Jedan prosječan Amerikanac teško će razumjeti razliku između jezika na našem području, a zanimljiv pristup toj tematici, sličnih a opet različitih jezika svojstvenih narodima povijesno povezanima i razdvojenima, pokazao je autor Dan Nosowitz u svom tekstu obavljenom na Atlas Obscura.
Jezičnu situaciju na Balkanu tako naziva neobičnom, toliko neobičnom da ne postoji konsenzus, kako kaže, ni među samim govornicima a ni među lingvističkim istraživačima, o tome kako koji nazvati. Izvan regije na kojoj se nalaze Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, te Crna gora, jezik će često nazvati "srpsko-hrvatski". Kaže i kako bi ljudi na Balkanu često na pitanje kojim jezikom govore odgovarali "našim".
1500 godina taj jezik Balkana često je bio sila koja razdvaja, izvor političke identifikacije ili poziv za zajedništvo. Ni jedan jezik ne tretira se na potpuno isti način, naglašava autor teksta. Cijelu će regiju nazvati prekrasnom, u dijelu kojim objašnjava gdje se točno nalazi i kojim zemljama je okružena. Nakon povijesnog uvida u doseljavanje Slavena i njihovu migraciju prema jugu, objašnjava i podjelu na zapadne, istočne i južne Slavene.
U toj podjeli vidi se i potencijalna mogućnost razdvajanja jezika, koja se ipak nije razvijala sasvim prirodno. U podjele se uključila i crkva, katolička i pravoslavna, koje su u to doba imale jako veliku moći nad jezikom i književnošću. Katolička crkva često je koristili latinske riječi, a pravoslavna različite abecede, koje su odgovarale dijalektima s pojedinih područja. Njih su počesto kreirali crkveni dužnosnici u većini slučajeva utemeljili na povijesnim pismima. Grci su na kraju završili sa svojom abecedom, kao i Armenci i Gruzijci, napominje autor.
U crkvenim službama koristio se jezik "staroslavenski", razvijen u Bugarskoj i utemeljen na slavenskom dijalektu koji se govorio u modernoj Grčkoj. Koristila se ćirilica, koja se i danas koristi u Rusiji, Mongoliji, Ukrajini i drugim jezicima.
Tu sad dolazimo do dijela koji bi već pošteno mogao zbuniti prosječnog Amerikanca. No to je tek početak.
Jezik je trebao približiti Srbe i Hrvate koji su živjeli u različitim kraljevstvima i na drugačije načine. Bez obzira što je bilo riječ o jeziku koji se nije govorio "na ulici" crkveni dužnosnici smatrali su kako bi jezik trebao povezati ta dva naroda. Slavenski korišten u crkvi razvio se iz jezika koje su ljudi govorili na Balkanu, tako je bio lak za učenje i na neki način vezivno tkivo regije. Nije to bio prethodnik srpsko-hrvatskog jezika, ali je bio faktor koji je omogućio rođenje istog.
Regija je bila zanimljiva silama koje su komad po komad Balkana priključivale svojim carstvima, tako je Austro-ugarska zauzela Hrvatsku i Sloveniju, a Osmansko carstvo većinu Srbije i BiH. Balkanske države oduvijek su bile različite, piše autor, te naglašava kako podjela nacionalnosti sada i zapravo nikada nije bila jasna. U Hrvatskoj postoje manjinske skupine, u Srbiji i Makedoniji također. Neke su zadržale svoje jezike a neke nisu. Smatra kako je riječ o previše složenoj i kompleksnoj problematici a posebno pitanje je ono srpskohrvatskog jezika, koji je u nekom obliku službeni jezik većine balkanskih država.
Od tog 14. stoljeća i utjecaja drugih država, pa tako i jezika, poput Turskog i Mađarskog, većina ljudi unatoč drugačijim jezicima koje su koristili, ipak se mogla sporazumijevati. Neki dijelovi bili su u lingvističkom smislu homogeniji od drugih npr. Bosna, dok je Hrvatska bilježila veće razlike između svoje obalne, unutarnje i otočke populacije.
Francuska revolucija pokrenula je trend europskog nacionalizma, pa su se nekada odvojena kraljevstva okupila kako bi stvorila nacije, a jezik je bio temelj te ideje. U Francuskoj i Njemačkoj akademije i agencije pokušavale su definirati taj nacionalni jezik, i osigurati njegovo učenje i upotrebu u školama, u nadi da će se njime pisati knjige i da će tako postepeno nestati lokalni dijalekti.
Početkom 19. stoljeća Vuk Karadžić, srpski jezikoslovac i reformator srpskoga jezika, otišao je u Beč. Skupljao je narodne pjesme i jeziku pristupao kao izričaju "običnih ljudi". Na tom temelju gradio je novu verziju standardnog srpskog jezika. Abecedu i pravopis prilagodio je govornom jeziku, a 1818. godine napisao prvi srpski rječnik i preveo Bibliju, utemeljenom na štokavskom, dijalektu kojim se većinom govorilo u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i sjeveroistočnoj Hrvatskoj.
Hrvatska je bila pod kontrolom Austro-ugarske i nije bila oduševljena germanizacijom jezika. Ljudevit Gaj hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik bio je središnja osoba ilirskog pokreta koja je imala važnu ulogu i u hrvatskom narodnom preporodu. 1835. godine pokreće Novine Horvatske, na latinici, i jeziku utemeljenom na štokavskom. Gaj je bio zagovornik ilirskog pokreta s ciljem ujedinjenja južnih Slavena nasuprot Habsburgovaca. Ova je odluka bila važna u smislu ujedinjenja Južnih Slavena: njihovi jezici nikad nisu bili bliži, piše autor.
Prije su građani Hrvatske, Srbije i BiH govorili različitim dijalektima. Vuk i Gaj, modernizirali su i standardizirali jedan od tih dijalekata. Međutim, podjela između istoka i zapada i razlog zbog kojeg se taj jezik danas ponekad naziva i srpsko-hrvatskim, imao je manje veze s manjim razlikama u idiomu, izgovoru i rječniku, a više s odabranom abecedom. Ćirilica i latinica, pa su tako kako autor naglašava "obrazovani mladi ljudi morali naučiti dva pisma za jedan jezik, što u stvari čine i dalje".
Regiju je pogodio rat, 1. pa 2.svjetski rat, a život naroda obilježilo konačno ujedinjenje kroz Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, te poslije i Jugoslaviju. Slovenija je oduvijek imala poseban jezik koji se razvio iz drugačijeg južnoslavenskog dijalekta od onog koji su koristili Vuk i Gaj. U istoj je obitelji, slično kao španjolski i portugalski, objašnjava autor.
1945. godine Josip Broz Tito utemeljio je Jugoslaviju.
"Pod Titom Jugoslavija je započela sa prilično liberalnom jezičnom politikom. Slovenci su mogli koristiti slovenski jezik, a Makedonci svoj", naglašava Wayles Browne, lingvisti sa Sveučilišta Cornell koji se specijalizirao za jezike Balkana.
Nacionalnog jezika tada nije bilo.
No ubrzo su se počele osjećati podjele, a Tito se odrekao upotrebe jezika koji je promicao nacionalizam bilo koje pojedinačne države. Nove su riječi postale standardi, i morale se koristi, a zbog upotrebe pogrešne riječi ljudi su mogli završiti i u zatvoru. O riječima i jeziku puno se raspravljalo, a kako kaže Browne lokalni lingvisti postali su slavne osobe, zahvaljujući svom pisanju i razmišljanju o jeziku.
Nakon raspada Jugoslavije 1991. godine nove neovisne zemlje proglasile su i svoje nacionalne jezike. Za neke, poput Slovenije i Makedonije, to je imalo smisla jer su doista govorili drugačijim jezikom. Bosna, Srbija, Crna Gora i Hrvatska učinile su to isto.
"Nema sumnje da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci imaju zajednički jezik, ali u sve četiri zemlje zakoni su uokvireni kao da govore četiri različita jezika", rekla je Snježana Kordić, istaknuta hrvatska lingvistica.
Jezik je danas više nego ikada prije postao linija razdvajanja, na području u kojem susjedi (i bivši Jugoslaveni) govore potpuno drugačijim jezicima. Kriminalci često traže sudske tumače, a nedostatak prevoditelja doveo je do niza zaostalih kaznenih predmeta. BiH ima tri službena jezika, bosanski, hrvatski i srpski. Djeca se u školama dijele po jeziku kojeg govore, no u pozadini svega su ti etnički razlozi, zbog kojeg ih ponekad i razdvajaju ogradama. Oni preko njih komuniciraju, i bez obzira što govore na bosanskom, a drugi na srpskom ili hrvatskom, savršeno se razumiju.
U Hrvatskoj su cenzori od 1990-ih pratili jezik koji se koristi u udžbenicima i medijima, kako bi navodno pronašli riječ koje se protive čistoći hrvatskog jezika. No praksa pokazuje kako je jezik koji se govori u tim balkanskim državama toliko isprepleten da je vrlo teško razlikovati “hrvatske” i “srpske” riječi.
Da bi se naglasila slično jezika autor prikazuje isti pojam (UN-ovu Opću deklaraciju o pravima čovjeka) kroz četiri jezika.
Hrvatski: Opća deklaracija o pravima čovjeka
Bosanski: Opća deklaracija o pravima čovjeka
Srpski: Opšta deklaracija o pravima čov(j)eka
Crnogorski: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima
Crnogorski djeluje drugačije, no ne toliko drastično.
Zahvaljujući nedavnim sukobima, među tim je zemljama možda više animoziteta nego između, recimo, Australije i SAD-a. Dakle, korištenjem riječi, intonacije ili fraze koja naglašava te nacionalne razlike može, ovisno o situaciji, dovesti do napetih situacija. Pita se autor, ima li smisla da oni koji ne žive u toj regiji, jezik doživljavaju kao jedan, srpskohrvatski, ili četiri različita, ili niz dijalekata ili nešto sasvim drugo?
2017. godine u Sarajevu je grupa lingvista potpisala Deklaraciju o zajedničkom jeziku s tvrdnjom da su sva četiri jezika zapravo jedan. Na neki način. Smatraju da je riječ o policentričnom jeziku, kojim govori više nacija tako da svaka nacija ima svoju standardnu nacionalnu varijantu prepoznatljivu po nekim jezičnim razlikama.
Engleski je jedan takav jezik. Amerikanci, Britanci i Australci, među ostalima, će reći da govore engleski, i svi se potpuno razumiju. Svaka zemlja ima svoja pravila koja se malo i razlikuju pa će često moći čuti i kako netko govori "američkim engleskim". No ako je po definiciji jezik sistem koji ljudima omogućava komunikaciju, čini se kako oni svi zapravo govore isti jezik.
Snažno razgraničenje oko upotrebe jezika kojim ljudi na ovim područjima govore ima ozbiljne društvene posljedice.
U deklaraciji stoji:
"To uključuje upotrebu jezika kao argumenta koji opravdava segregaciju školske djece u nekim multietničkim okruženjima, nepotrebne prijevode u administraciji ili medijima, izmišljanje razlika gdje ne postoje, birokratsku prisilu, kao i cenzuru, te autocenzuru, gdje se lingvistički izraz nameće kao kriterij nacionalne pripadnosti i učvršćivanja političke lojalnosti".
Lingvisti se godinama bore da zaustave ovu jezičnu segregaciju, a deklaracija je njihov najnoviji napor. Njihova osnovna točka - prisutnost policentričnog standardnog jezika na Balkanu, nije kontroverzna međunarodnim lingvistima. Međunarodna zajednica je čak dodijelila nagrade studentima koji su prosvjedovali zbog segregacije u bosanskim školama. Ali unutar tih četiriju zemalja, opozicija bi mogla biti žestoka i strastvena, naglašava autor.
Nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji deklaraciju smatraju izdajničkim činom, i optužuju ih za "jugonostalgiju", za što ni jedan političar danas ne želi biti optužen. Istaknuti hrvatski lingvist nazvao ga je "namjernom provokacijom".
Naziv takvog jezika i dalje je predmet rasprave, onaj srpskohrvatski smatra se zastarjelim, a možda čak i uvredljivim. Browne je 2009. godine svoj kolegij za "srpskohrvatski jezik", preimenovao u BCS, tj. Bosansko-srpsko-hrvatski. Ankete u svakoj zemlji pokazuju da konsenzusa nema. U Crnoj Gori tako će 40 posto stanovništva reći da govori srpski, a 40 posto da govori crnogorski, a veliki dio ostatka reći će kako je riječ o istom jeziku.
U ovom slučaju nema lakog rješenje, zaključuje autor. Ako bi se postigao dogovor po kojem bi sve zemlje govorile istim jezikom s nekim regionalnim razlikama, možda bi se zaustavila praksa segregacije u školama, ili bi se pronašla nova izlika da se segregacija nastavi.
Autor je Browneu predložio svoj naziv tog jezika "južnoslavenski". To je bio dobar prijedlog, piše, no uz jedan ozbiljan porblem - u tim jezicima značenje bi se prevelo sa "jugoslavenski".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Lingvisticki gledano to je sve jedan jezik, a o politickim ambicijama onih koji ga razdvajaju ne bih govorio.