Postoje neki važni ili posebno sretni ili traumatični događaji u povijesti koji se urežu u kolektivno pamćenje naroda ili država, ali i oni prema kojima imamo neki poseban osjećaj, sjećamo se točno mjesta na kojemu smo se zatekli, što smo radili, u čijem smo društvu bili kad se nešto dogodilo. Vjerojatno se svi mi Hrvati precizno sjećamo mjesta na kojemu smo se nalazili u trenutku kad smo čuli da je započela Oluja, cijeli svijet se sjeća trenutka rušenja “Blizanaca” u New Yorku, možda se sjećamo euforije kad je Hrvatska povela u utakmici protiv SAD-a u finalu košarkaškog turnira u Barceloni.
Osobno, točno se sjećam gdje sam se nalazila u trenutku kad sam vidjela prve slike požara katedrale Notre-Dame. Upravo sam doletjela u Bukurešt na sastanak ministara kulture Europske unije. Spremali smo se za prvu, večernju sesiju, ali smo svi ostali skamenjeni i promatrali plamen koji uništava jedan od simbola Pariza i Francuske, ali i jednu od onih ikoničnih građevina koja simbolizira našu europsku kulturu i identitet. Šok, nevjerica i mnoga pitanja - je li riječ o terorizmu, što je izazvalo požar, kako je moguće da vatrogasci ne uspijevaju obuzdati plamen? U izravnom prijenosu, pred očima cijeloga svijeta, vatra je gutala jednu od najvažnijih građevina Starog kontinenta.
U svojim dvadesetim godinama sam dulje od godinu dana živjela i radila u Parizu, a nastavila sam u taj grad odlaziti ponekad i dva-tri puta godišnje. Ne mogu se uopće sjetiti koliko sam puta ušla u katedralu Notre-Dame, možda i više od stotinu puta. Sjećam se kad sam se prvi put popela pogledati zvonike i uživo se susrela s licima koje sam dotad zamišljala temeljem bravuroznih i uvjerljivih Hugoovih opisa iz čuvenog “Zvonara crkve Notre-Dame”. Ponekad sam znala otići baš u katedralu na misu, a posebno se sjećam obreda Velikog petka 1997. godine kako bih doživjela zlokobnu tutnjavu bubnjeva koja je ispunila sve kutke ove velebne crkve i do danas mi se urezala u pamćenje kao jedan od najdojmljivijih susreta s obredima Velikog tjedna.
Katedrala koja je svečano otvorena u subotu 7. prosinca, ostavlja bez daha. U stručnom smislu, riječ je sigurno o jednom od najvećih pothvata projektanata, konzervatora, restauratora i svih ostalih stručnjaka koji su uspjeli tako brzo obnoviti apsolutno sve elemente zbog kojih se ova građevina smatra jednim od remek-djela svjetske arhitekture. Konstrukcija, svodovi, krovišta, tornjevi, obnova svih vitraja, oslika, svih umjetnina, svih skulptura unutar katedrale, na fasadi, ali i svim vanjskim dijelovima - sve je tako savršeno izvedeno da se čini potpuno nevjerojatnim da je prije samo pet godina najveći dio inventara bio ili uništen ili teško oštećen.
Sama ceremonija bila je nabijena emocijama, ali i golemim ponosom koji Francuzi kao nacija znaju pokazati u trenucima kad komemoriraju važne događaje za svoj narod i državu. Francuski predsjednik okupio je te večeri u Parizu šefove država i vlada, kraljeve i kraljice, brojne uglednike, donatore, umjetnike, graditelje... Ceremonija je započela iskazivanjem poštovanja vatrogascima koji su, nakon defilea, ispraćeni dugotrajnim pljeskom, zauzeli počasna mjesta u katedrali koju su hrabrošću spasili od potpunog uništenja. Sve je te večeri u samoj katedrali i izvan nje bilo svečano - od Macronova govora do vjerskog obreda koji je predvodio nadbiskup Laurent Ulrich.
U sumrak, uoči otvorenja, dok se nadbiskup spremao udarcima obilježiti otvaranje velikih vrata i zakoračiti u katedralu, zazvonila su sva zvona u Francuskoj obilježavajući ovaj povijesni trenutak. Veliko poštovanje koje sekularna Francuska pokazuje prema svom kršćanskom identitetu i korijenima iskazano je programom koji je uz kolaudaciju orgulja i posvetu oltara - jedinog potpuno suvremenog elementa u obnovljenom interijeru - uključilo spektakularni glazbeni program, unutar katedrale, a zatim i koncert koji je pratila cijela Francuska koji je snimljen ispred same katedrale. Nažalost, ovaj dio programa snimljen je zbog loših vremenskih uvjeta dan ranije i možda je jedini dio spektakularnog otvaranja koji se nije odvio baš onako kako je sve bilo zamišljeno.
Da, pariška katedrala čijoj smo obnovi došli iskazati poštovanje jedna je građevina, u mnogo čemu jedan od simbola naše zapadne civilizacije, oko čije se obnove mobilizirao cijeli svijet. Ali mi smo se u Hrvatskoj zadnje četiri godine, poharani dvama potresima, s jednakim emocijama, stručnošću i posvećenošću angažirali na obnovi naše važne svjetovne i sakralne baštine. Uključili smo sve hrvatske i neke inozemne stručnjake. Znamo da je obnova naše, zagrebačke katedrale u ovom trenutku najsloženiji projekt obnove neke povijesne zgrade u Europi. Iz tjedna u tjedan otvaramo obnovljene zgrade na području Banovine, Grada Zagreba i susjednih županija.
Svjesni smo da sudjelujemo u generacijskom pothvatu, povijesnoj obnovi najvrednijih spomenika koji se svojom veličinom, vrsnoćom izvedbe ili bogatstvom pokretnog inventara ne mogu uspoređivati s vrijednošću katedrale Notre-Dame, ali za nas su jednako važni jer su svjedoci naše povijesti i našeg identiteta. Upravo zbog svega ovoga, moje misli i moja zahvalnost te hladne pariške večeri podjednako su bile i s francuskim i hrvatskim graditeljima - kako s onima koji su tu vrijednu baštinu stvorili, tako i s onima koji su danas u njezinu obnovu ugradili i nastavljaju ugrađivati svoje znanje, stručnost, vrsnoću i ljubav.
