U više navrata htjeli smo snimiti i razgovor s Ivicom Todorićem, no on se već tad odlučio na šutnju, koja je potrajala sve do unazad nekoliko dana, kad je započeo blogersku karijeru. Našli smo njegove prijatelje iz škole, drugove iz JNA, suradnike. Očekivano, neki su htjeli pričati u kameru, drugi ne. Iznenadio nas je Gazdin prijatelj iz studentskih dana koji se na Wikipediji predstavlja kao ‘jedan od najprominentnijih hrvatskih intelektualaca’ – on nas je tražio novac za intervju. Čovjek živi u Francuskoj pa me počeo uvjeravati kako je to običaj u razvijenom svijetu. Naravno, nismo mu platili.
Dario mi se prvi put javio kad sam 2012. u tjedniku Forum, pod naslovom ‘Državni prijatelj broj jedan’, objavio dotad najsveobuhvatniji i nimalo laskav tekst o Ivici Todoriću. Iako su emisari Agrokora uredništvu obećavali hrpu oglasa ako tekst ne objave, ipak je izašao, a Dario ga je pročitao i nazvao me. Imao je ideju napraviti film o temi koja je najviše zabranjena u domaćim medijima i svi su mu isto rekli – Agrokor. Kasnije smo čuli da je ista gospođa koja je tad pokušavala korumpirati Forum jednom novinaru nudila novac samo da ne objavi knjigu o Ivici Todoriću. Zato nas je jako zanimalo koliko je Todorić nama spreman platiti, ali ponudu na kraju ipak nismo dobili – valjda je netko zaključio da bi ta priča osvanula i na filmu i u knjizi.
Kad smo počeli raditi na filmu, bilo nam je jasno da u tome neće – barem ne javno – sudjelovati poduzetnici koji surađuju s Agrokorom. Jedan nam je, doduše, donirao piće za premijeru, ali pod uvjetom da ga nigdje ne spominjemo.
Međutim, odbili su nas i neki mladi ljudi kojima smo nudili suradnju, primjerice filmaši kojima bi to trebao biti izazov i put u neku afirmaciju. ‘Znaš kako je, nikad se ne zna hoće li nam Agrokor trebati, bolje im se ne zamjerati’, rekli su nam pragmatično i s potpunim pomanjkanjem mladenačkog entuzijazma.
Kolega Jurica Pavičić, nakon što je u Jutarnjem listu i sam objavio tekst o Gazdi, napisao mi je: ‘Vi ste fakat odčepili branu. Nevjerojatno mi je da je kolumna izišla, ali bez i najmanjeg problema, kao da sam pisao o proljeću u parku. Pred nekoliko mjeseci ili čak tjedana to bi bilo nemoguće’.
Tad su odjednom svi počeli pisati o Todoriću. Činilo da je strah od Gazde pobijeđen. Koliko smo uspjeli u tome da strah nestane iz domaćih medija i cijelog društva? Nažalost, ne baš previše.
Kad je afera već krenula, dao sam intervju jednom popularnom kulturnjačkom portalu. Novinarka mi se ispričala: ‘Ponudili su mi ovaj tekst samo zbog toga jer je inače redovan vanjski suradnik portala pristao pisati o Gazdi jedino pod pseudonimom’.
Radeći tri i pol godine na filmu saznali smo kako funkcioniraju korporacije, poljoprivreda, trgovina... A onda smo, pokušavajući prikazati film na što više strana, saznali kako funkcionira ostatak Hrvatske.
Skoro svi su se bojali ili bili korumpirani. S prodajnom mrežom Algoritma sve smo već imali dogovoreno oko distribucije knjige ‘Gazda’, trebalo je još samo potpisati ugovor. Već tad se znalo da Algoritam nikome ne plaća, ali to me nije brinulo – htio sam da se knjiga koju smo sami izdali pojavi u nekom izlogu, pa makar je morao pokloniti. Ugovor ipak nismo potpisali jer je menadžment Algoritma stopirao prodaju knjige o Gazdi. Iako je njihov prodajni lanac već tad klizio u stečaj, strah je još bio jak. Nešto smo knjiga i podijelili - kao što smo obećali, osobno smo obišli svih 40 zagrebačkih knjižnica i svakoj poklonili po jedan primjerak knjige.
Kad je postalo jasno da Blitz ne želi prikazivati film o Agrokoru s kojim je poslovno povezan, shvatili smo da i u nekim gradovima veličine Vukovara ili Šibenika drugog kina ni nema. Zato je Dario otišao u Rijeku, na godišnji susret nezavisnih kinoprikazivača. Poznajem neke od tih lokalnih zaljubljenika u filmsku umjetnost. Jednog od njih općina je zbog recesije otpustila pa je on kraju i čistio kino. Ispostavilo se da nisu svi takvi. Iako je Dario najavio da će im prikazati film, dočekalo ga je svega petero od tridesetak kinoprikazivača. Ostali su ručali, skupili dnevnice i zaputili se kući, bez želje da vide film koji bi im mogao vratiti publiku.
Otišli smo u Rijeku, Split, Šibenik, Novi Marof, Varaždinske toplice, Zabok, Kutinu, Opatiju... Najbolje je bilo u Križevcima. Početkom ožujka imali smo čast otvoriti festival urbane kulture Culture Shock, u tamošnjem klubu koji je prispodobiv jedino s nekadašnjim zagrebačkim Lapidarijem. Sjajno mjesto s jednako dobrom publikom. Došli smo točno na vrijeme i zbog gužve iskreno pomislili da je u klubu neki koncert, onda su nam rekli da je puna dvorana tu zbog Gazde.
U Zaboku gradonačelnik nije dao da se film prikaže u dvorani koju je HAVC digitalizirao svojim novcem pa smo pokucali lokalnoj udruzi i neko vrijeme maltretirali gradonačelnika preko maila i Facebooka. Zahvaljujući projektu Mediteran film, film se prikazao u malim dalmatinskim mjestima, kao što su Goveđari, Imotski, Jelsa, Ploče, Hvar, Kaštela, Lastovo, Omiš, Dugi Rat, Komiža, Bol, Pirovac... I još neki lokalni filmski zanesenjaci prikazali su ga u svojim mjestima. U zagrebačkom kinu Grič film je igrao više od osam mjeseci. Film smo predstavili i u susjednim zemljama – u Beogradu, Sarajevu, a ovih dana idemo i u Skoplje.
Sad vidimo da je situacija s Agrokoru puno gora od onoga što smo mogli i pomisliti. Mi smo se bavili korupcijom i mehanizmom moći, znajući da su financijska izvješća ionako upitne vjerodostojnosti. Zanima nas jedino što će biti s tim istražnim povjerenstvom, jer su dvije najveće stranke – a i mnoge manje – godinama dobivale novac od Todorića. Hoće li biti dovoljno odlučni i licemjerni da ga prozovu, iako su i sami na razne načine sudjelovali u njegovu pothvatu, uzimajući novac i prilagođavajući propise Agrokoru?
Razgovarao sam s tajnikom nekadašnje Liberalna stranke, kojem je pred izbore 2000. godine Ivica Todorić osobno dao 50.000 kuna u gotovini, ‘za razvoj demokracije’. Koliko je tek dao velikima u zadnjih dvadesetak godina? Svoje prvo istražno povjerenstvo Sabor je ustrojio upravo zbog jedne Agrokorove afere, bez većih rezultata. No to više nije naš problem. Nakon što smo godinama živjeli s tom korporacijom, otprilike kao u onom sloganu koji budi nelagodu ‘Konzum – s vama kroz život’, Agrokor smo skoro potpuno prestali pratiti. Sad spremamo film o nekim drugim našim dečkima.
