Zoran Milanović, predsjednički kandidat s karakterom, optužio je ovih dana Kolindu Grabar Kitarović da je prekršila Ustav kad je svojedobno uručila mandat za sastavljanje Vlade Tihomiru Oreškoviću. Pa su ga odmah upitali zbog čega o tom kršenju Ustava nije progovorio kad je bilo vrijeme.
Par dana prije toga Milanović je prozvao Kolindu, ali i Miroslava Škoru, da “ne bi bili relevantni da nije bilo HDZ-a”, na što mu je Škoro uzvratio podsjećanjem kako je i njega HDZ svojedobno zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova.
Potom se Milanović uključio u aferu s Kolindinim izjavama iz Izraela o islamskom radikalizmu u BiH, opomenuvši je da “pazi s kim i o čemu priča”, na što su ga brzo podsjetili da je on mogao paziti što je pričao s Josipom Klemmom na onom tajnom razgovoru iz kojeg je izašla snimka Milanovićevih uvreda na račun Srbije i Bosne i Hercegovine.
Uglavnom, kad god kandidat Milanović u ovoj kampanji otvori usta, netko mu ih uspije grubo zatvoriti. Kad god prozove nekog od protukandidata zbog njihove prošlosti, njegova mu se prošlost vrati poput bumeranga. Kad god opomene nekog zbog grešaka, izjava ili gafova, njegove greške i gafovi višestruko mu se obiju o glavu.
Ono što bi Zoranu Milanoviću u ovoj predsjedničkoj kampanji trebala biti prednost - desetogodišnje iskustvo u politici, javnom životu i na vlasti - zapravo mu predstavlja teret. Pored svih drugih kandidata s oskudnim političkim iskustvom (ili nešto manjim, kao u slučaju Grabar Kitarović) Milanovićeva politička biografija čita se više kao popis grijeha nego kao lista preporuka za najvišu dužnost u državi.
Evo, čak i na bezazlenom događaju kao što je Maraton lađa na Neretvi prošlog vikenda Milanović se morao ispričavati zašto nikad kao premijer nije dolazio na taj događaj nego mu je sinjska Alka uvijek bila prioritet.
Gotovo da nema situacije, događaja ili (ne)prilike u kojoj Milanović nije prisiljen opravdavati se zbog svojih poteza ili izjava u periodu u kojem je vodio SDP ili Vladu.
A kad se govori o njegovoj lošoj prošlosti, jedan od najvećih tereta koje vuče u ovoj kampanji mogao bi presuditi njegovoj kandidaturi - riječ je o odnosu s IDS-om.
Dok Milanović mjesecima šalje signale vodstvu IDS-a da bi želio dobiti njihovu podršku na izborima, pa čak i javno poručuje da bez toga nema šanse u Istri, sve češće se mora posipati pepelom zbog povijesti svojih odnosa s IDS-om u vrijeme dok je bio predsjednik Vlade.
Ne samo da je tad insinuirao da je IDS “mafijaška organizacija” nego je na lokalnim izborima 2013. godine Damira Kajina, ostrašćenog protivnika svoje bivše stranke, kandidirao za župana i postavio ga na čelo SDP-ove liste, koja je krahirala i dodatno učvrstila prevlast IDS-a u Istri.
Nije još propao onaj na koga se Milanović namjerio. Sad se doveo do toga da ga Kajin javno opominje da “ne slini pred IDS-om”, a sam IDS naizgled je skloniji u prvom krugu podržati Daliju Orešković.
I tako, koliko god Milanović napadao, toliko se mora braniti. A svaki njegov napad, optužba ili prozivka dovedu ga do toga da se i sam opravdava. Za njega napad nije baš najbolja obrana.
Uglavnom, danas se događa ono o čemu se raspravljalo od prvog trenutka kad se Milanovićevo ime pojavilo u krugu predsjedničkih kandidata. Njegova prošlost postala je njegov najveći protivnik. Zbog te prošlosti i sam SDP bio je dugo podijeljen oko toga treba li mu dati podršku, Zlatko Komadina i danas ima s tim problem.
Zbog te prošlosti IDS se još koleba oko podrške Milanoviću. Ljevica mu ne može oprostiti njegovu prošlost, koja - paradoksalno - izbija na površinu gotovo pri svakom njegovu istupu. Birači, one koje je na odlasku optužio da su “nježne biljke”, teško će mu oprostiti sve one promašaje, gafove i oportunističke pokušaje koketiranja s domoljubljem i drugovanja sa šatorašima.
Milanović se mora opravdavati čak i u vezi sa “žetončićima” koji drže Plenkovićev HDZ na vlasti. Pa je tako poručio kako Tomislav Saucha, njegov bivši šef kabineta, nije njegova “instalacija”, ali je zato priznao da je Siniša Varga, bivši SDP-ov ministar, koji je skočio na HDZ-ovu stranu, “njegova odgovornost”.
To je Milanovićevo nasljeđe. To su njegovi ljudi. To je njegova politička ostavština, koja se sad vuče za predsjedničkom kandidaturom poput crnog oblaka. I zapravo, a to je za Milanovića vrlo loše, tek u ovom svjetlu njegova politička karijera počinje poprimati pravi oblik. Sad se vidi koliko je tu bilo promašaja i pogrešaka, i to baš u trenutku u kojemu mu trebaju uspjesi i pobjede.
U izgrađivanju “bolje sadašnjosti” Milanoviću je nasušno potrebna “bolja prošlost”. Međutim, sve agresivnija kampanja mogla bi se pretvoriti u kampanju pravdanja i opravdavanja. Umjesto izazivača Milanović bi mogao postati prava meta predsjedničkih izbora.
Umjesto da se cilja na Kolindin mandat i njezine gafove, Milanović bi više vremena mogao provesti u objašnjavanju vlastitih.
U tome je problem s kandidaturom iskusnog, a možda čak i potrošenog političara: previše toga mu se može staviti na teret.
Svatko ima kosture u ormaru. Zoran Milanović ima cijeli mauzolej.
