Top News
288 prikaza

Umjetnost za naručitelja koji dobro plaća i traži friziranje vlastite slike uvijek je jalova

Hermann Goering i Hitler razgledavaju ukradene umjetnine
Library of Congress
Lako je biti hrabar kad je neminovna skora pobjeda, no sad nije vrijeme za svrstavanje u čopor i površno promišljanje

Ima nas svakojakih. Lijevih, desnih, neodlučnih, vazda oprečnih svemu, pobožnih, agnostički raspoloženih, decidirano ateistički nastrojenih, povodljivih, pouzdanih, evoluiranih, utvrđenih u jednom uvjerenju, okviru i svjetonazoru, blagih, oštrih, skučenih, široka duha, male ili velike pameti, dobro odgojenih ili sasvim nekulturnih. Malo je hrabrih.

Za razliku od mitova (vazda u nesuglasju sa stvarnošću) u kojima pojedinac kao junak hrabrošću okićen kao znamenjem uvijek ustaje protiv tiranije kakva zmaja, zločinačke skupine ili crne tmine, u stvarnosti je hrabrost uvijek tako nekako sitnozubo stočarski kolektivna.

Početku svake borbe protiv nepravde uvijek su pridruženi malobrojni. Ti malobrojni toliko tragično nalikuju onim žrtvenim jarcima koji otposlani u pustinju ili pustopoljinu povijesnih prevrata trebaju utažiti glad demonovu. Zvao se on Azazel, Hitler ili Staljin.

Većina ljudi samodostatno funkcionira po principu: u se, na se i poda se. Većina ljudi tuđe zlo promatra kao fatalnost, zasluženu stečevinu. Osobito ako mu je prethodila dojmljiva propagandna aktivnost koja uvijek počiva na tezi kako su drugi i drukčiji krivi i odgovorni za kaos u kojem se neko društvo našlo.

Mnogi su tako šutke promatrali kako Židove, Rome, pripadnike „nepoželjih“ nacionalnih ili vjerskih manjina, a zatim i Nijemce odvode u „radne“, koncentracijske logore. Dapače: mnogi su se preko noći obogatili, imetak „podebljali“ predmetima i gotovinom bez stida pobranom iz kuća koje jednako su tako preko noći ostale bez vlasnika.  

Hrabrost se rađa iz kvantitete

U stvarnosti se hrabrost gotovo uvijek rađa iz kvantitete, neminovnosti skore pobjede neke ideje. 1919. komunisti su u njedrima kontradiktorno mazohističke buržoazije nicali kao gljive nakon kiše, no nakon Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra, tijekom brutalnih progona bilo ih je malo i skrovito. Nakon, međutim, 1945. bivša višenacionalna državna tvorevina komunistima je bila gusto nastanjena kao šipak košticama.

Jednako je i s ustašama kojih se tek šačica okupila 1929., dan nakon što je isti onaj kralj Aleksandar ukinuo parlamentarnu demokraciju i uveo teror, no koji su brojnošću i drskošću podivljali u granicama tvorenvine pod blagoslovom Führera koja je amputacijom Dalmacije, Istre, Međimurja i Baranje u sebi od samoga početka sadržavala sjeme vlastita rasapa.

Malo je bilo i branitelja dok je gorjelo. Čak i ako u braniteljsku populaciju s pravom uvrstimo i sve koji su u gradovima na prvoj crti bojišnice svakodnevno živote izlagali pogibelji: vatrogasce, medicinsko osoblje, trgovce, pekare, električare, sve obuhvaćene radnom obavezom. Kad se pokolj stišao, svi su poželjeli u branitelje.

U hrabrosti gomile (koja sama po sebi je upitna kategorija) svatko zdušno brani svoje, iz prošlosti vuče probrana opravdanja. Hrvatska je zato, protivno zdravom razumu, i dalje nastanjena partizanima, četnicima, ustašama i inim „kvislinškim frakcijama“.

Poput girlande, nad glavama ekonomski sve ugroženijih građana visi kauzalnošću u trakavicu povezana povijest satkana od uvijek nekako opravdanih pokolja.

Na Jasenovac se tako nadovezuju Bleiburg i Balvan revolucija kao pravedna odmazda i opravdani strah. Žrtve se prigodno koriste kao da nisu ničija djeca. Kao da su kosti pobijenih iz ovog ili onog razloga, ili iz puke mržnje samo banalne loptice za politički ping-pong. Baš kao što za ping-pong sluše i na floskule nekako svedeni pojmovi: nacija i antifašizam.

Kao da svijest o pripadnosti nacionalnom korpusu isključuje antifašizam, odnosno kao da se komunizam jedini pretplatio na antifašističku borbu.

Olako se svrstavamo u čopore. Valjda zato što je lakše promišljati paušalno i površno.

Svrstavanje = jednoumlje

Pojam nacije tako, primjerice, u sebi „sadržava“ i biskupa Draškovića i pobunjene seljake koje nazivamo hrvatskima, a kojima (njih tridesetak tisuća) jednako je hrvatski velikodostojnik presudom izrečenom nakon propale Bune okitio sva stabla oko Stubice i drugih pobunjenih područja. Baš kao što su Hrvati i oni koji su rat iskoristili za nemoral privatizacije i oni koji obnoć kopaju po kontejnerima.

U istoj mjeri: Staljin je u antifašističkom zanosu nasrnuo na „crne“, ali zatim i na neistomišljenike, protivnike nametnutog jednoumlja. Baš kao što su i jugoslavenski antifašisti u rudniku Huda jama žive zazidali svezane protivnike koji su se predali, odložili oružje.

Sviđalo se to nama ili ne, svako stvrstavanje svodi nas na jednoumlje, na podjelu kojom se ljudi dijele na naše i njihove, na neupitno pravedne i zvijeri. Bez odstupanja. Uvijek s oglavinom što je nameće odabrana skupina koja sustavno, zbog besprijekornosti vlastite pravednosti uvijek briše grijehe svojih „otaca“, naglašava grijehe koju naslijedila su tuđa djeca.

I tako je s obje strane nišana. Za zamagljivanje stvarnosti.

Onako kako se prošloga tjedna u Hrvatskome Saboru duže i opsežnije raspravljalo o partizanima i ustašama, nego o ekonomskoj kataklizmi i izlasku iz nje.

Pod krinkom slobode koja je, pak, kao kategorija visoko iznad svijeta svedenog na sraz dviju opcija: one lijeve i desne. Lijeve koja gotovo protuslovno nastala je i rasla baš u salonima buržoazije koju kanila je rušiti, koja veli „prihvaćamo sve, imamo milosti prema svemu samo ne prema onome što nam ne odgovara“ i desne koja u vrijeme rađanja nacije znakovljem se kako-tako uspjela ostvariti kroz glazbu i književnost, no koja je ozbiljno podbacila u arhitekturi i slikarstvu.

Zato umjetnost svedena na opciju (bilo koju) gubi svoju suštinu. Jer: umjetnost je individualna, suštinski hrabra i slobodna, svemu se nada i sve vjeruje, uvijek, neizostavno i prkosno (lomačama i gladi usprkos) štiti najslabije, viče na nepravdu.

Umjetnost ne bi trebala promišljati o posljedicama

Svedena na jasle državnih ili partijskih potpora, umjetnost postaje opasna u mitologijskim razmjerima, svodi se na čovjeka i njegove zemaljske potrebe.

Nakon revolucija i obrata, tako hranjena i napajana ne vidi zgažene, ponižene, pobijene u srazu ideologija koje su uvijek i neizostavno posljedica one nietzscheanske volje za moć. Umjetnost koja za naručitelja koji mecenski široke ruke uvijek traži friziranje vlastite slike u svrhu idealiziranja vlastite prisutnosti na povijesnoj sceni uvijek je dodvornička, jalova.

Jer: istinska umjetnost uvijek nastaje u bezglavu zamahu koji ne promišlja o posljedicama vlastitih objava. Ona je Majka hrabrost koja otvoreno govori o smradu krvi i djeci svedenoj na topovsko meso, Životinjska farma na kojoj su neki uvijek „jednakiji“ u pobjedi, borbi za navodni boljitak, ali i Oda radosti koju je valjda mogao spjevati samo netko tko je dugo slušao svijet naglo sveden na tišinu.

Gotovo kontradiktorno: umjetnost je istodobno krajnje osobna (poput vjere ili osjećaja za lijepo) i kolektivno nacionalna. Rađa se iz samoće radne sobe ili atelijera, ali i iz kulturološkog i društvenog konteksta u kojemu je netko rođen.

Živi utoliko koliko je pogodila srž, imanentnost ljudske prirode koja kao na vrtuljku uvijek jezdi kroz iste kataklizme. Premda često i sama zaboravlja kako ustrojstva, vlade i ministri prolaze, a ona ostaje u onolikoj mjeri koliku si je slobodu hrabrošću „dopustila“, kolikim je užasima vrata otvorila a priori larmanjem i plaćenom šutnjom tijekom događanja.

Istinska umjetnost vidi ono što drugi ne žele vidjeti, u jednome stihu utjelovi ogromnu, svevremenu istinu. Poput Krleže u Baladama Petrice Kerempuha koji veli: Ni med cvetjem ni pravice. Ili Gibrana koji zna da naša djeca nisu naša djeca, budući da stanuju u kući od sutra koju mi ne možemo posjetiti čak ni u našim snovima.

Ta djeca kojoj se uvijek skupljaju usta od kisela grožđa što smo ga mi pozobali.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.