Tito će u Zagrebu prema svemu sudeći ostati bez svog trga, ali nakon toga država će se možda baviti još jednom sličnom stvari. Naime, pojedine su redakcije dobile poziv da u subotu dođu na svečano podizanje spomen obilježja ustaši Juri Francetiću u njegovom rodnom Otočcu.
Spomenik diže Hrvatska akademija znanosti i umjetnost u dijaspori, koja inače nema apsolutno nikakve veze sa službenom Akademijom znanosti i umjetnosti.
Ta desničarska udruga i njen predsjednik Dragan Hazler organiziraju tako obilježavanje 105. obljetnice rođenja Jure Francetića kojeg predstavljaju kao "hrvatskoga političara i legendarnog vojskovođu iz Drugog svjetskog rata, protiv udružena talijanskog i srpskog fašizma".
No, podsjetimo tko je zaista bio Jure Francetić.
Francetić je bio jedan od najistaknutijih članova Ustaškog pokreta. Bio je osnivač i prvi zapovjednik Crne legije, elitne utaške postrojbe koju je vodio u mnoge borbe protiv partizana.
Jedan od dokumentiranih zločina Jure Francetića Odmazda i pokolj u selu Gornji Malovan po naredbi Jure Francetića - ubijeno je oko 70 seljaka sumnjičenih za kolaboraciju s partizanima.
Najteža odmazda dogodila se 17. srpnja u srpskom selu Urije. Rezultate odmazde zabilježio je Milovan Đilas koji je idućeg dana posjetio selo sa svojom jedinicom.
"Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izašli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu, kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je netko od ono malo preživjelih. Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati, i, najednom, na sred puta, ne sjećam se točno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri četiri koraka od ove gomile krvi i mesa - kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci djelovala je tako, da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela. Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila sva zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak – možda od tog djeteta? - upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete? Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta? Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod krvave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje..."
Uplašeni narod kretao se u kolonama prema Višegradu, noseći najosnovnije stvari i dragocjenosti, u nadi se da će tu, na mostu Mehmed-paše Sokolovića, prijeći Drinu i dočepati se Srbije.
Međutim, iznemogle, preplašene i izgladjnele srpske obitelji na mostu u Višegradu je dočekivala i zaustavljala talijanska straža. Preko rijeke su puštani samo oni koji su mogli platiti svoju slobodu. Zlatom, stokom ili nekom drugom vrijednošću, svejedno.
Ostali su morali nastaviti dalje, nizvodno, bježeći ispred ustaških patrola, jedinica zloglasne Crne legije i muslimanske milicije kozjim stazama i preko planinskih prijevoja prema Miloševićima i Starom Brodu. Nadali su se da će se uspjeti ukrcati na skelu ili u čamce na putu do slobode.
Skoro mjesec i pol dana nepregledne kolone Srba su odlazile u ovaj drinski kanjon iz kojeg se većina nikada nije vratila. Tko nije znao plivati, ili se utopio ili je bio ubijen.
Njegov zamjenik u Crnoj legiji bio je Rafael Boban, ali Jure i Boban, kako to da sugerirati pjesma "Evo zore, evo dana" koja je spjevana njima u čast, nisu baš dugo zajedno ratovali. Francetić je poginuo krajem 1942., odnosno seljaci su ga zatukli sjekirama.
Dana 22. prosinca 1942. godine, Francetić je pošao na novi zadatak u Liku zrakoplovom, gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. Zrakoplovom je upravljao domobranski zastavnik Mijo Abičić.
Prije toga su Talijani izveli sabotažu na zrakoplovu kojim je Francetić letio za Gospić i prisilili ga sletiti pored sela Močile kod Slunja, što je bio teritorij kojeg su kontrolirali partizani.
Francetića i njegovog pilota su odmah uhvatili partizani, ali ih nisu mogli obraniti od seljaka koji su ih izboli vilama i sjekirama.
Teško ranjen Francetić je bio prebačen u partizansku bolnicu gdje su mu kirurzi pokušali spasiti život da bi ga zamijenili za 100 jasenovačkih logoraša, ali nisu u tome uspjeli. Francetić je umro 27. prosinca 1942. godine.
Da se ne bi demoralizirali narod i vojska među kojima je Francetić bio jako omiljen, ustaške vlasti su dopustile da se vijest o njegovoj smrti objavi tek tri mjeseca kasnije, 30. ožujka 1943.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
https://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/najnovije-vijesti/20254-jure-francetic-u-svom-i-nasem-vremenu
ustase su i dan danas zivi u hr, zalosno ljudi, evropa gleda i samo cuti
Da covjek ne povjeruje...Cijeli svijet se odrekao svojih fasista ali mi ne.Dakle adz ne samo da je opljackao i unistio sve iole vrijedno vec zbog vlasti dopusta ovakva njasra a bit' ce toga jos s' obzirom da je Huso u ... prikaži još!u koaliciji, covjek koji se nije mogao dokazati u normalnom svijetu ali u ovoj drzavi bolje reci koloniji takovi nicu poput korova