Dana 27. lipnja 1976. godine, let Air France 139, zrakoplov tipa Airbus A300B4-203 s registracijom F-BVGG i serijskim brojem 019, poletio je iz Tel Aviva u Izraelu, prevozeći 246 putnika, uglavnom Židova i Izraelaca, te 12 članova posade. Destinacija je bio Pariz kojeg su Izraelci odabrali kao turističko odredište za njihov godišnji odmor. Avion je prije Pariza sletio u Atenu gdje je pokupio još 58 putnika. Ubrzo se ispostavilo da su među njima bili četiri otmičara, dva pripadnika Narodnog fronta za oslobođenje Palestine – Vanjske operacije i dva člana njemačke ljevičarske terorističke grupe Revolutionäre Zellen (RZ). Otmicom je komandirao Wadie Haddad poznat i kao Abu Hani koji se 1960-ih i 70-ih specijalizirao za otmice putničkih aviona kako bi skrenuo pozornost međunarodne zajednice na palestinsko pitanje. Zrakoplov nikad nije stigao do Francuske. Otmičari su ga preusmjerili do Libije i onda na kraju do Ugande gdje ih je prihvatio Titov saveznik, diktator, kanibal: Njegova Ekselencija, doživotni predsjednik, feldmaršal Al Hadji, doktor Idi Amin Dada, VC, DSO, MC, gospodar svih zvijeri Zemlje i riba mora te osvajač Britanskog Carstva u Africi općenito i Ugandi posebno i kralj Škotske - Idi Amin Dada.
Više od 100 ugandskih vojnika bilo je raspoređeno kako bi pružili podršku otmičarima nakon što je zrakoplov sletio na aerodrom Entebbe u Ugandi, a Idi Amin, koji je bio obaviješten o otmici od samog početka, osobno je dočekao teroriste. Nakon što su sve taoce premjestili u napušteni dio zračne luke, otmičari su izdvojili sve Izraelce i nekoliko neizraelskih Židova iz veće skupine putnika te ih smjestili u zasebnu prostoriju. Tijekom sljedeća dva dana, 148 talaca koji nisu bili Izraelci oslobođeno je i odvezeno zrakoplovom u Pariz.
Preostalih 94 putnika, od kojih je većina bila izraelskog podrijetla, zajedno s 12 članova posade Air Francea, nastavilo je biti držano kao taoci. Motiv otmice je bio oslobađanje Palestinaca iz izraelskih zatvora. Predstavnici izraelske vlade u početku su raspravljali o tome treba li popustiti zahtjevima otmičara ili odgovoriti silom, budući da su otmičari zaprijetili da će ubiti 106 talaca ako određeni zatvorenici ne budu oslobođeni. Na temelju obavještajnih podataka koje je dostavio Mossad, donesena je odluka da izraelska vojska izvede operaciju spašavanja. Planovi izraelske vojske uključivali su i pripremu za oružani sukob s Aminovom Ugandskom vojskom.
Akcija spašavanja dodijeljena je specijalnoj jedinici Sayeret Matkal, jednoj od najelitnijih postrojbi Izraelskih obrambenih snaga (IDF), specijaliziranoj za dubinsko izviđanje, protuterorizam, spašavanje talaca i tajne operacije iza neprijateljskih linija.
Operacija Entebbe
Zapovjednik Sayeret Matkala i vođa komandosa bio je stariji brat izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, Yonatan Netanyahu. Jedinica je krenula iz Sharm el-Sheikha i letjela međunarodnom letačkom rutom iznad Crvenog mora, uglavnom na visini ne većoj od 30 metara kako bi izbjegla otkrivanje radarom egipatskih, sudanskih i saudijskih snaga.
Izraelske snage sletjele su u Entebbe 3. srpnja u 23:00 po izraelskom vremenu, s već otvorenim vratima teretnog prostora. Budući da točan raspored zračne luke nije bio poznat, prvi je zrakoplov zamalo skrenuo u jarak.
Izraelski vojnici sa sobom su doveli crni Mercedes koji je nalikovao vozilu predsjednika Idi Amina, kao i Land Rovere koji su obično pratili Aminov automobil. Nadali su se da će tim vozilima proći sigurnosne točke bez zaustavljanja. Dok su se približavali terminalu, dva ugandska stražara, znajući da je Idi Amin nedavno kupio bijeli Mercedes, naredili su da se vozila zaustave. Prvi komandosi su u tišini likvidirali stražare pomoću prigušenih pištolja.
Jedan izraelski komandos iz jednog od sljedećih Land Rovera otvorio je vatru iz automatske puške bez prigušivača. U strahu da bi otmičari mogli biti prerano upozoreni, udarna ekipa ubrzano je krenula prema terminalu.
Tragičan završetak
Izraelci su napustili svoja vozila i potrčali prema terminalu. Taoci su se nalazili u glavnoj dvorani zračne luke, odmah uz pistu.Po ulasku u terminal, komandosi su preko megafona povikali: Svi dolje! Svi dolje! Mi smo izraelski vojnici!, na hebrejskom i engleskom jeziku. Jean-Jacques Maimoni, 19-godišnji Francuz koji je emigrirao u Izrael, ustao je i poginuo kada su ga Muki Betser i još jedan vojnik zamijenili za otmičara i otvorili vatru.
Još jedan talac, Pasco Cohen, 52 godine, također je smrtno stradao od izraelske vatre. Osim njih, treći talac, Ida Boročovič, 56-godišnja Židovka iz Rusije koja je doselila u Izrael, ubijena je od strane otmičara tijekom unakrsne vatre. Netanyahu je bio jedini izraelski komandos koji je poginuo u akciji spašavanja. Prema najčešće prihvaćenoj verziji, Netanyahu je pucao na ugandske vojnike, a zatim ga je pogodio ugandski vojnik iz tornja kontrole leta. Međutim, njegova obitelj odbijala je prihvatiti tu verziju, tvrdeći da ga je ubio Nijemac koji je zapovijedao otmičarima. Netanyahu je upucan ispred zgrade koja je bila meta napada, te je ubrzo preminuo u naručju Efraima Sneha, zapovjednika sanitetske jedinice operacije. Sama operacija bila je uspješna, a kasnije je u njegovu čast preimenovana u "Operacija Yonatan" (hebrejski: Mivtsa Yonatan).
Rani život
Yonatan Netanyahu rođen je u New Yorku 13. ožujka 1946., kao najstariji sin Tzile (rođ. Segal; 1912.–2000.) i Benziona Netanyahua (1910.–2012.), profesora emeritusa povijesti na Sveučilištu Cornell. Obitelj Netanyahu vratila se u novonastalu državu Izrael 1949. godine, kada je Yonatan imao dvije godine, te su se nastanili u Jeruzalemu.
Srednjoškolsko obrazovanje započeo je u gimnaziji Rehavia u Jeruzalemu. Godine 1963., dok je bio u 11. razredu, obitelj se ponovno preselila u Sjedinjene Države, gdje je pohađao Cheltenham High School u Wyncoteu, u saveznoj državi Pennsylvania. Tamo je bio školski kolega Reggieja Jacksona, kasnije člana Bejzbolske kuće slavnih.
Još kao srednjoškolac, Yonatan je razmišljao o životnom smislu, a u pismu iz 1963. godine zapisao je:
- Problem mladih ovdje je što su im životi siromašni sadržajem. Trebao bih u svakom trenutku svog života biti spreman pogledati se i reći – Ovo je ono što sam učinio - zapisao je introspekciju.
Vojna karijera
Nakon završetka srednje škole u lipnju 1964., vratio se u Izrael kako bi se priključio Izraelskim obrambenim snagama (IDF). Pridružio se Padobranskoj brigadi i sudjelovao u Šestodnevnom ratu (1967.) u kojem je Izrael spektakularno rasturio arapske vojske i stvorio krizu s Gazom koja traje i dan danas. Netanyahu se oženio svojom dugogodišnjom djevojkom Tirzom "Tuti" Goodman 17. kolovoza 1967. godine. Nedugo nakon vjenčanja, zajedno su otputovali u SAD, gdje se Netanyahu upisao na Harvard University. Pohađao je nastavu iz filozofije i matematike, u obje je bio izvrstan, te se na kraju prve godine našao na dekanovoj listi.
Međutim, osjećajući nemir zbog odvojenosti od Izraela, osobito dok je Izrael bio u sukobima s Egiptom tijekom Rata iscrpljivanja, 1968. godine prebacio se na Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu. Početkom 1969. godine napustio je studije i vratio se u vojsku.Do 1970. godine, Netanyahu je vodio Sayeret Matkal, a tijekom ljeta 1972. imenovan je za njezinog zamjenika zapovjednika.
Te godine zapovijedao je racijom u Siriji nazvanom Operacija Crate 3, u kojoj su oteti visoki sirijski časnici, a zatim korišteni za razmjenu za izraelske pilote. Sljedeće godine sudjelovao je u Operaciji Proljeće mladosti, u kojoj su teroristi i vodstvo skupine Crni rujan selektivno likvidirani od strane Sayeret Matkala, Shayetet-13 i Mossada.
Tijekom Jomkipurskog rata u listopadu 1973., Netanyahu je zapovijedao snagama Sayeret Matkala na Golanskoj visoravni koje su u bitci ubile više od 40 sirijskih komandosa, spriječivši njihovu raciju u središtu Golana. U istom ratu spasio je pukovnika Yossija Ben Hanana iz Tel Shamsa dok je ovaj bio ranjen iza sirijskih linija.
Nakon rata, Netanyahu je za spašavanje Ben Hanana dobio Medalju za izvanrednu službu (hebrejski: עיטור המופת), treće najviše izraelsko vojno odlikovanje. Zatim je dobrovoljno preuzeo zapovjedništvo oklopne jedinice zbog velikih gubitaka u Izraelskom oklopnom korpusu tijekom rata, naročito u časničkim redovima.
Odličan je bio na tečaju za oklopne časnike i preuzeo je zapovjedništvo nad Barak oklopnom brigadom, koja je bila razorena tijekom rata. Netanyahu je svoju brigadu pretvorio u vodeću vojnu jedinicu na Golanskoj visoravni.
Tko je bio Idi Amin?
Idi Amin bio je u dobrim odnosima s Josipom brozom Titom i posjećivao ga na Birjunima. Titu pritom nije smetalo što je čovjek - kanibal! Omiljena metoda ubijanja bila mu je drobljenje genitalija protivniku. Metoda koja mu je bila također draga ugandskom diktatoru Idi Aminu je bilo zabijanje kuka u prsa neprijatelju tako da poluživi ostanu visiti kao komad mesa i u strašnoj agoniji čekaju smrt. Ubijao je uživo na televiziji, a slike žrtava čuvao za uspomenu.
Masakrirao je jednu od svojih pet supruga i ubio svoje ministre. Bezglave žrtve bacao je krokodilima, a glave čuvao u hladnjaku "kako bi mogao pričati s njima", pisala su 24sata.
Dobio je nadimak Dada još kao mladić dok je služeći u britanskoj vojsci bio u Keniji. Pravim imenom Idi Awo - Ongo Angoo rodio se 1924. ili 1925. godine u plemenu Koboka, poznatom po neustrašivosti. Priključio se britanskim kolonijalnim afričkim trupama i brzo se uzdigao do najvišeg ranga u afričkoj vojsci, effendija. Britanska vojska odlučila je s vremenom obučiti Idija i još nekolicinu za 'prave' časnike kako bi mogli preuzeti vojsku jednoga dana kada Britanci odu.
Prvi korak bio je otvoriti bankovni račun što i nije bilo jednostavno s obzirom na to da Idi nije bio školovan. Vježbao je potpis 20 minuta prije nego što je ušao u banku. Odmah si je kupio nekoliko odijela, gomilu alkohola i auto iako nije imao ni vozačku dozvolu.
Ogroman, visok gotovo dva metra i težak debelo preko stotinu kilograma, boksački prvak Ugande u srednjoj kategoriji suparnike je uvijek pobjeđivao nokautom.
Nakon što je Uganda stekla nezavisnost, Aminov bliski kolega Apolo Milton Obote postao je premijer. Imenovao je Idija Amina za vojnog poglavara. Prijatelju je uskoro zabio nož u leđa dok je ovaj bio na sastanku u Singapuru u siječnju 1971. Preuzeo je vlast i proglasio se predsjednikom i to spomenutim riječima:
'Njegova ekselencija, doživotni predsjednik, maršal Al Hadji doktor Idi Amin, VC, DSO, MC, gospodar svih životinja na svijetu i riba u moru, osvajač britanske imperije u Africi u cjelini i Ugande pojedinačno'.
Narod je na početku pozdravio novog predsjednika s oduševljenjem jer im je obećao demokraciju. Međutim, u tajnosti je ubijao pripadnike plemena koji su podržavali Obotea. Za ostatak svijeta bio je showman i ekstravagantni klaun. Međutim, iza nasmijanog lica bilo je čudovište koje je odgovorno za smrt pola milijuna ljudi.
'Mesar Ugande' rješavao svojih neprijatelja. Ubijao je uživo na televiziji, a slike žrtava čuvao za uspomenu. Posjedovao je i otok Mukusu čije vode su bile prepune krokodila. Mještanin otoka prisjetio se njegovih posjeta.
- Amin je bio grozan čovjek, divljak. Dolazio je ovdje na odmor, ali čak i tada je mučio i ubijao ljude. Vidio sam dosta tijela dok sam lovio ribu. Ponekad samo dijelove tijela. Bili su Aminovi neprijatelji pa ih je ubio, a zatim bi ih krokodili pojeli - ispričao je ribar Henry Kabwgo.
Aminova kuća bila je povezana sa zloglasnim Državnim zavodom za istraživanje koji je zapravo bio zatvor za mučenje. Rijetko tko je izašao živ iz njega. Oni koji jesu, preživjeli su jedući ljudsko meso. I sam je priznao da je kanibal:
- Jeo sam ljudsko meso. Vrlo je slano, slanije i od leopardova - priznao je otvoreno Idi Amin.
Dok je Uganda bila kolonija, Britanci su naselili Azijate u zemlji. U vrijeme Idija Amina oni su držali dvije trećine gospodarstva. Predsjednik je naredio da 80.000 Azijata mora napustiti zemlju, a smjeli su uzeti samo ono što su mogli nositi u rukama.
Njegova brutalnost mogla se mjeriti jedino sa strašću prema ženama. Navodno je imao i sifilis. Imao je pet žena, bezbroj ljubavnica i, prema nekim izvorima čak 60-ero djece. Posljednju kćer dobio je 1992. godine. Iako odgojen kao kršćanin, prešao je na islam.
Ubojica i klaun, Mesar Ugande, jedan od najokrutnijih diktatora na svijetu, no za svog sina Jaffara Amina, kojeg je dobio iz veze sa šogoricom, bio je samo 'Big Daddy'. Do treće godine živio je s bakom, Idijevom majkom. Jaffar se sjeća da je zvala diktatora 'Awongo', što znači onaj koji puno plače jer je bio takav kao beba. Jaffar je upoznao oca tek s četiri godine iako tvrdi kako se otac cijeli život brinuo o njemu i ostaloj djeci.
- Uveli su me u prostoriju gdje je na kraju golemog stola sjedio čovjek veliki kao medvjed. Nije dizao pogled. Znojna lica trpao je u sebe piletinu s tanjura. Rekao mi je da sjednem i kušam. Poslušao sam ga. Stavio sam zalogaj i trenutak kasnije držao sam se za vrat i pokušavao doći do zraka. Jelo je bilo prepuno ljutog umaka. Ja sam plakao od straha, a otac od smijeha - prisjetio se jednom prilikom.
Idi se volio rugati ljudima. Jedna od najdražih šala bila mu je naganjati žrtvu kopljem. Umirali bi od straha vidjevši grdosiju kako trči za njima. Idi bi im tada precizno bacio koplje kraj nogu.
- Mrzio sam kad su ga ljudi zvali lakrdijašem. Ja sam ga više doživljavao kao Muhammada Alija. Volio je nestašluke. Obožavao je i crtiće. Najdraži mu je bio Tom i Jerry - rekao je sin. Otac je, istaknuo je, djecu učio pucati, roniti, a obožavao je i košarku.
Idi Amin obožavao je skupu garderobu. Imao je butlera koji se brinuo samo o njegovoj odjeći a posebno je pazio na kravate. Obožavao je i automobile. Imao je kolekciju Land Rovera, Range Rovera i Rolls-Royceova. Ipak, najdraži mu je bio Mercedes 300 coupe, koji je dobio od Gaddafija.
Idi Amin nije propuštao ni jednu priliku da se naruga Britancima. Proglasio se 'kraljem Škotske' i doslovno jednom banuo engleskoj kraljici u posjet. Umjesto najavljenog državničkog protokola, pilot je javio kontrolnom tornju u Londonu da je na letu predsjednik Ugande. Kraljica ga je primila, i nakon kratkog ćaskanja pitala čime može zahvaliti nenadani posjet. Idi je pukao od smijeha i rekao da ne može naći cipele u Ugandi. Zapravo je kupovao oružje po svijetu i navratio samo kako bi pokazao da su sada ravnopravni, pisala su 24sata.
- Vi ste nas osvojili, a sada me nosite kao kralja - vikao je zadovoljno.
Davio se u kavijaru i kobasicama, a obožavao je i pizzu te Kentucky Fried Chicken. Krojač mu je morao produljiti vojnu odoru kako bi na nju mogao objesiti sve izmišljene medalje.
S vremenom se povezao s palestinskim teroristima. Nakon što su oteli avion Air France u Ateni 1976. godine Idi Amin ponudio im je utočište u Entebbeu. Otmičari su tražili oslobađanje 53 Palestinca u zamjenu za 256 taoca u Airbusu. Izraelci su izveli brzu akciju i oslobodili taoce. U akciji su uništili većinu borbenih aviona Ugande kako se ne bi osvetili Izraelu. Pred cijelim svijetom ponizili su Idija Amina. Tu je počeo njegov kraj.
Narod je bio sve siromašniji i gladniji, a Idi je krenuo osvajati Tanzaniju. Ipak, njegovi vojnici znali su ubiti nenaoružane, ali se nisu znali nositi s pravom vojnom silom kakva je tada bila Tanzanija. Vidjevši da će ga poraziti najavio je kako se povlači jer vjeruje u mir.
Tanzanija se tada udružila s Kenijom i napala Ugandu u travnju 1979. godine. Idi Amin uspio je pobjeći u Libiju. Sa sobom je poveo svu svoju djecu. Uselio se u stan u zgradi i zadovoljno rekao djeci da je takav život oduvijek sanjao.
Ipak, ubrzo je postao nemiran i vjerovao da ga je Gadafi izdao. Prihvatio je ponudu Saudijske Arabije 1972. godine. Saudijci su naime strahovali kako će njegov lik narušiti reputaciji Islama pa su mu odlučili ponuditi sigurnost i 30.000 dolara mjesečno plaćati njegovu šutnju. Dobio je kuću s 15 soba i mramornim podovima.
Do kraja života ponosno je gledao filmove snimljene po njemu. Vjerovao je da je i loša reklama dobra reklama. Obote se vratio na vlast i zadržao se tamo pet godina. Za svog nekadašnjeg prijatelja rekao je kako je 'najveći gad kojega je afrička majka mogla roditi'. Idi Amin umro je od zatajenja bubrega 2003. godine u Saudijskoj Arabiji.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nemojte izmišljati !!!
Prezime nije Netanyahu, nego Mileikowsky. Svi izraelski političari imaju lažna Hebrejska prezimena.