Rodrigo Londono Echeverri, poznat i pod imenom Timoleon Jimenez, ili još više pod ratnim nadimkom Timošenko, ostaje i nadalje vrhovni šef posljednje aktivne marksističke gerile Latinske Amerike koja pod oružjem trenutačno ima oko 8000 boraca. Nije prošao plan kolumbijskog predsjednika Juana Manuela Santosa da na referendumu dobije potporu sunarodnjaka za mirovni sporazum koji je prethodno potpisao s Timošenkovim Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije (FARC je španjolska kratica tog naziva) i tako prekine rat koji između tih pobunjenika i vlade u Bogoti traje već više od pola stoljeća. Na referendumu 2. listopada Kolumbijci su ga, suprotno anketama koje su predviđale glatku pobjedu zagovornika tog dogovora, odbacili. Rezultat je bio tijesan. Od 37 posto registriranih birača koji su izašli glasovati (njih oko 13 milijuna ) 50,23 je bilo protiv a 49,76 za. Santos je priznao rezultate poručivši kako unatoč njima “neće odustati od traženja mira sve do posljednjeg dana svog mandata”.
Sporazumu su presudili glasači iz urbanih središta
I Timošenko, koji je taj nadimak preuzeo od omiljenog Staljinova generala (Semjona Timošenka), koji je jedno vrijeme bio i šef Crvene armije, ali je zbog brojnih poraza u borbama s Hitlerovim Wermachtom bio smijenjen, htio je zvučati mirotvorno. “FARC i nadalje želi koristiti samo riječi kao oružje za izgradnju budućnosti”, kazao je. Sporazumu su presudili glasači iz urbanih središta daleko od juga zemlje, na kojem je ta revolucionarna grupacija svojedobno stvorila paradržavu, koja je neko vrijeme bila velika kao Švicarska. U zadnjih desetak godina teritorij pod njihovom kontrolom znatno se smanjio nakon odlučnih udara kolumbijske vojske uz obilnu financijsku i logističku potporu SAD-a. Bilo je to kad su gerilci FARC-a prijetili kako će poduzeti marš na Bogotu i preuzeti vlast nad cijelom zemljom.
Nakon tih udara, od kojih se nikada do kraja nisu oporavili, FARC operira uglavnom u zabačenim dijelovima kolumbijskog juga te na sjeveroistoku uz granicu s Venezuelom, ali i dalje ima moć i snagu koja proizlazi iz kontrole nad trgovinom drogom (kokainom), od koje godišnje zarađuju ogromne iznose. Na taj način, procjenjuje se, godišnje zarade blizu pola milijarde dolara, a ostatak svoga gerilskog proračuna popunjavaju reketarenjem lokalnih poduzetnika, ubiranjem revolucionarnog poreza od ionako siromašnih seljaka te otkupninama koje dobivaju iz razrađenog sustava otmica bogatijih ili utjecajnijih pojedinaca. Jedna od najpoznatijih njihovih zatočenica bila je Ingrid Betancourt, svojedobno kolumbijska predsjednička kandidatkinja koja je imala i francusko državljanstvo. U svojim priručnim zatvorima duboko u džungli, premještajući je svakih nekoliko mjeseci, držali su je daleko od civiliziranog svijeta punih šest godina, uz redovita mučenja, iako je bila bolesna, te unatoč apelima brojnih svjetskih državnika.
Oslobodili su je 2008. u prepadu kolumbijski specijalci nakon helikopterskog desanta s još desetak drugih talaca, među kojima je bilo i troje Amerikanaca. Kolumbijska vlada i čelništvo FARC-a usuglasili su svoj dogovor o mirovnom sporazumu u kolovozu ove godine u Havani, gdje je Timošenko rado viđen gost. Potpisali su ga u drugoj polovici rujna na kolumbijskom tlu u Cartageni, olovkom napravljenom od recikliranog metka. Bila je to prigoda za velike riječi. “Počinje nova povijest, utišajmo puške, rat s FARC-om je završen”, napisao je predsjednik Santos. Timošenko mu je uzvratio istom mjerom. “Zapovijedam svakom našem borcu da definitivno prekine vatru i neprijateljstvo protiv kolumbijske države”, poručio je javnosti i svojim gerilcima u džungli. Tim sporazumom se predviđa razoružanje i demobilizacija gerilaca, njih oko 8000 bili bi disperzirani u različitim regijama, gdje bi pod nadzorom Ujedinjenih naroda predali oružje i potom bili uključeni u građanski život.
Dogovoreno je osnivanje suda za ratne zločine
Mnogima je najspornija točka bilo uključivanje FARC-a u visoku politiku tako što bi u parlamentu do izbora 2018. već imao svoje predstavnike bez prava glasa, ali od te godine pa do 2026. imali bi sigurnih deset zastupnika neovisno o rezultatima izbora. Dogovoreno je i osnivanje suda za ratne zločine, a FARC se obvezao isplatiti odštetu žrtvama svojih zločina. Timošenko je obećao staviti na uvid vladi svoje “monetarne i nemonetarne resurse” kojima je vodio rat. Mnogim Kolumbijcima nije se svidjelo to što će oni koji su okrutno ubijali, bavili se otmicama, organizirali gotovo mafijaške strukture kojima su nadzirali proizvodnju i distribuciju droge, sad ući bez ikakve kazne, pa i suđenja, u politički život zemlje. Treba imati na umu kako je u borbama kolumbijske vojske s tim marksističkim gerilcima (u kojima su nerijetko sudjelovale i organizirane kriminalne skupine te desne paravojske) tijekom proteklih desetljeća poginulo čak 250.000 ljudi, 47.000 je nestalo, a gotovo sedam milijuna raseljeno.
Bio je to odista krvavi rat koji je najstarija gerilska grupacija u Latinskoj Americi vodila protiv kolumbijske vlade. Počeo je još 1948. kao rezultat jedne pobune seljaka, nastavio se kasnije nakon ubojstva ljevičarskog predsjednika, a ti pobunjenici postali su marksistički gerilci početkom 60-ih godina kad ih pod svoje okrilje preuzimaju Sovjetski Savez i Kuba. Kasnije im je potporu davala i Venezuela dok je njome vladao Hugo Chavez. Sad su se, međutim, odnosi snaga promijenili. Putinova Rusija više nema običaj financirati te skupine, Kuba okreće novu stranicu i vraća se suradnji s Washingtonom, a Venezuela je nakon Chavezove smrti u potpunom kaosu, osiromašena i na pragu socijalne revolucije koja prijeti zbacivanju s vlasti njegovih nasljednika.
Oko njega je ostala bitno manja skupina pobornika
Uz to, kolumbijska vojska uz potporu Washingtona zadnjih godina je stalnim napadima, posebice bombardiranjima gerilskih logora iz zraka, znatno oslabila tu organizaciju. A kako više nemaju pomoć od radikalnih ljevičarskih režima iz drugih država, unatoč prihodima od prodaje droge i reketarenja, iz godine u godinu postajali su sve slabiji. Tako su od oko 18.000 boraca, koliko su imali prije desetak godina, sad spali na oko 8000 sljedbenika pod oružjem, iako neki izvori govore kako ih je stvarno tek malo više od 5000. Jedan od razloga zbog kojih ih je sve manje ide na dušu i aktualnog čelnika FARC-a, prilično tajanstvenog Timošenka. Taj 57-godišnjak je gerilski zanat učio na Kubi i u bivšem Sovjetskom Savezu. Posebnu pažnju, govore njegovi biografi, posvećivao je obavještajnom području.
Slavu je stekao kao vođa grupacije od oko 800 ljudi koja je svojedobno haračila čak i po nekim središnjim regijama (oni su ih zvali blokovima) Kolumbije, u blizini glavnoga grada Bogote. Bili su poznati po okrunosti, odmazdama i mnogobrojnim likvidacijama. Ali Timošenko se nije na takav način obračunavao samo s protivnicima, buržujskim elementima, kako ih je nazivao. Još okrutniji bio je prema onima iz vlastitih redova koji su bili osumnjičeni za suradnju s protivničkom stranom. Nemilosrdno je provodio čistke i u vlastitim redovima FARC-a, pogotovo nakon što su zaredali porazi nakon dobro pripremljenih akcija kolumbijske vojske u zadnjim godinama. Kad je 2011. preuzeo vodstvo FARC-a (kojim upravlja sedmeročlano tajništvo) nakon što je vlada likvidirala njegova prethodnika, čistke je provodio još odlučnije želeći spriječiti da njemu dođe glave neka informacija protivničkoj strani iz vlastitog tabora. Tako je na kraju oko njega ostala bitno manja skupina pobornika u odnosu na ranije periode.
Stoga je, tvrde brojni analitičari, mirovni sporazum koji joj je ponudila kolumbijska vlada, zapravo jedini izlaz za časno gašenje te gerilske grupacije, jedne od najstarijih na tlu Latinske Amerike. Pogotovo jer bi provedbom tog sporazuma dobio mogućnost aktivnog sudjelovanja u političkom životu zemlje. Moguće je kako će se taj mirovni sporazum, iako je odbačen na referendumu, ipak provesti u nekim svojim ključnim elementima. Vlastima u Bogoti je u interesu dovršiti taj rat, koji je nanio duboke rane cijeloj zemlji. U tome ih podupiru i Sjedinjene Države, koje su obećale blizu 300 milijuna dolara za provedbu tog dogovora. I Europska unija je, u znak dobre volje, odmah nakon potpisivanja sporazuma u Cartageni, skinula FARC sa svog potpisa terorističkih organizacija.
Bilo je i vrijeme za mir nakon 52 godine rata
No teško je očekivati kako će sam Timošenko posve slobodno djelovati u Kolumbiji nakon svih zločina koji se vežu uz grupacije koje je predvodio. Pogotovo jer se puno toga o njemu još ne zna. Tako bi trebalo istražiti i podatak koji je nedavno objavio BBC - kako je tijekom svoje revolucionarne obuke boravio određeno vrijeme i u bivšoj Jugoslaviji. Navodno je, dakako predstavljajući se pod drugim imenom, na ovim prostorima studirao i postao liječnik. I Moskva bi mogla štošta reći o njegovim danima u bivšem Sovjetskom Savezu, a posebice Kuba, koja je, dok gospodarski nije počela propadati, služila kao utočište radikalnim ljevičarima Latinske Amerike. Nakon odlaska Chaveza, formalnog kraja oružanih sukoba ljevičarskih skupina s vlastima u Salvadoru, Gvatemali i Nikaragvi, novog puta kojim je krenula Kuba te smjene brazilske predsjednice Dilme Rouseff, koja je u mladim danima također bila pripadnica lijeve gerile, čini se kako je sada došao red da i kolumbijski Timošenko, nakon polaganja oružja FARC-a, ode s vojne i političke scene. Mnogi će reći, bilo je i vrijeme za mir nakon rata dugog 52 godine.
