'Trebamo biti zahvalni udbašima koji su nam prešli'

Samo se u Hrvatskoj „činjenice“ utvrđuju ponavljanjem nedokazanih tvrdnji. Valjda stara dijalektička priča kojom kvantiteta prerasta u „kvalitet“. Ali, dobro, zaskočili ste me i u meni pobudili nevjericu: Ako su sve one goleme žrtve i razaranja obrambenog napora bile u funkciji udbaške zavjere, a zna se da je Udba bila živac i pesnica tako uspješne bivše jugoslavenske zajednice, kako smo se onda pod njenom svemoćnom palicom skljokali na ove, kako ih vi doživljavate, niske grane? Ili su možda Hrvati i u Udbi bili posvemašnji jad i bijeda?

No hajde da o tome progovorimo malo ozbiljnije. Obavještajne zajednice, ma koliko se činile moćne, rijetko imaju kapacitet stvaranja i provedbe dugoročnih društvenih promjena. One su u svojoj biti uvijek u službi nekoga i nečega. Po meni, nema razloga da ne budemo zahvalni i onim članovima stare nomenklature, pa i onim udbašima koji su se stavili na našu stranu. No ne može biti nikakve sumnje da je borba za nacionalnu neovisnost u ključnim dijelovima bila usmjeravana, dozirana i koordinirana od Franje Tuđmana, sa svim njegovim odlikama i manama, s njegovim iskustvima i manjkom iskustava, i da je on koristio svakoga tko mu je mogao pomoći da postigne zacrtani cilj.

Nije on djelovao u zrakopraznom prostoru ali ne treba ići dalje od triju knjiga njegovog osobnog dnevnika da bi se vidjelo koliko su, uz sve nepotpunost i oprez autora, nerealni i zlonamjerni oni opisi koji u njemu vide lutku Udbe, Krajačića, Špiljka i ne znam već koga. Na nama je da u njegovom djelu prepoznamo ono što je od trajne vrijednosti i ono što treba mijenjati s obzirom na vremena i ljude u njima.
 
Vi ste na početku hrvatske neovisnosti bili u vlasti pa vam je insajderski poznato kako su stvari funkcionirale. Iz teksta „Elementi za Krizni štab za javno informiranje“ (1991), koji ste uputili tadašnjem ministru bez lisnice Draženu Budiši, razabire se da ste bili duboko nezadovoljni radom sistema informiranja ali i hrvatskih političara  koji se, blago rečeno, nisu dobro snalazili u uvjetima krize. Čini mi se da vas je malo tko slušao ili se varam?  

dubrovniknet.hr

Spomenuti tekst sam na početku otvorenog rata kao član Kriznog štaba uputio njegovom predsjedniku Joži Manoliću, a i Draženu Budiši, koji je trebao postati ministar informiranja. Sličnih tekstova a i energičnih pokušaja provedbe iznesenih ideja bilo je i u mom vremenu u diplomaciji i u Hini. Problem je s tim inicijativama bio i ostao da sam efikasnost sustava prosuđivao i rješenja predlagao po nekim švedskim mjerilima i uzorima. A to se kod nas smatra malo morgen.

Jer, nerazvijeni smo ali to ne priznajemo i – čast iznimkama – vrlo malo, nesustavno i neznalački radimo da to promijenimo. Usvojili  smo nov društveni poredak, ustrojili i obranili državu, i sve to usred sveobuhvatne globalne tehnološke revolucije, ali nismo ni pomislili da golemo ljudstvo javnog sektora, na primjer, treba sustavno provući kroz primjerene programe izobrazbe i uvježbavanja. I onda se čudimo kad ljudi gledaju u računala kao tele u šarena vrata i kad ne shvaćaju što znači biti civil servant – sluga javnosti.

Još gore učinke daje regrutiranje po partijskoj pripadnosti, neprestane smjene vodećih ljudi u upravi i javnim poduzećima te razvodnjavanje njihove odgovornosti. Umjesto da nagrađujemo kompetenciju, inicijativnost i zalaganje mi se grčevito držimo sustava koji učinkovito davi svaki inovativni refleks i odgovoran odnos spram zadanih ciljeva.  Nego, da budeš siguran, drž' se opisa radnog mjesta i signala odozgo. A po mogućnosti osiguraj i kakvo kumstvo. 

Prije par godina u nas se uz povlađivanje javnosti utvrdilo pravilo da nitko u državnoj administraciji ne smije imati plaću višu od premijerove. U britanskoj administraciji, dakle u zemlji koja je neko vrijeme „vladala svijetom“, oko 130 profesionalnih i iskusnih „javnih slugu“ koji drže administraciju bolje je plaćeno, neki znatno bolje, od premijera...  U nas sindikati traže da se za istu radnu zadaću dobije ista plaća bez obzira gdje se u javnoj upravi funkcija nalazila. Nikome ne pada na pamet da se zapita, rade li svi jednako učinkovito ili barem predano, odnosno pridonose li jednako ispunjavanju zajedničkog cilja. U egalitarnoj Švedskoj, pak, već se desetljećima uzima u obzir individualna učinkovitost.

Nema dvojbe da je Hrvatska duboko u vlasti „nevidljive ruke“, kako monetarističke, tako i militarističke. Smatrate li da je to poželjan rasplet višedecenijske borbe do 1990. za osamostaljenje ili nije? 

Uvijek je u životu, a naročito politici, bilo „nevidljivih ruku“ i uvijek će ih biti. Ali njihova je uloga najčešće, a naročito u zemljama s razvijenom društvenom sviješću, znatno manja od one koju joj pripisujete. Ne mogu prihvatiti ni sintagmu „potpunog gubitka suvereniteta“ – male zemlje nikad nisu apsolutno suverene, ali moraju znati iskoristiti svoj zadani geopolitički položaj i držati se međunarodnog prava kao ozebao sunca.

Naša je najveća slabost u vlastitim glavama, u svijesti o onome što nam treba i što možemo. Uvjeravamo sami sebe da smo realno zagazili u novi društveni poredak i od njega očekujemo značajne dobrobiti ali u praksi i dalje razmišljamo i djelujemo u okvirima velikodržavlja i podložnosti birokratskoj svevlasti. Bilo bi normalno da u centar svega stavimo čovjeka-građanina i usmjerimo društvo na rješavanje njegovih konkretnih problema. Naravno, u okviru razvojnih ciljeva nacije kojoj pripada.

Ali kako to postići kad političari stalno recikliraju naučeno, stare lijeve i desne mitove, a mediji i iz godine u godinu potpuno neinventivno i umorno na sve strane ponavljaju istu staru scenografiju i istu tematiku. Ne mislim samo na nametanje dihotomije ustaše-partizani (kao da su, uostalom, oni u stranačkom smislu predstavljali većinu u narodu!). Ne, radi se tu o širem problemu, o izostanku realnog i promišljeno kritičnog, a istodobno konstruktivnog odnosa prema životu i svijetu koji nas okružuje i uvjetuje. Stalno zastajemo u iščekivanju čarobnih štapića (sada s EU-neba) i nikako da shvatimo da je spas u vlastitim zavrnutim rukavima a ne u pustim kavanskim naklapanjima i medijskim spinovima!

U Hrvatskoj ima dosta zagovornika raznih teorija zavjere, a jedna takva globalna teorija, pa sve prisutnija i u Hrvatskoj, osobito glasno i naglašeno tvrdi da je iza lošeg političkog i ekonomskog stanja u Hrvatskoj masonska zavjera. Kakva su vaša saznanja o tome ili se, možda, radi o tome da se vikom na masone zapravo prikrivaju pravi gospodari naše sudbine?

Osobni album

U mnogim zemljama masoni su imali a ponegdje i sada imaju značajan utjecaj. Poznato mi je iz boravka u Parizu da su dobro poznavali prilike u Hrvatskoj i zanimali se za nju a i da su imali jaku staru vezu s Beogradom. Koju godinu nakon odlaska iz Francuske vidio sam u novinama da je došlo do nekih unutarnjih lomova i do krajnje neuobičajenog smjenjivanja tadašnjeg velikog meštra lože Veliki Istok koja je u francuskom dijelu slobodnozidarstva bila usmjerena na naše područje.

Moj je osobni dojam bio da je njihov neposredni utjecaj u Francuskoj nešto manji nego 1920-ih i 1930-ih godina, kada su postavljali i smjenjivali premijere, ali da je još uvijek znatan u naročito u nekim dijelovima francuskih javnih struktura. E sad, doista ne mogu prosuditi snagu njihova utjecaja u Hrvatskoj a koliko vidim ono je u nas više povezano s austrijskim i preko njega britanskim masonstvom.

No imamo mi očito sličnu organizaciju i s druge strane, Opus Dei, pa je i ona pod sumnjom da povlači nevidljive konce. Osobno sam uvijek bio skeptičan prema uopćenim teorijama zavjere – mogućnosti skrovitog djelovanja i povlačenja konaca u krajnjoj liniji ovise o transparentnosti i intelektualnoj zrelosti društva u kojemu djeluju. 

Jeste li zadovoljni ili razočarani ishodom borbe za neovisnost u kojoj ste sudjelovali? 

Kad me je Franjo Tuđman usred pjenušavog slavlja izazvanog -priznanjem neovisnosti 15. 1. 1992. zapitao zašto sam ozbiljan odgovorio sam: To je početak, najteže tek dolazi. Što prije to shvatimo, to bolje za nas.