Erich Kuby, (rođen 1910. u Baden-Badenu, pisao je angažirane knjige i reportaže. U Jugoslaviji ga nije zanimala samo politika)
U političkoj diskusiji, u raspravama o prednostima i manama kako socijalizma, tako i kapitalizma, uvijek se govori i o “jugoslavenskome modelu”. Erich Kuby poznaje ga iz vlastita iskustva. Uspoređuje praksu s teorijom. Inozemnim promatračima uvijek je bilo teško otkriti crvenu nit u brzoj smjeni pojedinačno često vrlo pronicljivih i hrabrih, ali i proturječnih odluka Jugoslavije o smjeru njezine gospodarske i društvene politike ili, drugim riječima, teoretsku podlogu na kojoj se temelji praksa.
Imamo pred sobom državu čija se unutarnja struktura, ovisno o tome stavlja li se naglasak na zajedničko ili na različito, može nazvati saveznom državom - federacijom ili savezom država - konfederacijom. Jugoslaviju čine sljedeće države s velikom samostalnošću: Srbija s 8,4 milijuna stanovnika, Hrvatska s 4,4 milijuna, Bosna i Hercegovina s 3,9 milijuna, Slovenija s 1,7 milijuna, Makedonija s 1,6 milijuna i Crna Gora s 550.000. Uz to, tu su dvije autonomne pokrajine: ravna, plodna ravnica sjeverno od glavnoga grada Beograda, Vojvodina, i iznimno zaostalo i siromašno Kosovo, ugniježđeno između Crne Gore, Srbije i Makedonije s jedne strane i Albanije s druge strane. Svako od tih područja ima manjine čije su, pak, stope rasta potpuno različite. Najsiromašnija skupina, kosovski Albanci, ima najviši prirodni prirast. U zajedničkoj državi govore se tri jezika - srpsko-hrvatski, slovenski i makedonski, novine se tiskaju na dva različita pisma, latinici i ćirilici, i postoje tri glavne vjeroispovijesti - rimokatolička, srpsko-pravoslavna i muslimanska.
Nova, današnja Jugoslavija nastala je u ratu, a partizanska vojska pod Titovim vodstvom, u kojoj su većinu vojnika činili seljaci, ostala je jedini borbeni pokret otpora u Drugom svjetskom ratu koji je, bez značajnije pomoći saveznika, porazio trupe Sila osovine na vlastitom teritoriju. Iskustvo borbe i pobjede postalo je ljepilo koje je držalo Savez komunista na okupu i omogućilo mu da stabilizira revoluciju i uvede novi poredak. Iz rata proizlazi i ono što se prije 30 godina moglo nazvati nacionalnim osjećajem naroda koji tad još nije ni postojao - jugoslavenskoga. Taj je osjećaj stvorio psihološku osnovu s koje je komunističko vodstvo u Beogradu moglo voditi i dobiti svoju političku borbu za neovisnost protiv staljinizma, odnosno protiv Sovjetskog Saveza.
Nakon što se emancipirala od centralističkog, birokratskog planskog sustava Sovjetskog Saveza (1951.), Jugoslaviju je bilo teško smjestiti u svijet koji je obilježen klišejima poput “zapadne slobode” ili “komunističkog neslobodnog društva”. Jugoslavensko gospodarstvo očito više nije bilo organizirano na centralistički i planski način. No nije se moglo govoriti ni o privatno-kapitalističkom gospodarstvu kojim upravlja tzv. slobodno tržište. Je li, dakle, nastao neki hibrid oba sustava? Kad je riječ o regulativnoj funkciji tržišta, ona je ugrađena u jugoslavenski sustav. A 50 posto aktivnog stanovništva individualni su vlasnici. Međutim, zemljišta i proizvodna sredstva ne pripadaju državi.
Središnji pojam iz kojega je Jugoslavija razvila svoj društveni poredak jest “društveno vlasništvo”. Poduzeće, tvornica, pogon, škola, sveučilište, trgovina obućom i ljekarna “pripadaju” onima koji njima upravljaju. Pojam “vlasništva” nerazdvojiv je od rada. “Vlasnici” ne stječu novcem pravo raspolaganja i kontrole, nego time što to “vlasništvo” tek stvaraju vlastitim radom. Skupina ljudi - bilo da ih je deset ili deset tisuća - koja je u nekoj radnoj funkciji u odnosu s tim vlasništvom čini radni kolektiv. Zbroj prava i obveza kolektiva u velikoj je mjeri jednak funkciji poduzetnika u kapitalističkom gospodarstvu, pod uvjetom da se u njegovim rukama nalaze demokratski donesene odluke o ključnim podacima za proizvodnju, investicije i raspodjelu bruto dobiti. U to načelno spada i odluka o visini plaća i bonusa. No u praksi je upravo na toj osjetljivoj točki bilo nužno uplitanje odozgor - suprotno načelu.
Samoupravljanje
“Jugoslavenski eksperiment”, koji odavno više nije eksperiment, započeo je izborom radničkih savjeta u nekoliko uspješnih poduzeća. Sredinom 50-ih godina, radničko samoupravljanje pod motom “Tvornice radnicima” zakonodavnim je aktom proglašeno općeobvezujućom uredbom i danas je sastavni dio Ustava.
Radnički savjeti isprva su se birali na jednu, zatim na dvije godine. Savjet obično iz svojih redova bira “upravni odbor” koji s direktorom vodi poduzeće. Zapadni kritičari koji i danas pokušavaju diskreditirati jugoslavensku “samoupravu” tvrdnjom da čistačica ima jednako pravo glasa kao direktor nikad nisu vidjeli nijedno jugoslavensko poduzeće iznutra. Prva verzija zakona o samoupravljanju određivala je da direktora ne biraju samo zaposlenici (s trećinom glasova), već i predstavnici općina i politički partijski dužnosnici - što je već tad predstavljalo slabljenje osnovnog načela, a proizlazilo je iz tad nesumnjivo točne spoznaje da društvena integracija radništva još nije dovoljno razvijena da bi država mogla izdržati potpunu decentralizaciju nadležnosti. Krajem 1968. godine je ustavnom reformom promijenjen i način izbora direktora: iako se natječaj za njegovo mjesto mora javno oglasiti, direktora danas može izravno izabrati radnički savjet. Ovaj sustav jugoslavenskog “samoupravnog društva” oslobodio je golemu proizvodnu energiju i pretvorio jednu nerazvijenu seljačku zemlju u međunarodno konkurentnu industrijsku državu, a da stanovništvo to nije moralo platiti osobnom slobodom kao u Sovjetskom Savezu. Više od deset godina društveni je proizvod Jugoslavije rastao godišnje za više od osam posto. To je značilo udvostručenje dohotka po glavi stanovnika unutar devet godina. Iako se devizni režim i dalje vodi liberalno, a nekontrolirani izvoz dinara je osim minimalnih iznosa zabranjen, danas se u Saveznoj Republici Njemačkoj za 100 dinara dobije jedva nešto manje maraka nego što se u zemlji mora platiti za dinar na temelju fiksnog deviznog tečaja. Opskrba robom još nije dosegla standard zapadnih industrijskih zemalja, ali se raznovrsna ponuda posljednjih godina pokazala dostatnom za zadovoljenje naglo rastućih potreba stanovništva. Privatna zaduženost je golema i ugledni glasovi u Jugoslaviji ne bez razloga optužuju narod da živi iznad svojih mogućnosti s obzirom na radnu učinkovitost.
U novije vrijeme građani mogu otvoriti devizni račun u svojoj banci, a da ne trebaju pravdati podrijetlo stranog novca. Devizni priljev od doznaka “gastarbajtera” sa svojih 700 milijuna dolara premašuje prihode od turizma. Dosad visoke carine na uvoz industrijskih proizvoda poput automobila, televizora, perilica rublja, alata, koje gastarbajteri masovno unose u zemlju, trebale bi se smanjiti. “Jugošvabe”, radnici zaposleni u SR Njemačkoj, zasad svoju ušteđevinu ulažu uglavnom u gradnju kuća u selima iz kojih dolaze i u kojima nikad neće biti industrije, kao i u automobile - dakle, s privatnog i nacionalnoga gospodarskog stanovišta na najbesmisleniji mogući način. Država je još prilično bespomoćna prema tom temeljnom problemu. Naličje medalje ima i neke druge mrlje: zemlja pati od kronične inflacije. Gospodarska reforma iz 1965. samo je kratkoročno uspjela zaustaviti pritisak potrošača, tj. potražnju za potrošačkim dobrima. Od 1968. ponovno je bila u punom zamahu te je okončala razdoblje privremene stabilnosti cijena. Godine 1971. cijene su porasle 18 posto, a kako bi ostao konkurentan prema zapadnim trgovinskim partnerima, dinar je morao dvaput u kratkom vremenu devalvirati, čime je izgubio oko trećinu svoje vrijednosti.
Unatoč svemu, industrija se nalazi u krizi likvidnosti, a mnoge su tvrtke 1972. imale problema čak i s isplatom plaća. To je, uz promet robe koji raste brže od optjecaja novca, i unatoč inflacijskom trendu, koji bi u isključivo tržišno orijentiranom gospodarstvu upućivao upravo na suprotno: naime, na previše novca u blagajnama, specifična pojava jugoslavenskog sustava, koji obvezuje poduzeće, samo za sebe odgovorno, da radi s dobiti - ali da se ne izlaže punom riziku stečaja.
A tamo gdje pojedine odluke ne određuju ni centralno planiranje kao u državnom kapitalizmu ni doista slobodno tržište, nastaje mreža usluga i ovisnosti među poduzećima - svojevrsna gospodarska subkultura koja gospodarstvu koje se ne može nazvati zdravim nedvojbeno daje iznenađujuću otpornost na krizu, ali istovremeno neizmjerno otežava da se doista otkriju ključne neuralgične točke i razvije djelotvorna terapija.
Ponekad okolnosti ipak prisiljavaju jugoslavensko vodstvo da u pojedinim slučajevima prekrši sveto načelo samoupravljanja, no upravo način na koji se to događa, s toliko oklijevanja, opreza i nevoljkosti, pokazuje koliko se ozbiljno shvaća to načelo. Dugo je, primjerice, potrajalo, s gospodarskog aspekta predugo, za donošenje odluke da se zakonom o dohotku intervenira u ovlast poduzeća da autonomno raspolaže bruto dobiti. U nekim aspektima, primjerice, kad je riječ o rezervama za predvidive nestašice, o ulaganjima u obnovu strojeva ili u dugoročni tehnički razvoj, kratkoročno poslovno razmišljanje poduzeća ometalo je dugoročnije, makroekonomsko planiranje. No najteži su poremećaji ipak proizašli iz ovlasti poduzeća da samostalno uređuju politiku plaća. Dobrostojeće velike tvrtke plaćale su radnike znatno više od manjih, koje su se, često bez vlastite krivnje, nalazile na granici rentabilnosti te su tako nastali kaotični odnosi u platnoj strukturi. Novim zakonima sad se uvode granične vrijednosti za prosječna povećanja primanja, kao i za maksimalne iznose u pojedinim kategorijama. Nakon ovog opisa gospodarskih poteškoća postavlja se pitanje nije li “jugoslavenski eksperiment” već u samom začetku promašen. Do razumnog odgovora može se doći tek ako se uzme u obzir put Jugoslavije od agrarne prema industrijskoj državi. Kad je riječ o povijesnim okolnostima, obje tuđinske vlasti - habsburška i osmanska - razvijale su zemlje koje danas čine Jugoslaviju tek onoliko koliko je bilo potrebno da bi se izrabljivanje isplatilo. Pod vlašću dinastije Karađorđević (1918. - 1941.) zemljom se upravljalo iznimno loše, čak i za balkanske prilike. Seljaci za svoje proizvode nisu dobivali gotovo ništa. Stopa iseljavanja bila je iznimno visoka.
Tijekom rata narode su desetkovali ubojstva, mučenja i glad. Otpor su organizirali komunisti. Među partizanima je bilo i intelektualaca - jugoslavenski komunizam nikad nije razvio načelno nepovjerenje prema intelektualcima kao zemlje Istočnog bloka - ali većina vojnih vođa i kadrova, uključujući Tita, potjecala je iz radničke i niže građanske klase. Kao što Staljinu ne bi pošlo za rukom da tako spektakularno pobijedi u ratu da nije uspio osloboditi nacionalni potencijal, tako Tito tek ne bi mogao pobijediti iz mnogo beznadnijeg početnog položaja i bez američke pomoći u okviru Programa zajma i najma da se nije uspio postaviti kao vođa narodnog rata. Na početku “vlastitog puta” nije stajala nikakva zaokružena teorija, nego težnja za slobodom pojedinca i nacionalne ambicije narodâ: protubirokratske i protucentralističke snage, koje su do danas ostale neumanjeno djelotvorne.
Kad je Sovjetska armija 1968. umarširala u Čehoslovačku, Jugoslavija je proglasila pripravnost, i nema ni najmanje sumnje da bi se Tito borio protiv sovjetske invazije i ponovno se povukao u planine i šume pred nadmoćnim vojnim silama. Međutim, analiza sovjetsko-jugoslavenskog odnosa pokazuje promjenjivu sliku približavanja i kritičkih udaljavanja - ali nema konkretnih naznaka da je Sovjetski Savez ikad ozbiljno razmatrao mogućnost da Jugoslaviju silom vrati u Istočni blok. Upravo suprotno: jugoslavenska država, kao nesvrstana tvorevina na položaju na kojemu jest, s dugačkom, iznimno razvedenom obalom i sa svojim autonomnim društvenim poretkom, upravo je onaj kojega bi svi susjedi i velike sile, svatko iz svojih interesa, mogli samo poželjeti. Sovjetski Savez na Jadranu - noćna mora za Amerikance, luke Rijeka i Kopar kao uporišta američke flote u Sredozemlju - neprihvatljivo za Sovjete! Italija je nakon Drugog svjetskog rata morala prepustiti Jugoslaviji neka kopnena područja i otoke, ali ne postoji nikakva talijanska revanšistička zamisao. Budući da se Sovjetski Savez s Jugoslavijom ophodi u baršunastim rukavicama, i njezini neposredni susjedi iz Istočnog bloka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, moraju njegovati dobre odnose s Beogradom, a ako u Bugarskoj još i postoji neutažena želja za Makedonijom, ona ne može predstavljati realnu prijetnju Jugoslaviji. Što se, pak, Albanije tiče, ona se sprema učiniti zajedničku granicu propusnijom uvidjevši da neovisna Jugoslavija pruža najbolju zaštitu od Sovjetskog Saveza, s kojim Albanija vodi ideološki rat.
Poteškoće s kojima se suočavalo vodstvo u cijeloj zemlji ne proizlaze primarno iz sustava. Nacionalistička eksplozija Hrvata protiv Beograda početkom 1971. konkretizirala se u oštrim zahtjevima prema saveznoj vlasti za većom kulturnom i gospodarskom autonomijom. Postojali su objektivni razlozi za to. Hrvati nisu bili samo podzastupljeni u općedržavnim rukovodećim tijelima, već čak i u izvršnoj vlasti vlastite republike. Nisu vidjeli način kako poboljšati svoj položaj jer razvoj “gospodarske demokracije” u sustavu samoupravljanja nije pratila odgovarajuća demokratizacija u političkoj sferi moći.
Uz to, 1971. je postalo jasno da uobičajeno stalno povlačenje sredstava iz Slovenije i Hrvatske (djelomično u Beograd za opremanje središnjih institucija i izgradnju glavnoga grada, djelomično za nerazvijene pokrajine i republike) prijeti daljnjim rastom. Svima je bilo jasno da je za sanaciju cjelokupne privrede nužna preraspodjela društvenog proizvoda - a tko će, ako izuzmemo inozemne kredite, platiti tu cijenu, ako ne “bogate” republike, dakle prije svega Slovenija i Hrvatska?
Ova isprepletenost političkih i gospodarskih motiva u spontanim izražavanjima nezadovoljstva u važnim dijelovima zajedničke države izazvala je kod inozemnih promatrača, kako na Istoku, tako i na Zapadu, strah da je jugoslavenska država “nakon Tita” u opasnosti od raspada. Sam Tito, osamdesetogodišnjak, tad je dramatično prikazivao krizno stanje kroz govore pune optužbi i pisane poruke koje nisu štedjele nikoga i ništa te su dovele, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Sloveniji, u Srbiji, kao i u Savezu komunista, do pravnih sankcija protiv pojedinaca i skupina, kao i do dalekosežnih osobnih promjena.
Ono što možda ipak donekle objašnjava Titovo teško razumljivo ponašanje u posljednje dvije godine jest problematični temelj autoriteta u jugoslavenskoj državi. Za Sovjetski Savez može se reći da je ondje vertikalno organizirani centralizam, od vrha prema dolje, sa zakonskom mogućnošću da se državnom silom u svakom trenutku i na svakoj razini birokratske organizacije ispravi svako odstupanje od propisanog smjera, učinio pitanje temelja autoriteta manje važnim. Onaj tko posjeduje državnu vlast, uvijek će biti sklon po potrebi njome nadomjestiti autoritet.
U Jugoslaviji je drugačije. Načelo samoupravljanja usmjerilo je interese radništva prema ograničenom cilju, naime razvoju “njihova” poduzeća, a to je neminovno oslabilo solidarnost klase koja nosi državu, dakle radničke klase, te je partijsko vodstvo ostalo bez instrumenata s pomoću kojih bi mogla autoritet legalno zamijeniti prisilom.
Izgradnja socijalističkog društva poput jugoslavenskoga razdvaja autoritet: s jedne strane u stručno-tehnološki, a s druge strane u društveni. Što se tiče ovog prvog, njegovo je bujanje, moglo bi se reći pretjerani rast tijekom godina doveo u opasnost načelo samoupravljanja. U brojnim slučajevima direktori poduzeća okruživali su se, umjesto izabranim članovima upravnog odbora, stručnjacima koje su sami birali. Time su sve više i više odvajali vodstvo poduzeća od njegove baze, radništva, i razvijali tehnike radne organizacije i utjecaja na tržište koje su sve više sličile onima iz čisto kapitalističkog sustava. Što je industrija bila uspješnija i povezanija sa zapadnim kreditorima i tržištima, to su se ponajprije veća poduzeća lakše otimala državnoj kontroli, a to je urodilo drastičnim pojavama korupcije, kao i nastajanjem sloja “milijunaša” protiv kojih se sad posebno okrenuo Titov gnjev.
Međutim, takva osobna kritika ne pogađa srž problema. Nepobitno je da u Jugoslaviji postoje pojave koje zahtijevaju “kulturnu revoluciju” po kineskom uzoru kako bi se spasila unutarnja demokracija - ovaj put ne od hijerarhijski organizirane centralne birokracije, dakle staljinizma, nego upravo suprotno, od izroda planiranog liberalizma. No “kulturna revolucija” odozgor ne može dovesti do željenog uspjeha, već samo do privremenog zastrašivanja egoističnih “profitera sustava”. Ona je kontradiktorna sama po sebi, jer sankcije prečesto propadaju na lokalnoj razini zbog isprepletenosti interesa između rukovodstva poduzeća, općine i nižih partijskih organizacija. Osim toga, promašuju svoj pravi cilj jer ne pridonose društveno-političkom razvoju temelja, tj. radništva, nad čijim se glavama takva “čistka” provodi. A upravo bi se tu trebalo djelovati. Da je radnička klasa bila politički dovoljno osviještena, sama bi pokrenula proces suzbijanja očitih nepravilnosti koje su Titovim bijesnim rječnikom nazivane kontrarevolucijom, šovinizmom, nacionalizmom, partijskim frakcionaštvom i klasnom izdajom - kao što se, prema pouzdanim svjedočanstvima, dogodilo u Kini.
Ovdje se dotiče problem društvenog autoriteta, dakle autoriteta obvezujućih načela koja oblikuju društvo. On ne djeluje putem stvarne primjene državne sile, nego putem pritiska većinski prihvaćenih uvjerenja na cijelo društvo. Teorija može proklamirati ta uvjerenja, ali ne može stvoriti većinu koja ih prihvaća. Jasno je da taj autoritet ne pada s neba, nego može biti samo rezultat političkog odgoja. Socijalističko društvo ne nastaje time što se proizvodna sredstva nacionaliziraju ili podruštvljavaju. To je tek jedan od njegovih preduvjeta. Ono se može ostvariti širenjem uvjerenja zahvaljujući kojima se Ustavom zajamčene ovlasti prepoznaju kao značajne te se odgovorno provode u ime cijeloga društva.
Ponuda materijalnih poticaja, koja u jugoslavenskom gospodarskom sustavu ne nedostaje, nije nadomjestak za razvoj društvenog autoriteta. Uz tako dalekosežnu decentralizaciju odgovornosti na svim razinama postoji velika opasnost da nastanu monopoli i da mentalitet profita postane takoreći kompas gospodarskog djelovanja. S njime se treba suočiti na osnovnoj razini, tako da se radničko vijeće upotrijebi kao institucionalno sredstvo protiv mentaliteta profita. Za Marxa kapital nije samo akumulacija profita, već i moć raspolaganja sredstvima za rad i organizacijom distribucije proizvoda. Vlasnički odnosi i raspodjela profita mogu se regulirati odozgo, ali ne i razumno korištenje sredstava za rad i distribucija proizvoda. Ako se ta moć raspolaganja povjeri poduzeću, tad članovi tog poduzeća moraju biti obučeni za tu odgovornost - planski i dugoročno. To je propušteno.
U jednoj su točki jugoslavenski komunisti uvijek ostali vrlo budni: učinili su sve da spriječe da pojedinci steknu moć raspolaganja nad tuđim radom izvan uskog okvira zakonski dozvoljene privatne težnje za profitom. I ovdje je došlo do “izopačenja”: s porastom produktivnosti i boljom opskrbom osnovnim sirovinama, dozvoljene privatne proizvodne jedinice svugdje su narasle do krajnjih granica propisanih veličina i pokazuju opću tendenciju zaobilaženja pravnih normi. Takvim devijacijama ipak je relativno lako doskočiti i one ne ugrožavaju cijeli sustav samoupravljanja. Ne, prava rak-rana i središnji motiv “kulturne revolucije” odozgor jest to što su razvoj društvenog autoriteta propustili upravo oni koji danas tako glasno kritiziraju i optužuju. Zašto nisu uspjeli politički odgojiti bazu, dakle radničku klasu, za odgovornost koja joj je bila povjerena?
Nacija ispred partije
Homogeno društvo olakšava razvoj društvenog autoriteta - vidi Kinu - no Jugoslavija je još sve drugo samo ne homogeno društvo. Jugoslavija je jedina komunistička zemlja u kojoj kvaliteta članstva u Partiji pri političkom vodstvu ne prethodi svakoj drugoj mogućoj (političkoj) kvaliteti. Srpski ili hrvatski komunist u pravilu je najprije Srbin, Hrvat, a tek onda komunist.
Nadalje, jugoslavensko stanovništvo daleko je od homogenosti i zbog nepremoštenog jaza između grada i sela, seljaka i radnika u industriji. Doduše, udio seoskog stanovništva u ukupnom broju stanovnika opada iz godine u godinu (trenutačno iseljavanje iz sela iznosi dva posto godišnje), ali njihova razina informiranosti, stručna i politička izobrazba jedva da su u porastu. Nakon rata seljaci su činili polovicu članova Partije, u skladu s njihovim aktivnim sudjelovanjem u narodnooslobodilačkom ratu, ali danas su od 4,400.000 aktivnih seljaka samo njih 2,2 posto članovi Partije. Prema pouzdanim procjenama, udio seljaka i radnika u rukovodećim organima Partije iznosi najviše 20 posto. (Poznato je da je politika kolektivizacije po ruskom uzoru u jugoslavenskoj poljoprivredi napuštena već 1952., a zadruge su raspuštene 1953. Seljaci ponovno obrađuju vlastitu zemlju, a činjenica da se to “privatno” seljaštvo ne uklapa u socijalističke obrasce razmišljanja, teoretski ni u jugoslavenske, mogla bi biti razlog političkog zanemarivanja te zajednice koja u drugim komunističkim državama i dalje predstavlja glavnu ciljnu skupinu ideološkog utjecanja.)
I za kraj: dok se društvena mobilnost gradske populacije zahvaljujući sustavu samoupravljanja razvila gotovo do razine mobilnosti zapadnonjemačkog društva, još stoji to da djeca jugoslavenskih seljaka imaju (dvadeseterostruko) manju šansu da napreduju u kategoriji stručnjaka i rukovodećeg kadra od mladih iz drugih društvenih slojeva.
Pokrenuti promjene u tom području jest problem broj 1 Jugoslavije u sedamdesetim godinama. Da bi se to riješilo, nije dovoljno samo dovesti gospodarstvo u red. Samoupravljanje, doduše, može funkcionirati samo u ekonomiji viškova, jer crvene brojke po definiciji obvezuju socijalističku državu da intervenira upravljajući i pomažući, čime samoupravljanje stavlja izvan snage. Ako je, pak, interes isključivo usmjeren na napredak gospodarstva - kao što je to bio slučaj u šezdesetima - onda se pokazuje (i pokazalo se) da upravo decentralizacija ovlasti osuđuje na nemoć radnika, koji zbog nedovoljno razvijene političke svijesti ne shvaća i stoga ne preuzima svoju društvenu glavnu ulogu, naspram menadžerskog sloja koji iz sebičnih pobuda iskorištava prostor koji mu sustav omogućuje. Koliko god paradoksalno zvučalo: kad poduzeće jednom postigne određenu razinu učinkovitosti tako da država nije prisiljena intervenirati, svaki daljnji rast, u konkretnim društvenim uvjetima Jugoslavije, vodi prema političkom i poslovnom razvlašćivanju radnika.
Razlikovanje između stručnog i društvenog autoriteta, kao što je ovdje izneseno, služi pojašnjenju teorije. U praksi stručni autoritet ima imanentnu tendenciju da istisne društveni, prikazujući ga suvišnim. Toj se tendenciji može suprotstaviti jedino političkim odgojem. U Jugoslaviji će se morati izvući zaključci iz spoznaje da je samoupravljanje samo jedan od preduvjeta za “vlastiti put” - doduše, najvažniji - ali da se njegovom pukom institucionalizacijom cilj još ne postiže: slobodan razvoj svakog pojedinca uvjet je slobodnog razvoja za sve (Marx). Dakle, zemlja danas stoji na znatno višoj startnoj poziciji u usporedbi s počecima iz 1945., ali pred njom je zadatak koji nije ništa lakši od onih riješenih u prethodnih gotovo 30 godina: mora se uspostaviti politički angažirana, homogena javnost, pod čime se prvenstveno podrazumijeva homogena partijska javnost.
To ne znači da se nacionalne razlike moraju izbrisati. No to itekako znači da se gospodarska nejednakost između Republika i pokrajina mora uravnotežiti, jer se u suprotnom energije pojedinih zemalja stalno usmjeravaju na sporedne ciljeve: bilo na očuvanje gospodarski privilegiranog položaja, bilo na borbu za veći dio zajedničkog kolača. Ne postoje preduvjeti za stvaranje homogenog društva istinskom “kulturnom revolucijom”, dakle odozdo prema gore. Stoga su intelektualci ti koji će morati obaviti glavninu tog posla. Da su oni sposobni to učiniti i da će im se dopustiti da odigraju tu ulogu - za to u Jugoslaviji postoje bolji uvjeti nego u bilo kojoj drugoj komunističkoj zemlji. Unutarnja liberalizacija previše je uznapredovala da bi državna vlast mogla vratiti stanje natrag na razinu iz 1950. godine ne bi li disciplinirala određene društvene skupine. (Intelektualci su ipak u Savezu komunista uspjeli, unatoč općenito slaboj poziciji u Partiji, srušiti moć političke policije pod Rankovićem.)
Ustrašeno šaputanje diljem svijeta o tome što li će se strašno dogoditi u Jugoslaviji nakon Titove smrti, kao i o tome da bi država mogla samu sebe uništiti, treba odbaciti kao to što i ono jest: suludo, neodgovorno širenje panike. Iz svega toga proizlazi zaključak da jugoslavenska unutarnja i vanjska politika nužno proizlaze iz povijesnih i geografskih okolnosti te da vjerojatno ne postoji druga zemlja u Europi čija teorijska - ili, ako vam se to više sviđa, možemo reći: ideološka - načela tako precizno odgovaraju zahtjevima koje treba ispuniti ako 21 milijun najrazličitijih ljudi treba živjeti u slozi u federaciji nalik na konfederaciju.
A Jugoslavija ne mora usklađivati svoju teoriju s praksom kao zemlje Istočnog bloka, već svoju praksu sa svojom teorijom ako želi ostati važan i “poseban” element u Europi što je postala zahvaljujući Titu jer je uspio uvjeriti svijet u vjerodostojnost svoje nesvrstane politike.
NASTAVAK U SLJEDEĆEM BROJU
