Top News
256 prikaza

Turska između neuspjele vojne i Erdoganove diktature

Recep Tayyip Erdogan
Murad Sezer/ Reuters/ Pixsell
Ubijenih je već 265 i još se vode borbe. Puč je propao, Zapad ga osuđuje, ali ne zaboravlja da je Erdogan tvrdi i agresivni islamist

Vojni udar u Turskoj po svemu sudeći nije uspio, ali se borbe i dalje sporadično vode. Od sinoć, otkako je puč počeo, poginulo je 265 ljudi, od čega 104 pučista i 161 vojnik ili prosvjednik odan vlastima predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Ranjeno je 1140 ljudi, a provladine snage uhitile su 2839 časnika i vojnika koji su pokušali srušiti vlast.

Turski premijer Binali Yıldırım izjavio je da vojska odana predsjedniku i vladi potpuno kontrolira situaciju, te je najavio razmatranje uvođenja smrtne kazne u Turskoj, što je kao pravosudna mjera odavno izbačeno iz zakona. Erdogan je najavio da će "pobunjenici platiti najveću cijenu za svoju izdaju". On je još uvijek u Istanbulu, očito zato što pučisti još uvijek napadaju predsjedničku megapalaču u Ankari.

Pučisti su se, inače, zabarikadirali u kompleksu glavnog vojnog stožera u Ankari, a sporadično pristižu i vijesti poput one da su zarobili fregatu u vojnoj bazi Gölcük kod Istanbula, te da još drže u zatočeništvu pojedine visoke lojalnističke vojne dužnosnike.

Predsjednici, premijeri i diplomati iz svih zapadnih zemalja osudili su pokušaj državnog udara, od Washingtona, preko Bruxellesa i Berlina do Moskve. Međutim, niže rangirani političari na Zapadu ne ustručavaju se progovoriti o prirodi Erdoganove vlasti u Turskoj. Supredsjednik njemačkih Zelenih Cem Özdemir prvo je objavio na društvenim mrežama, a onda to i ponovio za Rundfunk da "zamjena za Erdoganovu diktaturu ne može biti vojna diktatura". On već godinama kritizira Erdoganov režim, na što ga je Erdogan nedavno prozvao kao "ne-Turčina" unatoč turskom porijeklu, i to na način da se to moglo protumačiti i kao lov na Özdemirovu glavu. Claudia Roth, jedna od potpredsjednica Bundestaga, također iz Zelenih, za DPA je rekla da postoji opasnost od izbijanja građanskog rata u Turskoj.

Takva upozorenja su se, inače, prvi put mogla čuti još 2012. kada je Erdogan na sve načine počeo pomagati protuvladine snage u ratu u Siriji, i to najčešće džihadiste; oružjem i neometanim prolazom džihadista iz trećih zemalja. Tu se dolazi i do niza razloga koji su doveli do sadašnjeg pokušaja državnog udara.

Još 2008. Erdoganovu stranku AKP Vrhovni sud je proglasio nezakonitom kao strankom političkog islama i samim time suprotnom sekularnoj prirodi turske republike što je temeljno mjesto ustava bilo još od Kemala Atatürka. No, nakon žestokog pritiska iz EU-a, posebno iz Njemačke i od Angele Merkel, sudska presuda je oborena i Erdoganu je bio otvoren pohod na sve širi spektar ovlasti.

U narednim godinama Erdogan je sve češće uhićivao novinare i urednike medija zbog "uvreda" nanesenih njemu osobno. To je ove godine kulminiralo time što se stao obrušavati čak i na medije po EU. 2013. je prosvjede u istanbulskom parku Gezi slomio brutalnom vojnom i policijskom silom, pri čemu je bilo i ubijenih prosvjednika.

U prosincu 2013. Erdogan se obrušio na "urotnike" koji su iza rešetaka strpali sinove trojice njegovih ministara u ogromnoj korupcijskoj aferi. Čak se i za Erdoganovog sina pisalo da se enormno obogatio na nizu nezakonitih poslova, navodno i na ISIL-ovoj nafti. Od početka rata u Siriji Erdoganovu se vlast optužuje da je u najmanju ruku osiguravala slobodan transport za al-Kaidine frakcije u tom ratu, te za ISIL.

Novinari koji su pisali o upletenosti turskih obavještajnih službi u rat u Siriji postali su metom pravosuđa. Erdogan je kroz sve te godine izgradio ogromnu predsjedničku palaču u Ankari, izgrađuje neootomanski vojnopolitički pristup po regiji, vojsku je slao čak i Irak, a u Turskoj sve manje prikriveno nastupa izrazito s pozicija konzervativnog islamizma.

Mnogo od toga bili su razlozi koji su doveli do aktualnog pokušaja državnog udara vojske koja je do sada u turskoj povijesti provela tri državna udara kada je smatrala da su ugrožene kemalističke ustavne vrijednosti moderne turske republike. Erdogan svoju popularnost u Turskoj prvenstveno može zahvaliti visokom gospodarskom rastu u toj zemlji otkako je on na vlasti.

Ipak, prošle godine AKP je na izborima doživio debakl. Stranka nije uspjela osvojiti dovoljno mandata za parlamentarnu većinu, a nitko od ostalih, niti socijaldemokratski CHP ni prokurdski HDP ni nacionalistički MHP, nisu uspjeli okupiti dovoljno široku postizbornu koaliciju. Erdoganovoj stranci opasno je zaprijetio raspad, i zbog krize koja je izbila i zbog optužbi za korupciju i zbog intervencije u Siriji koja je Tursku s rušenjem ruskog lovca umalo gurnula u rat s Rusijom.

Erdogan je Tursku doveo dotle da su se čak i partneri iz NATO-a stali ograđivati od čovjeka koji vodi inače vrlo bitnu članicu tog zapadnog vojnog saveza. Erdogan je zato, prije ponovljenih parlamentarnih izbora, pokrenuo žestok rat protiv pobunjenika iz Kurdske radničke stranke (PKK) na jugoistoku zemlje, pri čemu su pobijene stotine civila.

U uzavreloj, praktično ratnoj atmosferi, pri čemu su Erdoganovi pristaše čak i otvoreno fizički napadali kurdske političare tijekom kampanje, AKP je napokon osvojio željenu parlamentarnu većinu, a Erdogan se otvoreno stao boriti za uvođenje predsjedničkog sustava u Turskoj, koja inače nominalno slovi za parlamentarnu demokraciju.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.