Prije godinu i pol u Europskom parlamentu u Bruxellesu svečano je predstavljena “nematerijalna i materijalna baština RH i BiH”. Među izloženim djelima našla se i skulptura o “mučeničkom ubojstvu franjevaca u Širokom Brijegu”. Događaj je organizirala europarlamentarka Željana Zovko. No ispod plašta kulturnog predstavljanja krila se jedna diskretna, ali simptomatična figura: fra Radoslav Glavaš - franjevac, ali i načelnik bogoštovlja u NDH. Čovjek koji je bio dio Pavelićeve vlasti, zadužen za odnose s Crkvom, i osoba koju su partizani mučki i bez ikakva suđenja pogubili kao “neprijatelja naroda”. Riječ je o egzekuciji bez sudskog procesa, što se i danas povremeno otvara kao pravno i etičko pitanje u raspravama. No neovisno o tome, Glavaš nije ubijen zbog “mržnje prema vjeri”, već zbog konkretne političke i ideološke pripadnosti. Predugo se njega i njemu slične bez opravdana razloga trpalo u krug nevino pobijenih fratara - bez nužne teološke, a kamoli povijesne filtracije.
U tom smislu, slučaj Glavaš nije iznimka, nego pravilo - ogledni primjer političkog folklora prerušena u “kulturu sjećanja”. Jer još živimo u društvu u kojem pamćenje nije savjest, nego oružje. Na toj liniji loma nalazimo dvije tvrdokorne frakcije: one koji odbijaju priznati da su partizani nakon rata bez suđenja likvidirali protivnike i one koji još upornije odbijaju vidjeti što je do tog rata dovelo - režim, logore i ideološku histeriju s hrvatskim predznakom. Osamdeset godina kasnije, što je i za Balkan ozbiljna vremenska distanca, ove su dvije strane i dalje nesposobne sagledati stvarnost izvan vlastitih mitova. Povijest ovih prostora nije crno-bijela, koliko god to obožavatelji dvaju suprotstavljenih narativa pokušavali sugerirati. Krajnje je vrijeme da se većina pomiri s činjenicama - koliko god one bile neugodne.
No vratimo se Bruxellesu i gospođi Zovko. Nakon mog tadašnjeg komentara burno je reagirala: optužila me za “laži, malicioznost i manipulaciju”. Tvrdila je da Glavaš uopće nije bio spomenut, već da se sve odnosilo na fra Didaka Buntića i pejzaže Lidije Topić Bouwen. Problem je bio što su sve informacije bile preuzete s njezine vlastite web stranice. Kad su se pojavili screenshotovi, promijenjen je sadržaj - uz krhko objašnjenje da je za sve kriva nepažljiva stažistica. Ako već laže mreža, arhiva ne laže.
Točno godinu dana kasnije - ne znamo je li slučajno, ali znamo da je precizno - priča dobiva institucionalni epilog. Na 80. obljetnicu ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu, mostarskom biskupu je predan zahtjev za otvaranje kauze beatifikacije. Ali ovaj put pod imenom “fra Andrija Topić i 49 braće”. Više se ne govori o “fra Leu Petroviću i 66 subraće”. Među kandidatima za oltar nema više fra Radoslava Glavaša i ostalih.
Zašto? Zato što je netko konačno reagirao i presjekao dugogodišnju šutnju. Svi franjevci za koje se ne može dokazati da su ubijeni “iz mržnje prema vjeri”, kao i oni koji su imali aktivne političke uloge u režimu NDH ili bilo kakve poveznice s tom pričom - više se ne nalaze na popisu kandidata za beatifikaciju. Ukratko, fra Radoslav Glavaš nije maknut iz ideoloških razloga, već iz pravno-teoloških.
Sad se postavlja jednostavno, gotovo djetinje pitanje: gdje su nestali tih 16 fratara? I zašto se to pitanje nigdje ne postavlja? I gdje je sad gospođa Zovko, nekad promptna i glatka u napadima, sad tako tiha? Gdje su svi oni digitalni arlekini koji su u njezino ime patrolirali mrežama? Nema demantija. Nema isprike. Nema priznanja da je famozna zastupnica u cijeloj toj priči ipak ispala naivna te usred Bruxellesa pod krinkom hrvatske tradicije i baštine reklamirala nešto čega bi se svatko razuman trebao sramiti. A bilo bi u najmanju ruku korektno priznati da se pogriješilo. Ni riječi. Samo muk - onaj tipični, izborni, zbratimljeni s tišinom koju čuvaju spin doktori i zaborav.
Ne treba nas čuditi ni da se sve to događalo u predizbornom vremenu biranja zastupnika i zastupnica za Europski parlament. Izbori su, među ostalim, i pokazna vježba odnosa prema istini. Nažalost, ono što kod nas uporno nazivamo “kulturom sjećanja” često se pretvara u kulturološko selektivno pamćenje. Pamti se i promovira ono što trenutačno odgovara. Sve ostalo - prikriva se, negira ili relativizira.
A fra Radoslav Glavaš? On je sad tiho maknut. Ne iz ovoga teksta, nego iz same crkvene dokumentacije. I to ne zato što je bio franjevac, nego zato što je bio političar i gorljivi zagovornik NDH u habitu. Tiha revizija završena je bez fanfara. A posljedice? One ostaju nama. I zato, kad sljedeći put ugledate bistu, reljef, izložbu ili deklaraciju o “baštini Hrvata u BiH”, ne gledajte samo pozlaćene okvire. Gledajte što je iza, jer možda upravo iz tog sjaja izranja nova sjena. Ili još gore, stara laž, pažljivo restaurirana za nove izborne kataloge.
