Tragedija koja se prije nekoliko tjedana dogodila na odmorištu autoceste između Novske i Okučana izazvala je neviđen šok i nevjericu.
U nesreći su smrtno stradale dvije djevojčice iz Dalja, a još dvije mlađe ženske osobe teško su ozlijeđene, kad je na njih u punoj brzini naletio kamion zagrebačkih registracijskih oznaka koji je netom prije s autoceste bez usporavanja skrenuo na odmorište. Odmah potom uslijedila su nagađanja o uzrocima nesreće, u kojima se najčešće spominjala tehnička neispravnost vozila.
Međutim, već za nekoliko dana javnost je doznala pravu pozadinu nesreće: ispostavilo se da je vozilo u trenutku nesreće najvjerojatnije bilo tehnički ispravno, a da je 59-godišnji vozač noć ranije dobio analgetike zbog bolova u leđima i da je od svoga poslodavca tražio zamjenu, a budući da ju nije dobio, bio je prisiljen voziti u takvu stanju.
Cijeli je niz pitanja koja se u jednom odgovornom društvu moraju postaviti kad se dogodi ovakva nesreća, da se nešto slično prevenira. Uzrok tragedije je vrlo jednostavan: zakonodavac je preuzeo iz Europske unije rigorozne mjere za tehničku ispravnost vozila, dok se o onim drugim faktorima, mnogo važnijima, a to su ljudski resursi, vodi sve manje računa.
Javna je tajna da su vozači preopterećeni, da voze iznad svojih mogućnosti te da se radi o jednom od najtežih poslova danas, pogotovo za čovjeka od 59 godina. Niti poslodavci nisu u dobroj poziciji jer im je ostavljeno vrlo malo prostora za normalan rad. Konkurencija, “Sveti gral” neoliberalnoga kapitalizma, rušeći iz dana u dan cijene usluga, dovela je do ove nesreće. Nesretne djevojčice zapravo je ubila surova, darvinistička borba za profitom, u kojoj su i vozač koji je skrivio nesreću, pa i njegov poslodavac, na neki način žrtve.
Daljnji tijek događaja je predvidiv: ispitat će se subjektivna krivica svakog od aktera tog strašnog događaja, a da se do pravoga krivca nesreće nikad neće doći. A to je sistem koji postavlja pravila igre. S pravom se onda postavlja pitanje postoji li Sindikat vozača, koji bi ta pravila korigirao, i gdje je on u cijeloj ovoj priči.
Ako postoji, on je uz urušeni sustav, glavni sukrivac nesreće na autocesti. Jesu li iz sindikata, možda, trebali reagirati mnogo ranije, jer ovo nije prva slična nesreća, koja po posljedicama i svom uzroku podsjeća na nesreću od prije 12-13 godina kad su u tunelu Ledenik, između Masleničkog mosta i tunela Sveti Rok, četiri osobe smrtno stradale, kad je na kolonu vozila naletio tegljač? Sličan scenarij viđen je i tad.
Da su tad nadležne službe upalile crveni alarm i uvele reda, ne prema vozačima, koji su egzistencijalno ucijenjeni te prisiljeni na samoubilačke vožnje, nego prema njihovim poslodavcima i zakonodavcu, tad bi ove dvije djevojčice vjerojatno bile spašene. Njih je ubio hladni i bezdušni sustav. Slučaj vozača kamiona koji je skrivio nesreću pomalo podsjeća na problem koji je bio u fokusu hrvatske javnosti prije sedam-osam godina, a radi se o pirotehničarima koji su stradavali u minskim poljima prilikom deminiranja područja u Hrvatskoj zahvaćenih ratom.
Nije se to događalo samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini. Ipak, u Hrvatskoj je taj problem bio kudikamo veći jer je proces deminiranja bezdušno prepušten “tržištu”, a samim tim su pirotehničari, posljednja karika u darvinističkom hranidbenom lancu, dovedeni do ruba, što je dovodilo do sličnih konsekvencija kao u gornjem slučaju: pirotehničari su za neadekvatne plaće, s normom koja je nadilazila njihove mogućnosti, radili jedan od najopasnijih i najhumanijih poslova koji postoje. Međutim, pirotehničari su se, onoliko koliko su mogli, borili za svoja prava, što je u slučaju vozača izostalo. Bilo je mučno gledati nesretnog vozača koji je “bačen lavovima”, kao isključivi krivac za nesreću. Slične nesreće nisu samo specifikum dvije spomenute djelatnosti, slično je gotovo u svim segmentima.
Tamo gdje je manje novca, tu je problem veći, kao što je to slučaj s autoprijevoznicima, tako da svaka nesreća vodi nepogrešivo prema zakonodavcu, odnosno principu kresanja troškova da bi se opstalo na tržištu. Treba se prisjetiti nesreće u dubrovačkoj hidroelektrani Plat, gdje su postavljene neadekvatne ploče unutar objekta, koje su bile jedan od uzroka nesreće, jer su protupožarni paneli skupi i snižavaju profit. To se najbolje može vidjeti u oblasti građevinarstva. Dvadeset godina radio sam na projektima montaže i projektiranja čelične konstrukcije, te tvrdim da je posao montera jedan od najopasnijih poslova, ako izostane adekvatna zaštita.
Smrt ili ubojstvo na gradilištu
Međutim, tu također konkurencija i konstantno snižavanje cijena rada, prema sličnome modelu, dovode do nesreća. U Bosni i Hercegovini je tako u građevinarstvu posljednjih godina bilo mnogo nesreća sa smrtnim ishodom, a događaju se i dalje, dok je u Hrvatskoj po tom pitanju stanje malo bolje jer je Hrvatska u tom području preuzela regulativu iz Europske unije. Dakle, u toj utrci za profitom najprije stradavaju kvaliteta i sigurnost, koje sebi danas mogu priuštiti samo bogati. U firmi u kojoj radim, prije nekih sedam-osam godina, radili smo na dva velika projekta u Nizozemskoj, u okolici Roterdama, na gradilištu termoelektrane na kojem je u svakom trenutku bilo oko 5.000 radnika.
Bez obzira na iznimno rizične poslove (montaža objekata na visinama od 70 do 100 metara), na tom gradilištu kroz tri-četiri godine, koliko je trajala gradnja, nije se dogodio niti jedan sigurnosni incident, zahvaljujući rigoroznim sigurnosnim mjerama, iznimno skupim i sofisticiranim, koje su nadilazile standardne procedure. Primjerice, kad bismo mi iz firme odlazili na gradilište, uza sve potrebne sigurnosne certifikate, morali smo se najaviti nekoliko mjeseci unaprijed te, kada dođemo na gradilište, dodatno polagati sigurnosni test u specijalno uređenim prostorijama.
Zbog zakonske regulative u razvijenijim zemljama Europske unije ovakve mjere se za investitore pokažu najboljim, ali i najjeftinijim. Prije dvije godine na Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu najboljim kratkim dokumentarcem proglašen je film “Nitko ne umire ovdje” francuskog redatelja Simona Panaya, potresna i šokantna priča o bijedi i beznađu afričkih rudara koji u divljim rudnicima tragaju za zlatom, bez obzira na velik broj smrtnih slučajeva zbog urušavanja rudnika.
Redatelj u jednom dijelu filma razgovara s osobama koje od rudara otkupljuju zlato, koji jedini iz tog pakla izvlače korist, i koji tvrde kako u tim rudnicima nitko ne stradava, da bi na neki način, pukim samozavaravanjem, umirili vlastitu savjest.
Kako možemo napraviti neku provizornu podjelu današnjeg svijeta? Ona stara podjela na razvijeni i takozvani treći svijet još je aktualna, možda aktualnija nego ikad, te se postavlja pitanje gdje povući granicu. Možda je upravo ovo, sigurnost na radu, najbolji kriterij: “treći svijet” počinje tamo gdje su ljudski životi “jeftini” ili su u međuvremenu “pojeftinili”. Dobar primjer je Italija, zemlja koja je nekad bila uzorna industrijska zemlja, gdje se također u građevinarstvu u posljednje vrijeme događaju mnoge nesreće.
Cijeli je niz društvenih procesa koji su neodvojivi dio ovog fenomena, a jedan od njih je svakako iseljavanje stanovništva iz zemalja regije, “iz trećeg svijeta”, gdje je sigurnost na radu postala luksuz. Treba li i u ovome tražiti uzroke odlaska mladih danas iz Hrvatske i regije? Apsolutno. To onda taj problem dalje usložnjava, mogućnost nesreća postaje veća, i to zbog neadekvatne radne snage koja je poslodavcima na raspolaganju, tako da se stvara ukleti krug iz kojeg je, nažalost, gotovo nemoguće izaći. Društvo iz dana u dan stagnira, padajući sve niže, dok se u jednom trenutku ne nađe pred zidom
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Siromah šofer će nastradati,a gazdu štiti zakon..strašno je to..dva mlada života su ozgubljena,sve zbog trule države