Bio je poznat po svom osmijehu. Ipak, vojni diktator Idi Amin Dada vladao je Ugandom željeznom šakom osam dugih godina. Oni koji su 1971. slavili generalov vojni udar kojim je srušio predsjednika Miltona Obotea, nisu imali pojma koliko će biti tiransko i nasilno naredno desetljeće. Do kraja svoje vladavine Amin je naredio ubojstva oko 300.000 ljudi, neke procjene navode čak i pola milijuna od 12 milijuna stanovnika.
Amin, poznat i kao "Mesar iz Ugande", osobno je nadgledao masovna ubojstva i spektakularna kršenja ljudskih prava, no mnogi Ugandi i danas njeguju njegovu ostavštinu. To pak govori o koliko je bio uspješan u njegovanju imidža sebe kao osloboditelja, onoga koji je zemlju spasio od kolonijalne prošlosti.
Unatoč tolikoj (ne) slavi, ozloglašenosti diljem svijeta i danas, priča o Idiju Aminu nije sasvim kompletirana u razdoblju između 1971. i 1979. godine. Da bismo razumjeli njegov um, moramo krenuti od početka. Idi Amin je rođen kao Idi Amin Dada Oumee na sjeverozapadu Ugande, blizu granica sa Sudanom i s Kongom. Točan datum rođenja danas nije poznat, ali većina istraživača vjeruje da je rođen oko 1925. godine.
Aminov otac bio je zemljoradnik i član plemena Kakwa, starosjedilaca u Ugandi, Kongu i Sudanu, dok mu je majka bila pripadnica Lugbara. Oba plemena spadaju pod ono što u Ugandi nazivaju "Nubijcima". Nubijcima je Amin ostao odan cijelog života. Aminovi roditelji su se razveli još dok je bio vrlo mali, te su on i njegova majka odselili u grad.
Amin se upisao u muslimansku školu, ali je završio samo četiri razreda. Impozantne visine od 193 centimetara, ali i neobrazovan, bez znanja ijednog osim svog etničkog, Amin je britanskim kolonijalističkim vlastima bio savršen da ga pretvore u poslušnog vojnika.
Kao odrasli mladić naporno je stjecao vojničke kvalifikacije koje su cijenili Britanci, koji su vladali Ugandom od 1894. Nakon upisa u vojsku 1946. godine, Amin se sav usredotočio na svoju veliku strast, na atletiku.
Snažan, mlad, visok i neobrazovan vojnik
Bio je impresivan plivač, ragbijaš i boksač. Kao amater osvojio je 1951. godine u Ugandi prvenstvo u boksu u teškoj kategoriji, te je taj naslov zadržao devet godina. U međuvremenu, 1949. godine, Amin je promaknut iz vojnika u desetnika. Bio je to prvi od mnogih njegovih značajnih koraka na ljestvama moći.
Iako je Amin kasnije koristio antiimperijalističko raspoloženje da potakne javnu potporu, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća on je pomagao Britancima da zadrže kontrolu nad svojim afričkim protektoratima boreći se protiv afričkih boraca za slobodu Mau Mau u Keniji i pobunjeničkih boraca u Somaliji.
Brzo je počeo stjecati reputaciju nemilosrdnog vojnika i stalno se uzdizao kroz vojne redove. Godine 1957. promaknut je u narednika i dobio je vlastiti vod. Dvije godine poslije Amin je dobio čin "efendije", što je bio najviši čin dostupan vojnicima u Ugandi. Do 1962. Amin je imao najviši čin bilo kojeg Afrikanca u vojsci.
Unatoč sve većem vojnom utjecaju, Idi Amin Dada ubrzo je upao u nevolje zbog svojih nemilosrdnih metoda. Godine 1962., nakon jednostavnog zadatka da iskorijeni kradljivce stoke, objavljeno je da su Amin i njegovi ljudi počinili brutalne zločine. Britanske vlasti u Nairobiju ekshumirale su tijela i otkrile da su žrtve mučene i pretučene na smrt. Neki su bili živi zakopani.
Budući da je Amin bio jedan od samo dva tako visoka afrička časnika, a Uganda se približavala svojoj neovisnosti od Britanije 9. listopada 1962., Obote i britanski dužnosnici odlučili su neprocesuirati Amina. Umjesto toga, Obote ga je još i unaprijedio i poslao u Veliku Britaniju na daljnju vojnu obuku.
Dvije godine poslije Amin i premijer Obote sklopili su dogovor na temelju širenja ugandske vojske, a koji se odnosio na razne operacije krijumčarenja.
Od pronevjere do puča
Oboteova zlouporaba moći uznemirila je druge političke lidere u Ugandi. Tako je kralj Metusa II iz Bugande, jednog od predkolonijskih kraljevstava u Ugandi, zatražio temeljitu istragu o poslovima premijera. Obote je taj problem riješio tako što je osnovao vlastitu komisiju koja ga je, nikakvo čudo, oslobodila.
U međuvremenu, Obote je još 1963. godine promovirao Amina u bojnika, a zatim i u pukovnika 1964. Godine 1966. ugandski parlament optužio je Amina za pronevjeru zlata i bjelokosti u vrijednosti od 350.000 dolara, što je dobio od gerilaca u Kongu, koje je trebao snabdijevati oružjem.
Taj svoj problem Amin je riješio tako što su njegove trupe uhitile pet ministara koji su pokrenuli to pitanje, a Obote ga je slijedio, prekršio je ustav i imenovao se za predsjednika.
Dva dana poslije, Amin je bio zapovjednik cjelokupne vojske i policije Ugande. Dva mjeseca poslije, Obote je poslao tenkove kako bi napali palaču Mutesa II s kojim je dijelio vlast. Kralj je pobjegao iz zemlje, ostavljajući Obotea s punom kontrolom nad vladom, a Amin je postao onaj koji je u tom duetu predstavljao silu.
Amin je konačno preuzeo vlast vojnim udarom 25. siječnja 1971., dok se Obote vraćao s konferencije u Singapuru. Obote je morao u progonstvo pred istim onim čovjekom kojemu je dao svu tu moć i nije se vraćao u zemlju tako dugo dok nije došla kraju Aminova grozna vladavina.
U Ugandi su uglavnom bili oduševljeni time što je Amin preuzeo kontrolu. Za njih je novi predsjednik bio ne samo vojni vođa, nego i karizmatična osoba iz naroda. Ljudi su slavili, plesali su po ulicama. Nije mu bilo teško stalno se rukovati, pozirati fotografima, plesati tradicionalne plesove s građanima. Zbog njegove neformalne osobnosti djelovao je kao da mu je doista stalo do zemlje.
Čak su i Aminovi višestruki brakovi pomogli - supruge su mu bile iz različitih ugandskih etničkih skupina. Uz šest supruga, navodi se da je u zemlji imao još najmanje 30 ljubavnica.
Vrhunac popularnosti dosegnuo je kada je dopustio da vrate u Ugandu tijelo u međuvremenu preminulog kralja Mutese kako bi ga sahranili u domovini, te kad je ukinuo Oboteovu tajnu policiju i odobrio amnestiju političkim zatvorenicima. Samo, Amin nije bio dobronamjerni vladar kako se predstavljao.
Nasumično smjenjivao, poput nekoga danas
Iza kulisa je organizirao vlastite "odrede ubojica", s kojima je planirao ubijati vojnike za koje se sumnjalo da su odani Oboteu. Ovi odredi su brutalno ubili ukupno između 5000 i 6000 vojnika iz plemena Acholi, Langi i drugih. Smatralo se da su ta plemena odana smijenjenom predsjedniku Miltonu Oboteu.
Postajalo je jasno da je nemilosrdan, osvetoljubiv i da koristi svoj vojni utjecaj za ostvarivanje osobnih ciljeva.
Njegova nesposobnost da se bavi političkim pitanjima na građanski način sasvim je došla do izražaja 1972. godine, kada je zatražio od Izraela novac i oružje za pomoć u borbi protiv Tanzanije. Izrael je njegov zahtjev odbio, pa se obratio se libijskom diktatoru Muamaru Gadafiju, koji je obećao da će mu dati ono što želi.
Amin je potom naredio protjerivanje 500 Izraelaca i 50.000 Azijata s britanskim državljanstvom. Kako je Izrael u Ugandi bio usred nekoliko velikih građevinskih projekata, a azijsko stanovništvo Ugande se sastojalo od mnogih uspješnih plantažera i poduzetnika, protjerivanja su dovela do dramatičnog gospodarskog pada u Ugandi.
Sva ta zbivanja pogoršala su Aminovu međunarodnu sliku. No, on za to čini se da nije mario. Do sredine 1970-ih ugandski diktator je postao sve čudniji, represivniji i korumpiraniji. Rutinski je mijenjao osoblje, raspored putovanja i načine prijevoza i spavao je na različitim mjestima kad god je mogao.
U međuvremenu, kako bi zadržao odanost svojih vojnika, Amin ih je obasipao skupom elektronikom, viskijem, višim činovima i brzim automobilima. Tvrtke koje su ranije bile u vlasništvu ugandskih Azijata, raspodijelio je svojim pristašama. Istodobno, Amin je provodio pokolje sve većeg broja svojih sunarodnjaka, desetke tisuća Uganđana po etničkoj, političkoj i financijskoj osnovi.
Njegove metode ubijanja odlazile su u sve gori sadizam. Pričalo se da je držao ljudske glave u svom hladnjaku. Navodno je naredio da 4000 osoba s invaliditetom bace u Nil kako bi ih krokodili rastrgali. U nekoliko je navrata priznavao kanibalizam: "Jeo sam ljudsko meso", rekao je 1976. "Bilo je vrlo slano, još slanije od leopardovog mesa."
Ah da, ta boljka, sifilis...
Do tog trenutka, Amin je koristio većinu nacionalnih sredstava za oružane snage i svoje osobne troškove, po klasičnom obrascu vojnih diktatura 20. stoljeća. Neki su Aminu okrutnost pripisivali vrtoglavim učincima apsolutne moći. Drugi su vjerovali da se njegova vladavina podudarala s kasnim stadijem sifilisa kojim se zarazio još na početku svoje vojničke karijere, a nije se do kraja izliječio.
Sredinom 1970-ih izraelski liječnik koji je služio u Ugandi rekao je novinama u Tel Avivu: "Nije tajna da Amin pati od naprednog stadija sifilisa, što je uzrokovalo oštećenje mozga."
Unatoč svojoj brutalnoj vladavini, Organizacija afričkog jedinstva izabrala je 1975. Amina za svog predsjednika. Njegovi su ga visoki časnici unaprijedili sve do maršala, a 1977. afričke zemlje blokirale su rezoluciju UN-a koja bi ga inače optužila za kršenje ljudskih prava.
U lipnju 1976. Amin je donio jednu od svojih naj(ne)čuvenijih odluka pomažući palestinskim teroristima koji su oteli Air Franceov let iz Tel Aviva u Pariz. Kao veliki protivnik Izraela, dopustio je teroristima da slete u zračnu luku Entebbe u Ugandi i osigurao im vojnike i zalihe dok su držali 246 putnika i 12 članova posade kao taoce.
Ali umjesto da odustane, Izrael je poslao tim elitnih komandosa da spase taoce u iznenadnom napadu na zračnu luku Entebbe u noći 3. srpnja. Pokazalo se da je jedna od najsmjelijih i najuspješnijih misija spašavanja u povijesti bila spektakularno uspješna. Oslobodili su 101 od 105 preostalih talaca. Pritom je poginuo samo jedan izraelski vojnik, a ubijeno je svih sedam terorista i 20 ugandskih vojnika.
Iz osvete Amin je naredio pogubljenje jednog od talaca, 74-godišnju britansko-izraelsku državljanku koja se razboljela tijekom talačke krize te su je liječili u ugandskoj bolnici.
Britanski dokumenti objavljeni 2017. godine otkrili su da su Doru Bloch naprosto odvukli iz bolničkog kreveta, da je vrištala, a nakon što su je ubili, ugurali su je u prtljažnik državnog automobila. Tijelo bijele žene kasnije je pronađeno na plantaži šećera 30 kilometara dalje, ali tijelo je bilo previše spaljeno i izobličeno da bi ga se moglo identificirati.
Aminova bezosjećajna, besmislena odmazda dodatno je pogoršala njegov međunarodni imidž i istaknula njegovo sve nepredvidljivije ponašanje. Do kraja 1970-ih Amin je otišao još i dalje. Godine 1977. naredio je ubojstva istaknutih Ugandanaca kao što su nadbiskup Janani Luwum i ministar unutarnjih poslova Charles Oboth Ofumbi.
"Osvajač britanskog carstva" i druge titule
Tada su Britanci prekinuli sve diplomatske veze s Ugandom. No, Amin se proglasio "osvajačem Britanskog carstva". Smiješni naslov bio je samo još jedan dodatak diktatorskom božanskom opisu sebe: "Njegova ekselencija doživotni predsjednik, feldmaršal al Hadji doktor Idi Amin, VC, ODS, MC, CBE, gospodar svih zvijeri Zemlje i riba u moru, pobjednik nad britanskim carstvom u Africi generalno, a posebno u Ugandi."
To ga nije spasilo od rušenja ekonomije. Cijene kave, glavnog izvoznog artikla Ugande, pale su 1970-ih. Godine 1978. SAD, koji je kupovao trećinu izvoza ugandske kave, obustavio je trgovinu s Ugandom. Uz pogoršanje ekonomije i opći otpor njegovoj vladavini, Aminova moć postala je sve nestabilnija. Do tog trenutka mnogi su već iz Ugande pobjegli u Veliku Britaniju ili u druge afričke zemlje, čak su se pobunili i mnogi njegovi vojnici i pobjegli u Tanzaniju.
Očajnički nastojeći ostati na vlasti, Amin je iskoristio posljednju mogućnost koju je imao. U listopadu 1978. naredio je invaziju na Tanzaniju, tvrdeći da je ta zemlja potaknula nemire u Ugandi.
Ono što je uslijedilo bilo je zadnje što je despot očekivao. Tanzanije se nije samo branila, nego je kao odgovor napala Ugandu. Dana 11. travnja 1979., Tanzanijski i izgnani ugandski vojnici zauzeli su glavni grad Ugande, Kampalu, srušivši time Aminov režim.
S obzirom na svoje veze s Gadafijem, Amin je prvo pobjegao u Libiju, skupa s četiri supruge i više od 30 djece, da bi ubrzo odselili u Jeddah, u Saudijskoj Arabiji. Tamo je ostao sve do 1989. godine, kada je s lažnim pasošem odletio u Kinshasu, danas glavni grad DR Konga. Idi Amin je umro 16. kolovoza 2003., nakon višestrukog zatajenja organa. Tri godine poslije, njegov lik je slavno prikazao glumac Forest Whitaker u Oscarom nagrađenom filmu iz 2006. "Posljednji kralj Škotske". Amin je, naime, tvrdio da je i kralj Škotske.
Brutalni diktator donio je ekonomsku propast, društvene nemire i pobio je do pola milijuna ljudi. I nesumnjivo je pošteno zaslužio nadimak "Mesar iz Ugande".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
jasno kao dan - sve je zapadna laž
Predobar film, obavezno pogledat
bio je lud