U knjizi "Deset dana u travnju" izdvojili smo dnevničke zabilješke, dijelove povijesnih studija, judikaturu, fragmente memoara, zapisnika i drugih dokumenata u kojima akteri velike povijesti iznose svoja sjećanja, ali i novinske tekstove koji u realnom vremenu oslikavaju život i mišljenja suvremenika.
Razdoblje od puča do prvog dana travnja 1941. čini prvo, uvodno poglavlje, a u ostalima donosimo pregled tiska od 1. do 10. travnja, izvorne priče aktera povijesti, kao i svjedočenja o njima, sadržaje naslovnica i članaka koje su pisali ozbiljni ljudi i veliki novinari. U dva završna poglavlja prikazujemo rasplet povijesne drame poslije 10. travnja te sudbine aktera.
Zahvaljujemo Hrvatskom državnom arhivu, čijom smo ljubaznošću dobili uvid u dosjee Slavka i Dide Kvaternika, Branka Benzona, Ante Pavelića, dr. Vladka Mačeka, Đure Vranešića (Jure Vranešića) i Mirka Puka.
Kralj je mrtav, živio kralj! Vođa odlazi, Poglavnik kuca na vrata. Vladko Maček seli se u Kupinec, iz kojeg će poslije biti prebačen u Jasenovac, ali njemu je u trenutku proglašenja NDH jasno samo jedno. On više nije vođa hrvatskog naroda. Maček misli da je to privremeno. Šef je sad Poglavnik, koji vjeruje da to nije privremeno. U njegovoj će se glavi kasnije rojiti i cezarističke ideje; neki suradnici zateći će ga kako, duboko zamišljen, u Banskim dvorima čita knjige o protokolu na kraljevskim dvorima...
“Dne 11. IV. prije podne stigao sam u Kupinec”, piše Maček, “iz kojeg nisam odilazio sve do 15. X. kad sam bio uhapšen. Jugoslavenska vojska rasula se ne samo u Hrvatskoj nego i u srpskim krajevima i prije nego što je po kraljevskoj vladi za to ovlašteni general Kalafatović proglasio kapitulaciju. Konspiratori koji su 27. ožujka proveli ‘državni udar’ pod lozinkom ‘Bolje rat nego pakt’ odletješe avionima najprije u Grčku, a odmah zatim i dalje, prepustivši jugoslavensku vojsku i narode Jugoslavije na milost i nemilost njemačkim nacistima i talijanskim fašistima.
U Zagrebu je nastalo veliko oduševljenje jednako onomu koje je vladalo godine 1918. kad je bilo proglašeno odcjepljenje od Ugarske. Velika većina ljudi smatrala je velikim dobitkom što su se riješili srbijanske dominacije i što su Nijemci dali svojoj okupaciji eufemistički naziv ‘Nezavisne Države Hrvatske’. Mnogi moji do tada iskreni pristaše i prijatelji smatrali su me, u najmanju ruku, kratkovidnim što nisam pravovremeno učinio s Nijemcima potrebni sporazum i dobio od njih vlast nad Hrvatskom. Tako je bilo u Zagrebu, a uglavnom i po drugim većim gradovima.
Situacija na selu bila je posve drugačija, i opet slično kao 1918. Seljaštvo je od prvog časa dočekalo novo stanje ne samo s rezervom nego i s dubokom potištenošću. Seljaci su svojim zdravim razumom od prvog časa uvidjeli da je njihova tridesetogodišnja borba da budu potpuni gospodari i svojeg doma i svoje domovine Hrvatske doživjela težak udarac. Iznimku su činili hrvatski seljaci iz Hercegovine. Odmah u polovici travnja stigao je u Zagreb glas da su srpski četnici u Hercegovini već tri dana nakon proglašenja ‘Nezavisne Države Hrvatske’ masakrirali dva hrvatska sela. I doista, kratko vrijeme nakon toga počeli su u Zagreb stizati iz Hercegovine bjegunci, kojima je Paveliću uspjelo popuniti svoj iz Italije dovedeni kadar, i stvoriti dobro discipliniranu i dobro oboružanu ustašku vojsku, koja je brojala nekoliko tisuća ljudi.
Koliko je njemačko-talijanska peta kolona imala uspjeha, vidjelo se najbolje po tome što se gotovo cijela građanska zaštita grada Zagreba odmah stavila na raspolaganje ustaškim vlastima. Ti ljudi bili su nakon kratkog vremena poslani u Bosnu. Prošli su jednim dijelom Bosne naseljene gotovo isključivo srpskim pučanstvom i došli do obale rijeke Drine. Tu su izvjesili hrvatsku zastavu, a onda se vratili. Na stanici neposredno pred Zagrebom bili su dočekani od ustaša i razoružani. Seljačka zaštita pak, koja nije htjela s ustaškom vlašću kolaborirati, bila je u početku po Nijemcima, a poslije po ustašama razoružana tako da je seljacima oduzeta i zadnja lovačka puška.
Oduševljenje je trajalo sve do 18. svibnja kad su proglašeni Rimski ugovori. Tim ugovorima je dr. Ante Pavelić, koji je pet dana nakon proglašenja ‘Nezavisne Države Hrvatske’ stigao u Zagreb s talijanskog područja s kojom stotinom dobro oboružanih i discipliniranih ustaša, morao Italiji posebnim ugovorom odstupiti sve hrvatske otoke, veći dio Dalmacije i znatan dio zaleđa trgovačke luke Rijeka. Mađari su pak, očevidno prema Hitlerovoj dozvoli, jednostavno okupirali Bačku, Baranju, Prekomurje i sto posto hrvatsko Međimurje. Preostali dio ‘Nezavisne Države Hrvatske’ pak bio je podijeljen na njemačku i talijansku okupacijsku zonu. Linija podjele tih okupacijskih zona išla je od sjevera između Zagreba i Jastrebarskog prema jugu sve do sjeveroistočne granice Crne Gore.
Nakon toga nastala je u Zagrebu potištenost. Naravno da opće negodovanje nije moglo doći do jačeg izražaja, jer je i najmanji izražaj nezadovoljstva bio dovoljan da netko bude osuđen na smrt ili odveden u koncentracijski logor, iz kojeg su se rijetko vraćali. Dovoljno je da istaknem da je među prvim ljudima koji su osuđeni na smrt bio i profesor Teološkog fakulteta i kanonik zagrebačkog kaptola dr. Josip Lončar. Njega je denuncirao jedan od njegovih đaka da se u razgovoru sa svojim đacima nepovoljno izrazio o Paveliću. Osuda doduše nije s obzirom na njegov socijalni položaj izvršena, te je čovjek nakon kraćeg vremena ‘pomilovan’. No to je bilo dovoljno da utjera ljudima strah u kosti.”
Naftalinci na paradi
“Međutim ustaška je vlast počela odmah provoditi nacistički program”, nastavlja Maček, “koji se u početku sastojao u običnom šikaniranju. Svim Židovima bilo je naloženo da moraju kao vidljivi znak nositi na odijelu žutu krpu, a i Židovima i pravoslavnim Srbima bili su određeni stanoviti dijelovi grada u kojima smiju i u kojima ne smiju stanovati. Nisam vidio svojim očima, ali sam čuo od očevidaca da je čak i jedna opatica koja je bila rođena kao Židovka morala polazeći u crkvu nositi na svojem redovničkom odijelu žutu krpu. U Zagrebu živio je od sviju uvaženi kirurg, Židov, dr. Gottlieb. Pripovijedali su mi kako ga je jedan od članova ustaške vlade pozvao k sebi u kuću radi konzultacije, i dr. Gottlieb je došao noseći na prsima žutu krpu. Dotični član vlade se zastidio i rekao: ‘Pa zaboga, doktore, vi ne morate nositi taj znak.’ No dr. Gottlieb mu je odgovorio da se on tim znakom ponosi dok god ga moraju nositi njegovi suvjerci. Naravno da je već prvih dana u Zagrebu uhapšeno stotinu agilnijih pristaša HSS-a.
Sve to bio je tek slabi uvod u strahote koje su slijedile kasnije, kad su ustaše učvrstili svoju vlast. Tada su počela uveliko u Zagrebu hapšenja i otpremanja u koncentracijske logore Židova, pravoslavnih Srba, a i priličnog broja Hrvata, naročito onih koji su bili notorni anglofili. Zanimljivo je da su osim ustaša pojedine ljude odvodili i nacistički članovi Gestapoa. Tako su koncem svibnja po Gestapou odvedeni u Graz zastupnik HSS-a Žiga Šol, zastupnik Samostalne demokratske stranke Hinko Krizman, bivši ministar Cvetkovićeve vlade Stanoje Mihaldžić i profesor medicinskog fakulteta dr. Andrija Štampar. Šola su odveli Nijemci zato što je kao kandidat HSS-a kod izbora za grad i kotar Osijek (1938) vodio oštru borbu s hitlerovski nastrojenim Nijemcima, kojih je bio priličan broj u njegovom izbornom kotaru. Zašto su odveli ostalu trojicu, to ne znam. Svakako su im Nijemci nehotice učinili znatnu uslugu jer su mnogo bolje prošli pod njemačkom internacijom u Grazu nego što bi bili da su odvedeni u koji ustaški koncentracijski logor. Šol je bio doduše teže ozlijeđen prigodom jednog bombardiranja, ali je hvala Bogu živ, te živi sada u Buenos Airesu u Argentini. Krizman i Štampar vratili su se u domovinu i stavili posve u službu Titove komunističke vlasti, dočim je Mihaldžić ostao i nakon svršenog rata još deset godina u Austriji, gdje je i umro…”
Nastavlja se...
Knjigu '10 dana u travnju' možete naručiti OVDJE.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Bili smo pod okupacijom hercegovačkih seljaka. Kao i danas.