2010 godine dobio je Nobelovu nagradu za "dugu i nenasilnu borbu za osnovna ljudska prava u Kini." Na dodjeli u Norveškoj predstavljao ga je prazan stolac. Iz zatvora je posvetio nagradu izgubljenim dušama 4. lipnja, žrtvama masakra na trgu Tiananmen. Od listopada te godine njegova supruga, pjesnikinja, slikarica i fotografkinja Liu Xia stavljena je u izolaciju, u kućni pritvor, gdje je pretrpjela teške traume i razboljela se od depresije.
Bila je gotovo potpuno odsječena od svijeta, bez telefona i interneta, pod danonoćnom stražom i samo rijetko i to uvijek praćena policijom izlazila u dućan, u posjet roditeljima ili mužu koji je rekao da je puno teže članovima obitelji političkih zatvorenika nego njima u zatvoru. "Xiaobo je izabrao svoj rad. Liu Xia je izabrala Xiaoboa. Ali oni su se osvetili njoj, što je čudovišno," rekao je akademik Jean-Philippe Béja, njihov prijatelj četvrt stoljeća.
Liu Xiaobo pisao je pjesme u zatvoru: "Za moju ženu koja čeka svaki dan/ i kojoj ništa ne preostaje, ništa/ nego da me čeka, zajedno s prašinom našeg doma..." ili "Miša u zatvoru", objavljenog 2010. i u "Urezima", izboru iz svjetske poezije o ratu represiji i ropstvu: "Mali se miš provukao kroz rešetke/ evo ga kroči od ruba do ruba prozorskog okna/ oguljeni ga zidovi gledaju/ a tako i komarci otežali od krvi/ njegovo kretanje privuklo je i mjesec na nebu/ srebrna ga projekcija uzdiže u zrak/ kakva rijetka ljepota/ ove je večeri miš donekle i gospodin/ ne jede, ne pije, ne škrguće zubima/ odupire se mraku očima bistrim poput lopova/ u dostojanstvenoj je šetnji mjesečinom."
Bez obzira na okrutnost režima prema njemu, Liu Xiaobova kontinuirana poruka vanjskom svijetu bila je uvijek ona mira, nade i ljubavi. Njegova poezija iz zatvora većinom govori o ljubavi za svoju suprugu i njegovoj nadi u Kinu slobodnu od diskriminacije i povreda ljudskih prava.
"Ljubav intenzivna poput leda, ljubav daleka poput crnila," pisao je Liu Xiaobo voljenoj supruzi na papirić nekoliko dana prije smrti u bolnici u Shenyangu. Mnogi njihovi prijatelji reći će da je njihova jedna od velikih ljubavnih priča. Ubrzo nakon što je Liu Xiaobo osuđen na jedanaest godina zatvora otkrili su kako su pisma koja su se našla na udaru cenzora i koja su nestala iz korespondencije bila ona gdje su pisali o ljubavi između njih dvoje.
Liu Xia se uvijek držala podalje od politike, ali je bez obzira na pritisak stajala uz svog muža inzistirajući da nije učinio ništa krivo. "Kada živiš s takvom osobom, čak i ako te ne zanima politika, politika će se zanimati za tebe," rekla je. Našao sam svu ljepotu svijetu u ovoj jednoj ženi, jednom je izjavio za Liu Xia i pred prijateljima stalno hvalio njenu poeziju i umjetnost. Vjenčali su se dok je bio na izdržavanju kazne prisilnog rada, jer drugačije mu nije mogla dolaziti u posjet. Rekla je: "Želim se udati za tog neprijatelja države!"
Uhapsili su i Taovog odvjetnika i ukinuli mu pravo na advokaturu, a servis Yahoo koji je bezrezervno potpomogao Kineskoj vladi pri uhićenju, našao se na udaru međunarodnih udruga za ljudska prava. Povijest okrutnog suzbijanja slobode izražavanja seže daleko iza lipnja 1989. Samo nekoliko primjera: pjesnik Wang Juntao uhićen je 1976 godine tijekom travanjskog incidenta na trgu Tiananmen. Zatvoren je na 224 dana, točno koliko je riječi bilo u njegovoj pjesmi zbog koje je osuđen.
Jedna riječ, jedan dan zatvora. Književnica Zhang Zhixin (1930–1975) bila je osuđena na šest godina zatvora i onda pogubljena tako da su joj prvo odrezali jezik. Pjesnikinja Lin Zhao (1932–1968), uhićena je zbog disidentskih pjesama i eseja. U zatvoru pisala je svojom krvlju pjesme protiv Maoa. Pogubljena je 1968. Trenutno je u zatvoru u Kini četrdesetak pisaca. Nepravedno zatočeni nisu samo pisci, nego i stotine, možda i tisuće ljudi koji se nalaze u kineskim zatvorima zbog sumnji da podrivaju državu.
Shi Tao je pjesmu "Lipanj" posvetio studentskim demonstracijama 1989. koje su, isto kao i u slučaju Liu Xiaoboa, promijenile zauvijek njegovu sudbinu. "Nijedna godina ne može preskočiti lipanj.../ lipanj, u kojem Zemlja je izobličena/ i rijeke teku sve tiše/ a hrpe pisama uzalud čekaju/ jer upućena su mrtvima."
Poezija je jedino osiguranje koje imamo protiv vulgarnosti ljudskog srca, govorio je Josif Brodski, a britanska pjesnikinja laureatkinja Carol Ann Duffy piše Liuu Xiaobou: "U jednoj svojoj pjesmi pisao si o 'hladnom i ravnodušnom mjesecu'. To isto nebo s tim mjesecom prostire se iznad svih nas, iznad tebe i mene, iznad moje slobode i iznad represije kojoj si izložen.
Ono što imamo zajedničko, istovremeno je i različito, ali ono što sigurno dijelimo je naše vjerovanje u snagu pisanja koje se suprotstavlja onome što ograničava, tlači, uništava i uskraćuje. Žao mi je što si tako izravno proživio odbijanje i tu represiju, ali željela bih da znaš – dok je cilj tvoje kazne bila da te unize i učine ništavnim – u mojim očima ti si narastao kroz svoj rad, snagu, hrabrost, i tvoju ljubav. Hvala ti na svemu što si učinio boreći se za bolji svijet."
