Top News
665 prikaza

Šokantno: Otkrili smo Bandića iz 13. stoljeća

Stari crteži iz Srednjeg vijeka
Thinkstock
Fascinantna sudbina gradonačelnika koji je htio lažirati dokumente i trgovati zemljištima, zamjerio se puno moćnijima i bogatijima od sebe, ali se i silno obogatio

Još u 13. stoljeću zabilježen je okršaj zbog gradske vlasti između Zagrepčana i središnje figure tadašnje države. Nije prošlo ni 30 godina od prvih građevinskih zahvata u Gradecu, na zapadnom brdu Griču, kada je Bela IV., prema svome ukusu, instalirao određenog Arkina na čelo gričkoga stanovništva.

Premda uvijek hvaljen kao povijesni osnivač Zagreba, već za kraljeva života purgeri su se pobunili bez osobita uvažavanja i zahvalnosti prema njegovim osnivačkim zaslugama. Zato je Arkin morao abdicirati.

Vladar panonske Ugarske - kojoj je Zagreb pripadao - ipak je pokazao da ispunjava svoja obećanja. Nije mogao poreći da u “Zlatnoj buli” iz 1242. stoji crno na bijelome da čeljad na Griču ima pravo birati svoga čelnika “odakle im drago“.

Nitko osim suverene državne distance nije ga mogao goniti

Kada je riječ o Zagrebu, malo se od tada promijenilo u ambicijama državnoga vrha, bio on smješten u mađarskom Budimu ili u hrvatskim Banskim dvorima.

Tako aktualni premijer Zoran Milanović nije prvi vladar samostalne Hrvatske koji s negodovanjem gleda zagrebačkog gradonačelnika. U ‘90-tima sličnu je situaciju svladavao Franjo Tuđman, koji se, unatoč neupitnoj većini nacionalnoga biračkoga tijela, u Zagrebu hrvao s manjinom poklonika. Razlika je samo u slabašnijem potencijalu srednjovjekovnoga Bele IV. da argumentima pravne države uljepša svoju samovolju.

Kao aposlutni gospodar u doba nezamislive trodiobe vlasti, ugarski kralj držao je u svojim rukama svekolike suverene ingerencije, od zakonodavstva i zemljovlasništva do vrhovnoga sudovanja. No na isti je način zagrebački gradonačelnik bio izabrani starješina svoje zajednice, njezin politički glasnogovornik i fizički eksponent, šef njezina teritorija i sudac u internim razmiricama. Ukratko nitko osim suverene državne instance nije ga mogao kazneno goniti i sankcionirati.

Ali je aposlutna kraljeva sloboda značila apsolutnu odgovornost za posljedice, bez mogućnosti prebacivanja krivnje na nekoga drugoga.

U modernim uvjetima trodiobe vlasti, to pravo i moć bez uzvratne dužnosti i odgovornost, podsjetimo, zapala je autonomnom pravosuđu. Zbog toga se nisu Banski dvori nego gradsko i građansko društvo 21. stoljeća našli u problemu: nominalno Milan Bandić jest gradonačelnik, dok funkciju faktički ne smije prakticirati zbog sudske zabrane; nije smijenjen ničijom političkom voljom, prema tome, ne mogu se inicirati novi izbori, pa je Zagreb prepušten udruženim pothvatima “magistrata“, kako se u srednjem vijeku nazivao pismeni servis na raspolaganju gradonačelniku.

Ipak, početna je nevolja da u poplavi priča o obnovljenoj tradiciji, namijenjenih nacionalnoj javnosti i bezazlenim turistima, zagrebačka prošlost evocira jedino gornjogradski bedem, ulice i palače. U toj u velikoj laudi birokratskim aktima, “Zlatna bula“ Bele IV. postaje tvoračka. O građanima i njihovim junacima koji su sve to podigli isključivo vlastitim rukama i troškom, još nema ni riječi.

Prema današnjim mjerilima, međutim, njihov je trud nadljudski. U to doba nisu postojali kamioni da na grički brijeg dovezu građevinsku sirovinu, nije bilo kranova i dizalica, čak ni mjernih instrumenata... Vjerojatno je to razlog da je grička fortifikacija ispala nesimetrična, gruba, bezoblična, ovisna o zetečenom reljefu zapadnoga zagrebačkoga brežuljka.

Jednako je nezgodno za službenu prezentaciju prošlosti, da temeljne obrise grada nisu načinili Hrvati - tada nastanjeni s južne strane Gvozda - nego došljaci, dođoši, dotepenci s raznih strana Europe, razvrstani u četiri jezične skupine: romansku, ugarsku, germansku i slavensku. Ništa čudno da su u tim okolnostima pionirski gradonačelnici bili pustolovni i poduzetni tuđinci. Njihovi su identiteti otkriveni zahvaljujući marljivoj plejadi domaćih povjesničara.

No u upornom recikliranju zasluga birokratskih akata, otkrića živih ljudi zagrebačke povijesti malo se i nikako ne uvažavaju. Zato se u domaćem slučaju - Bandića uključujući - ne vrijedi univerzalna krilatica da je povijest majka mudrosti. “Iudex civitatis”, tako su nazivali prve gradonačelnike svjetovnoga Zagreba, biranoga na mandat od jedne godine - uskoro četiri - među kandidatima četiriju skupina koji su se sukcesivno mijenjale na njegovu čelu.

Grad nije bio veći od unutrašnjosti sumorne gornjogradske tvrđave, presječene na blokove “kuriji“, kako je Franjo Buntak izračunao, veličine 600 četvornih metara. Bila je to podloga za najveću privatnu kuću s trijemom i zanatskom radionicom, potom seljačkom okućnicom, vrtom, stajom, svinjcem.

Stariji Kaptol, naime, predstavljao je ne samo zasebno naselje nego susjednu feudalnu korporaciju s kojom je gričko stanovništvo bilo u trajnom sukobu o konkurentskim tržnicama i međa na potoku Medveščaku, mnogo stoljeća kasnije isušenom u današnju Tkalčićevu.

Nekoliko desetljeća nakon osnivanja gričke jezgre, njegov izabrani predstavnik dobio je novi naslov: “maior ville”. Iz istoga razdoblja potječe najstarije gradonačelnikovo ime, Perkin ili Perinkolo, ujedno prvi od preteča recentnoga Milana Bandića, došljaka iz Hercegovine.

Prvi gradonačelnik bio je dosjetljivi trgovac iz Venecije

Također je bio došljak i dotepenac. Nije se priključio koloniziranim purgerima da korača po stubama lokalne politike. Stigavši kao trgovac iz Venecije, bit će prije, ovdje se zadržao privučen paragrafom „Zlatne bule“ koji stanovnike Gradeca na Griču oslobađa carinskoga nameta na marketinške pothvate po sveukupnom prostoru ugarske države. Ipak, nakon Arkinove smjene zauzeo je njegovo mjesto, možda opet mimo biračkoga tijela, ali bez zabilježenih purgerskih prosvjeda.

Očito su Zagrepčani bili pomireni s postignutim kadrovskim kompromisom, jer je Bela IV. znao mudro odlučivati. Dok je na jednoj strani Mlečanin živio kao sugrađanin polururalne, nimalo udobne sredine Griča, na dugoj - bio je trgovački dobavljač budimskoga dvora, financijski kreditor i vječni Belin vjerovnik. Njegovim karavanama iz smjera Jadrana dolazio je iz Italije najveći trgovački luksuz toga doba.

Prema nalazima povjesničarske Nade Klaić (prezrene u socijalizmu i postkomunizmu, jer je na nepoćudni način rekonstruirala Seljačku bunu i neke fundamentalne političke spise) za Perkinom su ostali indikativni tragovi o namjerama da se još čvršće udomaći na zagrebačkim terenima, poželjnim kao tranzitni kanal.

Stari crteži iz Srednjeg vijeka | Author: Thinkstock Thinkstock

Uzalud pokušavajući kupovati poljoprivredne parcele u gričkoj okolici, posegnuo je za falsifikatima, tada moćnim alatom elitne pismenosti među nepismenom većinom europskoga puka: netko od njegovih fiškala lažirao je darovnicu Bele IV. na posjed u Sopnici koji je već uživao stanoviti Velislav, nesumnjivo slavenske etničke skupine.

Krivotvoreni papir, prema svemu sudeći, nije izazvao teže posljedice, jer je Perkin na kraju dobio samo zakup na drugi dio željene Sopnice, u vlasništvu Stjepana i Mikleuša.

Toponim je označavao lokaciju nedaleko od crkve u Sesvetama, jedno od ključnih cestovnih raskršća na istoku Medvednice, gdje su umorni, žedni i gladni, zastajali trgovci i skitnice, hodočanici i vitezovi na putu u Svetu zemlju. Bila je to prigoda koju trgovac Perkinova soja, renesansno svestran, nije propuštao.

Mnogo stoljeća kasnije, 2009. isti je teren kategoriziran u građevinsko zemljište. Uz blagoslov Perkinova dalekoga sljednika Milana Bandića, na njemu je podignut sivi stambeni kompleks s 3000 stanova - broj koji staro gričko naselje neće dosegnuti još nekoliko sljedećih vjekova.

Uz najmoderniju mehanizaciju, Bandićev grad u Sopnici dizalo je 1700 radnika, plaćenih na trošak gradskoga proračuna. Ali je nakon toga mjesecima zjapio prazan i beživotan. O njegovu modernom političkom profilu ipak najviše govori činjenica da je prihvatio ponuđenu slobode izvan Remetinca pod uvjetom da se odrekne praktičnoga gradonačelnikova djelovanja. Znači, u 21. st. preostao je politički užitak samo u tituli i naslovu koji na daleko odjekuju.

A Perkin, podzetni Mlečanin koji je utabao mnoštvo putova svih kasnijih zagrebačkih gradonačelnika? Uz bezbroj zagonetki, ne zna se ni kada je rođen. Koliko je zabilježeno, skončao je 36 godina nakon utemeljenja grada, 1279. Po načinu smrti, dogodilo se to u njegovoj najvitalnijoj dobi.

U skladu s raznovrsnim poštanskim, diplomatskim i špijunskim ulogama koje su igrali pustolovni trgovci srednjega vijeka, ugarski suveren poslao je Perkina u rizičnu misiju u Napulj.

Na tegobnom putu i rizičnoj misiji ubijen je u razbojničkoj zasjedi

Na tegobnom putu ubijen je u razbojničkoj zasjedi. Premda se njegov lik teško probija iz gradskih anala u društvenu povijest Zagreba svih političkih epoha na ovim prostorima, zanimljiva je podudarnost da se crkva svetog Marka počela graditi za najživahnije Perkinove trgovine s njegovom rodnom Italijom.

Činjenica da je njezino ime identično najglasovitijem hramu Venecije, nikoga još nije ispirirala da istraži stare mediteranske slojeve Zagreba.

Sve u svemu, u danima kada se ne zna ima li ili nema gradonačelnika, stranici ga definiraju kao “ljupki srednjoeuropski grad“.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.