Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, Ivan Turudić, stava je da slučaj Ina-MOL neće otići u zastaru, ali na hipotetsko pitanje koliko je novca spreman staviti na to uzvraća kako na to pitanje ne može odgovoriti. Između ostaloga, govori o odnosu s Vladimirom Šeksom, Zdravkom Mamićem, o svojim budućim ambicijama, ali i sudstvu koje neviđeno tone na ljestvici povjerenja građana, a za ocjenu rada glavnog državnog odvjetnika, kaže, još je prerano govoriti.
Poznavatelji prilika na vašem sudu kažu kako nema šanse da suđenje Sanaderu za Inu-MOL ne ode u zastaru i da je cijeli ovaj igrokaz sa sutkinjom Majom Štampar Stipić i njezinim 'sukobima' s optuženim Sanaderom i njegovim odvjetnicima, mislim prije svega na gospođu Sloković, samo stvaranje alibija?
Predsjednica Vijeća, kolegica Štampar Stipić, brine se da u sudnici bude red. Ona je ocijenila da je bilo nediscipline i upotrijebila je svoje procesno 'oružje' i kaznila novčanom kaznom dvije odvjetnice. Obje su uložile žalbu i o tome će u konačnici odlučiti Vrhovni sud. To je relativno česta situacija. Ne radi se ovdje o igrokazu nego bi se ovaj potez prije mogao protumačiti kao sprečavanje nastupa eventualne zastare. Na županijskim sudovima zastare su vrlo rijetke jer su zastarni rokovi dugi 20, 30 ili više godina. U ovom konkretnom predmetu mislim da ne bi trebala nastupiti zastara, a vidjet ćemo što će biti. Treba učiniti sve da ne nastupi zastara.
Koliko biste novca, hipotetski, bili spremni staviti na to da taj postupak na vašem sudu neće ići u zastaru?
Znate da ne mogu odgovoriti na to pitanje. Smatram da neće nastupiti zastara u tom predmetu i više od toga ne mogu reći.
Sudstvo neviđeno tone na ljestvici povjerenja građana. I zadnje izvješće Europske komisije kaže da suci ne ulijevaju povjerenje građanima. Mnogi suci su svojim radom i presudama, kažu u javnosti, sramota i uvreda zdravom razumu i elementarnom osjećaju pravde. Što se dogodilo da većina građana ove države tako doživljava suce i sudstvo?
Iznijeli ste tvrdnje od kojih ni jedna nije potkrijepljena. Ne znam za takvu formulaciju izvješća Europske komisije. Odgovorit ću protuargumentom. U jednom istraživanju 75% hrvatskih građana reklo je da je pravosuđe korumpirano. Istovremeno je samo 3% Švicaraca reklo da je njihovo pravosuđe korumpirano. Međutim, upitani o tome jesu li imali osobni kontakt s korupcijom u pravosuđu, pozitivno je odgovorilo samo 3% Hrvata, a zamislite, 6% Švicaraca. Radi se o relevantnom znanstveno provedenom istraživanju. Ne možemo pobjeći od tvrdnje da je percepcija takva kakva jest.
Osjećaj građana je takav. Imamo baku koja je kažnjena jer peče rakiju, psu je zabranjeno lajati, s druge strane imamo slučaj sinkope.
Tako je najlakše pljuvati po pravosuđu. Koliko ja znam, nedozvoljeno pečenje rakije je prekršaj, potpuno je iskrivljavanje stvarnosti da je psu zabranjeno lajati, a famozni slučaj sinkopa još nema drugostupanjski epilog. Morali bismo znati da suci ne pišu zakone, pa niti te po kojima je pečenje rakije prekršaj. Baku je prijavila policija i sud je dužan o toj prijavi odlučiti. Ili vi mislite drukčije? Ako da, onda ne bismo živjeli u državi vladavine prava.
Što kažete na presudu sudaca i člana DSV-a Neven Cambija vs. Jutarnji list, da sad ne nabrajamo druge, kao što je, recimo, slučaj Daruvarac?
Kakve veze imaju ta dva predmeta? Baš nikakve. Ponavljam, suci nisu napisali Kazneni zakon po kojem je kazneno djelo uvreda, kleveta i sramoćenje. Takva kaznena djela za koja su zaprijećene kazne zatvora postoje, primjerice, i u Njemačkoj s puno strožom sankcijom. Kolega Cambi ima pravo podnijeti tužbu, mislim da je to bilo radi naknade štete.
On je tužio za riječi zastupnika Nikolu Grmoju, a u tom intervjuu nije spomenut imenom i prezimenom nego je bilo riječi o DSV-u?
Ne pada mi na pamet ulaziti u konkretni predmet iako smatram da je kolega Cambi vrstan sudac i pošten čovjek. Međutim, mogu se složiti s tvrdnjom ministrice kulture da satira nikad ili barem gotovo nikad ne bi smjela biti kažnjiva. To je jednostavno civilizacijska tekovina. U suprotnome ne bismo imali Molliera, Shakespearea, Držića...
Đuro Sessa, šef Vrhovnog suda, kaže da se suci do istrebljenja bore za pozicije šefova sudova lobirajući među političarima, a ne unutar struke. Slažete li se s tom konstatacijom?
Niti je kolega Sessa šef sudaca niti su predsjednici suda šefovi suda. Kolega Sessa je bio ponukan izborom za predsjednika jednog županijskog suda koji je bio vrlo neuobičajen. Znam što je mislio i slažem se s njim da je bilo bratoubilačkog rata. Nemam tu što dodati ni oduzeti. Valja napomenuti da je jedan brat pobijedio, svi su preživjeli, nitko nije niti ranjen i život ide dalje.
Vi ste drugi put šef Županijskog suda u Zagrebu. Jeste li i vi lobirali među političarima?
Ne. Političari su lobirali protiv mene. Zato i nisam bio izabran u prvom nego u drugom krugu. Bivši ministar pravosuđa Šprlje i osobno mi je rekao da je protiv mene, što me nije osobito pogodilo, a pouzdano znam da se moj izbor nije svidio niti tada vladajućoj ekipi.
Možete li objasniti prirodu vašeg odnosa s Vladimirom Šeksom? Je li vam on možda davao podršku, savjete ili preporuke u karijeri?
Vladimira Šeksa poznajem iz ranih '90-ih. Privatno smo dobri. Naši odnosi su imali puno uspona i padova. Mislim da je sjajan pravnik i da je njegovo najvažnije životno postignuće 'božićni Ustav', temelj samostalne, demokratske i neovisne Republike Hrvatske. O njegovu političkom djelovanju, nastojanju da pomiri nepomirljivo i da već za života utvrdi konačne istine svoje će reći povijest.
Kako komentirate da njegova kći nije dobila placet DSV-a za napredovanje? Ona je htjela na Županjski sud u Osijeku.
O kolegici sam čuo sve najbolje, da je stručna, marljiva i samozatajna i žao mi je što nije imenovana, ali bit će još prilika. Neimenovanje kolegice Šeks dokaz je da je DSV samostalan i neovisan u svom radu. Međutim, gromoglasna je težina popratila ovaj slučaj. Da je kolegica imenovana, naslovne stranice bi vrištale kako je imenovana uz podršku oca i zapravo je sutkinja Šeks hendikepirana činjenicom što joj je Vladimir Šeks otac.
Što će nam Visoki kazneni sud? A to je, očito, gotova stvar. Neće li time još manje raditi suci s Vrhovnoga, koji ionako nemaju često više od dva predmeta na svojim vijećima...
Potpuna je neistina da suci Vrhovnog suda imaju samo po dva predmeta. Imaju ih desetke puta više i potpuno su pretrpani, tako da gotovo ne stignu rješavati niti žurne stvari. Visoki kazneni sud nije hrvatski izum. Većina zapadnoeuropskih, pa i zemalja u susjedstvu, osim Slovenije, ima takav sud. Radi se o tome da mora postojati apelacijski sud koji odlučuje o žalbama protiv presuda nižih sudova i iznad njega Vrhovni sud kao kasacijski, koji se bavi pravom a ne utvrđivanjem činjenica, poput toga je li upaljeno svjetlo na semaforu bilo crveno ili žuto. Osnivanjem Visokoga kaznenog suda bit će zaokružen sustav kaznenog sudovanja u Hrvatskoj.
Nastavak na sljedećoj stranici...
