Dimitrij Rupel se nedavno založio za upućivanje slovenskog ratnog broda Triglav u vode Piranskog zaljeva. Rupel u slovenskoj politici kotira kao ekscentrični šašavac i nacionalistički radikal, no svojedobno je bio ministar vanjskih poslova, a kao intelektualac ni danas nije neutjecajan. Cijela je Slovenija danima prije izricanja arbitražne presude živjela u kolektivnom transu, koji će nakon arbitraže biti teško obuzdati.
Ratni brod neće uploviti u vode zaljeva, ali uplovljavat će, sigurno, brojne ribarice, a i one su u stanju stvoriti velike probleme. Nakon arbitraže u zaljevu će se, naime, sukobljavati dva poimanja prava, između kojih će netko morati arbitrirati. U najboljem slučaju diplomacija, u lošijem policija, u najgorem, do kojeg ne bi trebalo doći, mornarica. No stvar će potrajati.
Međugranični problemi između Slovenije i Hrvatske nisu počeli 1991. godine niti će završiti 2017. godine. Slovenska nacionalna inteligencija je i u socijalizmu bila opsjednuta pitanjem zaokruživanja slovenskih granica i izlaskom Slovenije na otvoreno more. Evo elemenata na koje treba svakako obratiti pažnju, kaže sugovornik Expressa, odličan poznavatelj problematike.
Štoviše, do 1992. pulska je željeznička postaja bila formalno dio slovenske željeznice, a karte su se izdavale na slovenskom jeziku (da, da). E, sad, nakon svega vas vjerojatno neće iznenaditi činjenica da je pulska zračna luka bila formalno samo podružnica ljubljanskog aerodroma sve do 1992. godine", kaže naš sugovornik.
U tom je kontekstu, objasnio nam je, zanimljiva službena slovenska politika prema bivšoj Zoni B (sjeverozapadni dio Istre), koja je nakon raspada tzv. Slobodnog teritorija Trsta (1954.) Londonskim sporazumom većim dijelom pripala Hrvatskoj. Povijesna je činjenica da Kardelj nije bio zadovoljan sporazumom. Iako se danas može činiti kako je Kardelj bio jugoslavenski političar, s vremenom je postalo jasno da je on u prvom planu uvijek imao slovenske interese.
Pokojni akademik Dušan Bilandžić tvrdio je: "Svi smo mislili da je Tito najzagriženiji Jugoslaven, a on se, ustvari, već petnaestak godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata pomirio s propašću Jugoslavije, dok su Kardelj i Bakarić gotovo javno govorili o raspadu Jugoslavije. I to u vrijeme dok je Jugoslavija izgledala politički stabilna, dok nije bilo štrajkova i demonstracija, dok se gospodarski rast natjecao s japanskim..."
Za Sloveniju je Jugoslavija bila uvijek samo "provizorno rješenje". Odmah nakon raspada Jugoslavije Dimitrij Rupel (tadašnji ministar vanjskih poslova) izjavljuje da je Osimskim sporazumom (kojim je 1975. definirana granica s Italijom – 30 godina nakon završetka II. svjetskog rata!) utvrđena samo granica između Jugoslavije (odnosno, od 1991. od Slovenije) i Italije, ali ne i između Slovenije i Hrvatske, ponovno otvarajući pitanje pripadnosti većeg dijela bivše Zone B Hrvatskoj.
Jedan bivši vanjskopolitički novinar s velikim iskustvom prepričava nam jedan tadašnji, daramatičan razgovor s Rupelom.
"Nakon intervjua koji sam radio s njim u ranu jesen 1991. Rupel mi je mrtav-hladan, nakon što smo završili formalni dio razgovora, rekao kako je 'u stalnom kontaktu s Blagojem Adžićem i Borisavom Jovićem' o tome da se 'nakon uspostave granice srpskog interesa u Hrvatskoj uspostavi i nova granica u Istri između Slovenije i (reliquiae reliquiarum, ostatka ostataka) Hrvatske'. Malo se ohladio tek kad mu je još notorniji De Michelis rekao da se prestane igrati s Osimom, ako ne želi da se talijanski graničari vrate u Postojnu..."
Već 1994. Dimitrij Rupel i formalno traži od slovenskog parlamenta da se četiri istarska sela (Škodelini, Buzine, Škrili i Mlini) s 'ove', hrvatske strane granice, priključe Sloveniji, kao prvi dio 'rješavanja otvorenog pitanja granice unutar Zone B', nastavlja naš sugovornik. Njegova priča ide i dublje u prošlost.
"Zanimljive se stvari zbivaju i ranije, još u 70-im, osobito nakon potpisivanja Osimskog sporazuma (kojim je, dakle, Slovenija osigurala svoju 'zapadnu' granicu prema Italiji). Slovenske firme (Cimos, Union pivovarna, na primjer) intenzivno ulažu u prostoru nekadašnje Zone B, koji je pripao Hrvatskoj, iako to nije imalo baš nikakve financijske i ekonomske logike (kako nekome objasniti zašto pogon za proizvodnju autodijelova gradiš u prostoru bez metalne industrije, bez infrastrukture, bez industrijske baze kao takve, i bez resursa kvalificirane radne snage - i to s 'krive' strane granice - a sve što trebaš imaš samo 20-ak km dalje na 'svojoj' strani granice u matičnom pogonu Cimosa u Kopru?)."
Stvar je", nastavlja on, "otišla toliko daleko da je Vladimir Bakarić 1976. godine došao u posjet Uljaniku i doslovno natjerao direktore da otvore pogon za obradu limova za brodogradilište u, naravno, nekadašnjoj Zoni B, i to još jasnom objasnio kao 'političku investiciju'... koja je, naravno, Uljanik koštala hrpu love (bez rezultata), ali - nije to sad bitno... Još jedan primjer: krajem '70-ih Slovenija gradi predimenzionirani klinički bolnički centar u Izoli, koji iznimno od tadašnjih republičkih regula, 'pokriva' i dio Istre (naravno, nekadašnju Zonu B na 'hrvatskoj' strani) itd.
Sve to pokazuje da je Slovenija, neovisno o političkim razlikama, imala jasnu strategiju kontrole prostora koji su smatrali nacionalno važnim. To odmah jasno navodi na zaključak da će oko Piranskog zaljeva biti izrazito tvrdi i nepopustljivi, jer će - osim vlastitih aspiracija - u džepu imati nalaz arbitraže. Ona će im sigurno ići u korist (ovaj broj Expressa završavamo u srijedu, kad presuda još nije poznata) zato što se arbitraža nije rukovodila samo međunarodnim pravom mora nego i načelom pravičnosti."
"Jer povlačenje granice prema odredbama međunarodnog pomorskog prava (povlačenje linija na moru s najizbočenijih točaka na kopnu, odnosno točaka na početku i kraju ušća, ako je kopnena granica određena riječnim koritom) ne ostavljaju nikakvu dvojbu: po tim 'čvrstim' mjerama, Slovenija nema i ne može imati doticaja s međunarodnim vodama. Zašto onda ne sumnjam u to da će odluka Arbitražne komisije (neovisno sad o tome što je Hrvatska ne prihvaća) biti na strani Slovenije?
Naprosto zbog toga što je bit arbitraže (svake, pa i ove) da osim principa prava uzima u obzir i princip pravičnosti; jer da nije tako (odnosno da nema elementa 'pravičnosti'), odluke bi se mogle donijeti samo na osnovi slova zakona (u ovom slučaju nedvojbenih međunarodnih propisa o određivanju morske granice). Razlika između 'prava' i 'pravičnosti' je, uostalom, u biti razlike između 'suda' i 'arbitraže'."
A kako u ovom slučaju stoje stvari u pitanju pravičnosti? Ukratko: idu u prilog Sloveniji, a evo i zašto, nastavlja naš sugovornik pa obrazlaže.
"Slovensko teritorijalno more zatvaraju talijanska i hrvatska linija teritorijalnog mora, a obje su povučene s točaka koje su arbitrarno pripale Italiji i Hrvatskoj. O čemu se radi? Talijanska linija teritorijalnog mora povučena je s najisturenije točke današnjeg poluotoka Muggia (ili, po slovenski, Milje), a taj je poluotok, realno, mogao biti i slovenski teritorij, kao što je sad talijanski. Odnosno, talijanski je samo zbog toga što je nakon povlačenja JA iz Trsta i odluke da se Trst 'vrati' Italiji, taj poluotok bio strateški važan (zapravo, ključan) za kontrolu Tršćanskog zaljeva i luke.
Pa je u paketu s Trstom pripao Italiji; jer Trst bez luke ionako ne bi služio ničemu. Još je fluidnija priča o određivanju granične crte između Slovenije i Hrvatske, odnosno odluke da se veći dio bivše Zone B, nakon raspada Slobodnog teritorija Trsta, pripoji Hrvatskoj. Granica između Slovenije i Hrvatske u Istri nikad nije postojala; dakle, nema nikakvog povijesnog 'prava' na koje bi se mogle pozivati jedna ili druga strana. Ne postoji ni jasna etnička podjela koja bi po tom kriteriju odredila crtu razgraničenja.
Po čemu je, recimo, selo Bucaj (blizu Buja, Zona B) 'hrvatsko' a ne 'slovensko', kad su ga osnovali, i u njemu od XVI. stoljeća žive Rumunji iz područja Dacije, kojim je bilo dosta stalne makljaže s Turcima, pa su došli u neke mirnije krajeve? Granica između Hrvatske i Slovenije u bivšoj Zoni B povučena je tako da je veći dio zone pripao Hrvatskoj a manji Sloveniji, ali samo zbog toga što je u trenutku 'povlačenja crte' Bakarić bio utjecajniji od Kardelja, a ne po nekom čvrstom kriteriju.
Kad znamo da bi promjena (arbitrarno određene) granice na kopnu od samo nekoliko desetaka metara (ili samo na jednom od onih zaselaka, da sad ne spominjemo Joška Jorasa), zapravo otvorila prolaz Sloveniji prema otvorenome moru, smijemo li biti iznenađeni ako arbitraža zaključi da bi po načelu pravičnosti Sloveniji – koja je ranijim političkim odlukama ostala bez nekoliko komadića zemlje na sadašnjoj talijanskoj i hrvatskoj strani – a koji sada definiraju liniju teritorijalnih voda - preporuči dodjelu nešto malo mora u Piranskom zaljevu i čuveni 'junction' s otvorenim morem? Pa nije Dragonja himalajski masiv koji tisućljećima razdvaja dva naroda; pa to je malo veći potok u etnički nedefiniranom prostoru koji, osim toga, često mijenja korito", zaključuje naš sugovornik.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Slovenskohrvatska etničkojezična granica evidentirana je austrijskim popisima iz: 1880., 1890., 1900., 1910., te jugoslavenskim iz rujna 1945. Povučena crta ostavila je niz hrvatskih sela u SLO i samo jedno slovensko u HR...od Rakitovca do Pregare i okolice Podgrada. Sabor NRH ... prikaži još! poklonio je Sloveniji 25km2 općine Buzet, protiv čega je uzaludno prosvjedovao mjesni župnik. Ta sela su do danas sloveizirana.
a, ha, ha! Zato su tamanili regrute kojio nisu smijeli pucati. Dajte se malo dokumentirajte vi mladi novinarčići!
Ne zna se tkko je nadrobio više gluposti ovi likovi koji sebe nazivaju novinarima ili nelson u komentarima.