U moru arhivske prašine u Beogradu leži dokument star više od stotinu godina, koji bi Srbiji (nadaju se oni) mogao osigurati pristup nekim od najbogatijih nalazišta minerala na planetu. Riječ je o Pariškom ugovoru o Svalbardu, koji je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca potpisala 1925. godine, a koji jamči pravo na eksploataciju prirodnih resursa na tom norveškom arhipelagu. Ta gotovo zaboravljena priča ponovno je isplivala na površinu nakon što je hrvatski predsjednik Zoran Milanović svojim osebujnim stilom podsjetio svijet na stratešku važnost dalekog sjevera.
Nedavno je Milanović, komentirajući ambicije američkog predsjednika Donalda Trumpa o kupnji Grenlanda nazvao je taj otok "beskorisnim" i sugerirao da bi strateški daleko zanimljiviji bio Svalbard. Istaknuo je njegov ključan položaj za kontrolu arktičkih plovnih puteva, koji su zbog Golfske struje prohodni tijekom cijele godine.
- Postoji, samo ne znam jesu li u američkoj administraciji to još vidjeli na karti, Svalbardsko otočje. Ono pripada, u principu, Norveškoj. Ono je malo istočnije od Grenlanda i tamo završava Golfska struja i more nije zaleđeno. To je interesantno. Evo, dao sam im temu za razmišljanje. Možda su vidjeli na karti da postoji i to otočje. Grenland je beskoristan - izajvio je Milanović.
Iako je izjava izazvala oštru diplomatsku reakciju Norveške, koja je naglasila svoj neprikosnoveni suverenitet nad arhipelagom, Milanovićev istup nehotice je skrenuo pozornost na Ugovor o Svalbardu i prava koja iz njega proizlaze za države nasljednice bivše Jugoslavije.
Zaboravljeni ugovor Kraljevine SHS
Svalbardski ugovor, potpisan 9. veljače 1920. u Parizu, priznao je Norveškoj suverenitet nad arhipelagom, ali uz jedan ključan uvjet: sve države potpisnice imaju jednaka prava na gospodarske aktivnosti, uključujući rudarstvo, ribolov i lov. Kraljevina SHS ugovoru je pristupila 6. srpnja 1925., čime je stekla pravo koje danas pripada njenim pravnim sljednicama.
Problem je, međutim, što nakon raspada Jugoslavije nijedna od novonastalih država nije službeno zatražila kontinuitet tih prava.
- Interesantno je da je Kraljevina SHS pristupila Ugovoru, a da do danas nijedna država sljednica bivše Jugoslavije nije dala izjavu da nastavlja ostvarivati prava i poštovati obveze koje proizlaze iz Ugovora zaključenog od strane države prethodnice - rekao je 2022. za srpske Novosti dr. Duško Dimitrijević, znanstveni savjetnik na Institutu za međunarodnu politiku i gospodarstvo u Beogradu.
Prema međunarodnom pravu, Srbija se kao pravna sljednica SR Jugoslavije i jedna od nasljednica SFRJ može obratiti depozitarima ugovora, Francuskoj i Norveškoj, te zatražiti formalno preuzimanje prava. Stručnjaci poput bivšeg ministra za ekonomske odnose s inozemstvom, dr. Milana Parivodića, smatraju da je to prilika koju ne treba propustiti.
- Jedan od naših najozbiljnijih državnih problema je ogromna neažurnost, na koju ukazuje Ugovor o Svalbardu. On je veoma interesantan i smatram da je neophodno da se Srbija što prije prijavi kao sukcesor. Bilo bi neophodno sustavno pročešljati sve naše arhive i utvrditi ima li još sličnih sporazuma - rekao je Parivodić, dodajući kako ugovor svjedoči da su 1925. državu vodili "obrazovani i dalekovidi ljudi".
Riznica najkvalitetnijeg ugljena i plemenitih metala
Svalbard nije samo strateški važan komad leda; ispod njegove površine kriju se golema prirodna bogatstva. Tamo su nalazišta najkvalitetnijeg ugljena na svijetu, antracita, čija je kalorična vrijednost toliko visoka da bi, prema riječima stručnjaka, mogao oštetiti postrojenja u termoelektranama naviknutim na lignit.
- Riječ je o najkvalitetnijem ugljenu ogromne kalorične vrijednosti, koji ima širok spektar specifičnih upotreba, od topionica do kemijske industrije. Ilustracije radi, taj ugljen ne bismo mogli koristiti izravno u našim termoelektranama jer bi ih doslovno istopio - objašnjava geolog Predrag Mijatović, zamjenik direktora Geološkog zavoda Srbije.
U doba globalne energetske krize takav resurs vrijedi zlata. No, osim ugljena, istraživanja su potvrdila i postojanje bogatih nalazišta bakra, cinka, zlata i srebra, dok se u okolnom Barentsovom moru nalaze i značajne rezerve nafte i plina.
- Ugovor o Svalbardu ima ukupno 46 država članica koje su mu pristupile ili su ga ratificirale: Afganistan, Albanija, Argentina, Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Austrija, Belgija, Bugarska, Kanada, Čile, Kina, Češka, Danska, Dominikanska Republika, Egipat, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Island, Indija, Irska, Italija, Japan, Latvija, Litva, Monako, Nizozemska, Novi Zeland, Sjeverna Koreja, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunjska, Rusija, Saudijska Arabija, Slovačka, Južnoafrička Republika, Južna Koreja, Španjolska, Švedska, Švicarska, SAD i Venezuela. Depozitari Ugovora su Francuska i Norveška - navodi dr. Dimitrijević.
Unatoč velikom interesu, sposobnost eksploatacije na tom surovom terenu od 1930-ih godina prošlog stoljeća do danas pokazali su jedino Rusi. Rusija, naime, desetljećima koristi svoja prava i održava rudarsko naselje Barentsburg, koje funkcionira kao ruska enklava na norveškom teritoriju. Kina također jača svoju prisutnost s istraživačkom stanicom "Žuti toranj". Globalno zatopljenje otvara nove pomorske rute i čini arktička bogatstva dostupnijima no ikad, što dodatno pojačava interes svjetskih sila.
U takvim okolnostima, aktivacija prava iz 1925. godine ne bi bila samo ekonomski, već i snažan geostrateški potez za Srbiju. No, stručnjaci smatraju da je važnost tog ugovora danas upitna, s obzirom na protek vremena i promijenjene okolnosti koje su dovele do promjena naziva i nestanka država prethodnica: Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, DFJ, FNRJ, SFRJ i SRJ.
Nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija je prihvatila je prava i obveze iz višestranih ugovora u kojima se kao potpisnica pojavljivala Kraljevina SHS ili Kraljevina Jugoslavija, no stajališta depozitara Ugovora o Svalbardu bila su podijeljena tijekom raspada Jugoslavije. Francuska je i dalje bivšu Jugoslaviju tretirala kao ugovornu stranu, dok je Norveška smatrala da to nije prihvatljivo te da rješenje treba pronaći uz suglasnost svih strana Ugovora.
- Zbog nejasnoća nastalih oko kontinuiteta važenja Ugovora, o čemu bi se dokumentacija trebala nalaziti u Ministarstvu vanjskih poslova, smatramo da bi za Republiku Srbiju, kao pravnu sljednicu SR Jugoslavije i jednu od sljednica SFRJ-a, ispravniji pristup bio regulirati svoj status ugovorne države davanjem izjave o sukcesiji, kojom se potvrđuje daljnje važenje Ugovora o Svalbardu u odnosu na nju, ili pak davanjem izjave o pristupanju. Slična je praksa već primijenjena prilikom nasljeđivanja višestranih međunarodnih ugovora bivše SFRJ, čiji je depozitar bio glavni tajnik UN-a, čime je ugovorni status tadašnje SR Jugoslavije u odnosu na međunarodne obveze nastale prije 27. travnja 1992. godine trajno uređen - zaključuje dr. Dimitrijević.
Tu je još jedan problem. Udaljenost Svalbarda, do kojega se može doći isključivo brodom, danas za Srbiju predstavlja ozbiljno ograničenje jer više ne raspolaže flotom kakvu je nekad imala beogradska tvrtka "Beoplov". Riječ je o brodovima najveće nosivosti u bivšoj SFRJ, kojima se, među ostalim, dopremala ruda iz Latinske Amerike za smederevsku željezaru. Ti su brodovi tijekom međunarodnih sankcija 1990-ih zaplijenjeni zbog neplaćenih troškova u stranim lukama u kojima su bili usidreni.
