori vode potpuno su nestali. To je Pešmergama život učinilo još težim, posebno jer su i dalje trajali napadi režimskih snaga. Živjeli smo, i kad zatreba još živimo, u špiljama i zgarištima kuća, a ponekada smo radili i nove nastambe uz pomoć cijelih obitelji. Život nam je bio gorak, s vrlo malo veselja. Neke pobjede, mnogi porazi, zdravstveni problem, a u najgorem slučaju mučeništvo i smrt naših suboraca. Međutim niti to nas nije demotiviralo od borbe za Kurdsku državu, slobodu, ljudska prava, dapače, učvrstilo je naša uvjerenja. Takve misli pomogle bi nam kada bi izgubili druga. Kako bi vidjeli svoje voljene, ponekad bi do nekog sela ili grada hodali desetke kilometara. Članovi naših obitelji ponekada bi lagali vojnicima u stražarnicama kako bi ih pustili izvan grada da nas, potajno, posjete. Ako bi vojnici shvatili o čemu je riječ, naše najdraže čekao bi progon, a možda i smrt. Kada bi pronašli kuću u kojoj je netko skrivao ili pomagao Pešmergu, sudili bi glavi kuće, a zatvorili ili ubili njihovu djecu.
Vidjeti svoje najbliže bila je opasna avantura. Mislim da u proteklom stoljeću ima malo režima brutalnih kao Ba’ath. Koristiti kemijsko oružje na narodu unutar vlastite zemlje i granica, ubiti tisuće ljudi. Čisti zločin.
Halabja
U borbama ste izgubili oca i dva brata, a ranjeni ste dva puta. U jednom je trenutku vaša obitelj čak prešla granicu i otišla u susjedni Iran. Kakav je to život, u kojem znate da u svakom trenutku možete umrijeti za Kurdistan?
Moj osobni gubitak voljenih i sav moj trud, to su sve žrtve koje podnosim za domovinu, u nadi da će ovdje jednom zavladati demokracija. Tako sam predan toj borbi i ideji da me posebnom medaljom za hrabrost i predanost nagradio i sam predsjednik Kurdistana, Masoud Barzani. Svaki Pešmerga kojeg izgubimo moj je brat. Moja obitelj, bliža i daljnja, radili su i živjeli u planinama kako bi pripomogli našoj revoluciji. No žrtva moje obitelji je samo kap u oceanu žrtvi kroz koju je moj narod prošao.
Barzani, Jaafer
Među Kurdima ima i mnogo žena boraca, smeta li to ikoga?
Kurdi su, barem većinski, vrlo tolerantni. Poštujemo i vjerujemo u multikulturalnost, poštujemo naše goste, izbjeglice i strance. Posebno mjesto zauzimaju žene. One su, na neki način, jače od muškaraca. Osim što barataju puškama i bore se, one su i centar obiteljskog života, paze na sve članove obitelji, a idu i u bitku.
Naš život sastoji se i od glazbe i umjetnosti, ne samo rata. Igramo odbojku i nogomet. Imamo svoj teatar, glazbene grupe, a u planinama organiziramo i vlastitu radio stanicu i tiskamo zabranjene novine. Pešmerge su također često članovi različitih stranki, od socijalista preko komunista do stranke Pasok, Panhelenskog socijalističkog pokreta.
Kurdi su većinski saveznici zapadnih sila, no čini se kako postoji veliki problem u odnosu s Turskom, čak i kada je riječ o borbi protiv ISIS-a – koliko je jako savezništvo između iračkih Kurda, iranskih Kurda i turskih Kurda?
Osim većine zapadnih sila imamo još neke saveznike. Na sjeveru Turske Kurdi su podijeljeni u dvije grupe – jedni se bore protiv Turske kao države dok drugi obnašaju svoje političke aktivnosti diplomatskim putem i u turskom Parlamentu.
Bili smo prva vojska koja se suprotstavila ISIS-u, cijeli svijet to zna, posebno Njemačka koja nam je odmah ustupila rakete kako bi Pešmerge zgazili ISIS.
Istina je da smo svi mi Kurdi, no imamo toliko različitih stanaka i ideja na području koje bi se, uvjetno rečeno, moglo nazvati Kurdistan. Svaka stranka ima svoju ideologiju i način rada.
Organizirali ste referendum, gotovo 94 posto iračkih Kurda izjasnilo se da podupiru ideju slobodnog i nezavisnog Kurdistana...
Velika većina je za nezavisnost. Mali broj političara tvrdi kako prava, samostalna država nije u našem interesu. Međutim, mi svi sanjamo državu koja se sastoji od sva četiri djela (turskog, sirijskog, iranskog i iračkog). Nas su natjerali da budemo dio Iraka, to je uzrok svih ovih opetovanih sukoba koji se ponavljaju tijekom godina. Radije ćemo biti dobri susjedi, nego stalno posvađani ukućani.
No, treba znati da su snovi i stvarnost dvije različite stvari. Iako živimo rasuti u (barem) četiri različite zemlje i imamo različite načine života, smatram da bi trebali probati. Ono što ja smatram da nama treba je demokratska federacija koja će zaštititi prava svih manjina i vjera, a imati svoju samostalnost. Država koja je sekularna, i koja nije prijetnja svojim susjedima, zemlja koja od svojih građana ne čini žrtve. Mislim da je to dostižan san.
Kada usporedite bivšeg predsjednika SAD-a Baracka Obamu i sada Donalda Trumpa, mislite li da će doći do preokreta u njihovim stajalištima.
Mislim da Trumpu nije toliko stalo, no također mislim da će mu njegovi savjetnici reći kako je važno imati saveznika i znati razlikovati neprijatelja od prijatelja.
U literaturi se Kurde često navodi kao Irance, tj. nekakvu sub-kategoriju iranskog naroda. Kako irački Kurdi vide sami sebe. Jesu li kultura, jezik i običaji jako slični Iranu (Perziji)?
Kurdi apsolutno nisu Iranci. Dapače, mi smo starosjedioci ovih krajeva. Iako nas sve guraju u 'arijevsku' rasu mislim da su naše norme i običaj ono što nas definira. Imamo drugačiji jezik, kulturu, religiju i potpuno različit okoliš u kojem živimo. Iako smo svi utjecali jedni na druge, što je prirodno i neminovno, mi nismo niti Iranci niti Arapi.
Kurdski također ima jako puno različitih dijalekata – odmaže li to?
Imati književni standard važno je za svaku naciju, no naši dijalekti naše su blago i pokazatelj koliko nam je slojevita kultura. To nam nikada neće biti prepreka prema jedinstvu, samo pomoć.
Koliko Kurda zapravo ima, i zašto se taj brojevno veliki narod nakon toliko godina još nije ‘dočepao’ svoje države.
Ima nas 45 milijuna, iako mislim da bi pošteno odrađena statistika pokazala da nas je i više. Zašto još nemamo državu je pitanje koje prvenstveno treba postaviti Velikoj Britaniji. Kada su se igrali crtanja granica onda su našu zemlju prekrojili na četiri djela, to je rezultat Skyes-Picot dogovora iz 1916. Naša su prava gurnuta na stranu u ime nekih ‘viših’ interesa.
Kurdistan ima kompliciran, ali relativno pozitivan odnos prema državi Izrael, koji je vaš stav?
Kao Kurd, ja bih volio imati još bolje odnose s Izraelom. Toliko arapskih zemalja imaju ambasade u Izraelu i dobre diplomatske odnose. Zašto oni to mogu, a mi ne?
Koliko se u Kurdistanu miješaju vjera i religija, i kako na to gledaju Iračani s juga zemlje, koji često zastupaju drugačije stavove, tj. protive se sekularnoj državi?
Većinski smo sunitski muslimani, ali ima i šijita, jazida i drugih podskupina. No mi ne želimo miješati naše vjerske i osobne tradicije i stavove s politikom. Vjera je odnos između Boga i čovjeka, nema joj mjesta u politici. Mi poštujemo tuđi način života. U Kurdistanu ima mnogo kršćana, Turkmena i Arapa. Oni su narod Kurdistana u punom smislu te riječi.
Član ste Parlamenta u kojem sjedi 111 zastupnika. Dolazite iz stranke PDK – Kurdska demokratska stranka, i na čelu ste ministarstva koje se bavi unutarnjim poslovima Parlamenta – što to znači, koji je vaš posao? I koliko je vaš Parlament povezan s onim u Bagdadu, koliko je nezavisan?
Ponosan sam na to da sam u drugom mandatu bio član Parlamenta. Osim neke temeljne kooperacije, mi smo posve odvojeni od Bagdada. Zakoni koje donesemo implementiraju se u Kurdskoj regiji. Moj posao je pratiti svakodnevni rad Parlamenta, posebno ministarstva obrane. Naša vrata su otvorena svima onima koji žele riješiti neki problem zaštite i obrane u nekom gradu ili provinciji. Mi smo tamo da poboljšamo rad Parlamenta.
Studirali ste agrikulturu prije nego što je Hussein namjerno uništio polja i sela. Ima li smisla držati Irak 'na okupu' – mogu li Kurdi i arapski šijiti i suniti te ostale manjine živjeti u miru, a da svatko dobije ono što želi.
Mislim da to nije moguće. Možemo biti susjedi no ne u istoj državi. To vodi ratu i masakrima. Bolje je za Irak, bliski istok i cijeli svijet da Kurdi i Arapi više ne dijele državu koja je umjetno i nasilno napravljena tvorevina, kreirana bez da se o tome pitalo njezine stanovnike.
Anfal
Mislite li da Kurdi koji počine akte terorizma pomažu ili odmažu vašoj borbi?
Kurdi nikada nisu niti ikada budu podržavali terorizam, niti o njemu ovisimo. Kroz sve faze naše revolucije nikada nismo tolerirali takve postupke. Čak niti nakon Anfal kampanje, kemijskih napada i izgona mi ne razmišljamo o osveti, samo o slobodi. Zarobljene vojnike mahom bi slali natrag na jug, njihovim obiteljima. Neke postupke nekih članova raznih stranki možemo nazvati terorizmom, i toga se javno odričemo. To ne ide uz naša vjerovanja i ideologiju.
Kakvu budućnost zamišljate za Kurdistan, ali i za Irak? U ovim igrama moći koliko je važno što je Kurdistan izrazito bogat naftom i plinom?
Jako sam pozitivan kad je o budućnosti riječ. Nakon ISIS-a možda nas čeka još jedan rat s hashd-al shaabi (šijitske snage države Irak), ali velika je šansa da ćemo i to nadvladati. Jaka ekonomija dobra je baza za novu državu. Nekada su nas ubijali baš zbog nafte i plina, no mi ta blaga vidimo kao blagoslov. Mnoge svjetske sile pomogle su nam u prošlosti upravo zato što su razmišljale o svojim interesima i naftnim kompanijama.
Biste li rekli da je život u Iraku i Kurdistanu bolji kad je riječ o slobodi i pravima nego kakav je bio prije 20 ili 10 godina?
Apsolutno. Kurdistan je prema svakom kriteriju bolje mjesto nego nekada, iako smo sada u ekonomskoj krizi jer nam je Bagdad smanjio proračun. Međutim, sloboda medija, izražavanja, sigurnost i stabilnost su na visini, baš kao što je rekao nekadašnji francuski predsjednik Hollande – ‘Kurdistan je sigurniji od Francuske’.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
nešto mi govori da sve to organizira njemačka zbog osvajanja rusije
trebalo bi i ciganima napraviti drzavu... a usput ovi divljaci sto se kurdima zovu , mnogo lazu, lazu o svemu...
Ne znam šta je radio Sadam,ali znam da je nakon napada NATO-a i lažne optužbe za kemijsko oružje do sada poginulo više od milijun iračkih građana,a još ništa nije gotovo....