Put koji je Fitima Lladrovcija doveo do toga da postane najzloglasnija osoba na Balkanu počeo je u listopadu 2013. godine kada je imao 23 godine. Ušteđevinu od 350 dolara spremio je u džep, pozdravio se sa svojom suprugom i napustio Obilić, tmuran grad u središnjem Kosovu. Došao je do Prištine, ukrcao se na let do Istanbula, a potom uzeo let do grada Hataya, provincijskom mjestu na sjeveroistoku Turske.
Na aerodromu ga je dočekao krupni Arapin, koji ga je odvezao do jedne jednokatnice koja je bila opremljena s krevetima na kat i Lladrovci je tamo upoznao još šest etničkih Albanaca s Kosova - dva muškarca, dvije žene čiji su muževi mjesecima ranije prešli u Siriju i dvoje djece, dječak i djevojčica od šest mjeseci koja je stalno plakala.
Lladrovci je proputovao stotine kilometara kako bi se borio protiv režima Bašara al-Assada. Nikada nije zaavršio školu i nikada se nije uspio zaposliti. Njegov osjećaj za pravdu stvorio se početkom devedesetih kada su se Albanci na Kosovu pobunili protiv srpskih vlasti i kad su uz pomoć Amerikanaca uspjeli izboriti neovisnost. Llardovci je bio uvjeren da je njegova uloga u Siriji ista kao uloga Amerikanaca na Kosovu - spasiti ugnjetavani narod, a njegovo mišljenje o Assadu je potpuno naivno - Assad ne zna ništa o islamu.
Prve tri noći u Siriji proveo je u tvornici u predgrađu Aleppa i tamo je upoznao još Albanaca koji su došli s Kosova, iz Albanije, Makedonije i Crne Gore. Kao i svi novo pridošli borci, tako je i on morao predati svoju ušteđevinu, a za uzvrat su mu ISIL-ovci obećali mjesečnu plaću od 115 dolara, što je za kosovske prilike bila dosta velika cifra.
Novi borci skupa s Lladrovcijem bili su smješteni u kući od cigle gdje su morali proći obuku, mogli su birati između obuke od tri mjeseca nakon čega bi postali snajperisti ili trotjednu obuku nakon koje bi se odmah priključili pješadiji koji su bili dio trupa koje osvajaju Siriju. Lladrovci je prihvatio drugu opciju, jer mu se nije dalo predugo čekati da se uključi u borbu. Jutra su mu prolazila u obuci, a ostatak dana je provodio na učenjima o religiji i molitvi.
Na ratištu u Siriji proveo je godinu dana, a potom se vratio na Kosovo. Tamo su ga zatvorili na tri godine, ali tehnički, samo zbog govora mržnje, ne i zbog njegovih aktivnosti u Islamskoj državi. Nakon što je pušten iz zatvora, vratio se u Obilić. Za Economist je rekao da mu je žao što je uopće napustio Siriju.
"Sutra bih se tamo vratio da mogu", kaže Lladrovci, a prema procjeni New York Timesa, s Kosova je u Siriju otišlo više od 300 boraca između 2014. i 2016. godine, što je u postocima jedna od najvećih brojki boraca iz neke zemlje koji su se pridružili ISIL-u.
Islamska država više ne postoji, ali Lladrovci, koji još živi na Kosovu, državi koju otvoreno ismijava tvrdi da je i dalje vjeran kalifatu. On i ljudi poput njega su najveća prijetnja državama i vladama po cijelom svijetu - borci koji su se vratili, ali su i dalje zaluđeni Islamskom državom.
Kada je novinar Economista došao u Obilić u listopadu 2018. godine, par mjeseci nakon što je Lladrovci pušten iz zatovora, pitao je taksistu koji ga je vozio o džihadistima s Kosova. Taksist je spomenuo Lladrovcija i opsovao.
"On je bolesnik. Ja sam izgubio pola obitelji ratujući protiv Srba. Na Kosovu ne možete naći nijednu obitelj koja nije izgubila nekog u tom ratu, ali nismo zbog toga išli u Siriju rezati glave."
Lladrovci isprva nije želio dati intervju i bio je dosta agresivan prema Economistovom novinaru. Nije želio privlačiti pažnju svojih susjeda, ali novinar je nastavio dolaziti narednih šest mjeseci i u četiri puta kad su se vidjeli uspio je s njim razgovarati deset sati.
Zanimljivo je da ga je s radikalnim islamizmom upoznala njegova supruga, koju je upoznao preko jednog njenog rođaka s kojim je zajedno odlazio na molitve u centre, koje su osnovali zemlje iz Zaljeva, prije svih Saudijska Arabija. Novac je stizao u brojna mjesta na Kosovu, a grad Skenderaj, blizu Obilića, bio je glavno mjesto na kojem su počele nastajati radikalne ideje i baš taj grad bio je prvi u kojem su žene počele nositi hijab. Čak su i imami bili s Bliskog istoka i na oku držali situaciju.
Lladrovci je tako upoznao buduću suprugu, Mihane Baleći, a on u to vrijeme o islamu nije znao ništa. Mihane mu je na Youtubeu pokazala kanale radikalnih klerika i Lladrovci je uskoro pokopčao stvari i počeo posjećivati chat-roomove i tamo razgovarao s džihadistima. Bio je to njegov bijeg od svakodnevnog života u kojem praktički ništa nije radio. Nije prošlo dugo kad se s nekima od njih počeo sastajati po parkovima u Prištini i tako se njegov život promijenio.
Sastajali su se sve češće i pričali o vjeri i Kuranu, a svaki put bi pričali o onima koji bi od zadnjeg sastanka otišli u Siriju. Otamo su im slali videa i Lladrovci je počeo živjeti neki drugi život. Fatos Makolli, šef kosovske antiterorističke službe, rekao je za Economist kako su ljudi koji su tražili nove borce po Kosovu obično tražili razočarane i bijesne.
"Nisu ih zanimali pravi vjernici, već ovi drugi jer oni bolje slušaju, njih je lakše kontrolirati", kaže Makolli i dodaje da mnogi nisu ni rekli obiteljima da idu u Siriju, već da idu u Njemačku tražiti posao.
Nakon nekoliko mjeseci Lladrovci je došao supruzi i rekao da ide u Siriju kako bi za nju i sebe stvorio bolji život.
U Siriji je Lladrovci s ostalim Albancima bio u odredu kojim je zapovjedao zloglasni Lavdrim Muhaxheri, poznat i kao "Albanski Emir". Muhaxheri je nekad radio za američke trupe u Afganistanu, a svoje je odrede u Siriji ogranizirao poput mafije. Sam nije sudjelovao u puno borbi, ali je imao karizmu. Albanci su ga obožavali i uspio je okupiti popriličnu brojku Albanaca s Balkana u Siriji.
Prilikom obuke Muhaxheri im je pokazao propagandni video "Zveckanje mačeva", u kojem je prikazana grupa boraca s Balkana u blizni Aleppa. Vidi se kako mašu mačevima i crnom ISIL-ovom zastavom, a kamera se potom okreće prema hrpi putovnica koje gore.
"Ovi pasoši su vaši tirani. Mi smo muslimani! Kalifat je sada vaša domovina!", govori im Muhaxheri dok gledaju video.
Kao i većina europskih boraca, tako je i Lladrovci dobio dozvolu da napusti Siriju, ali samo iz jednog razloga - da dovede tamo i svoju suprugu. Mihane se ionako oduvijek htjela pridružiti suprugu i tako je u siječnju 2014. došao u Obilić i ostao tamo par tjedana. Kada je Makolli čuo da se Lladrovci vratio, poslao je po njega policiju da ga dovedu na ispitivanje.
U Lladrovcijevoj kući su prilikom pretresa našli čak i jednu granatu, ali se on pravdao da ju je dobio prije nego je išao u Siriju. Bila je to granata jugoslavenske proizvodnje i tko zna koliko stara.
"Fitim Lladrovci nije smio biti pušten", priznaje Makolli, koji disfunkcionalnu kosovsku birokraciju smatra najvećom preprekom u borbi protiv terorizma na Kosovu.
Mihane je ostala u gradu Manbiju na sjeveru Sirije gdje je bila smještena većina žena Albanaca koji su se borili u Islamskoj državi.
Prva velika bitka
U svibnju 2014. Lladrovci i njegov tim dobili su zadatak da moraju osvojiti područje Deir ez-Zor, koje je bilo bogato naftom i nalazilo se blizu granice Sirije i Iraka. Operacija je trebala početi u gradu Abu Hamamu, gdje su građani bili pripadnici plemena al-Shaitat, a koji su primali pomoć iranskih paravojnih skupina.
Osvajanje Abu Hamama nije išlo po planu, u gradu su pružili otpor i otvorili na njih tešku vatru i Lladrovci je bio dosta gadno ranjen u desnu ruku. Neki iz njegove ekipe su poginuli, pa se za njega i preživjele morala organizirati akcija spašavanje. Abu Hamam je osvojen dan kasnije i tamo je došao Muhaxheri.
Okupio je građane i našao među njima tko je bacio bombe i ubio dvoje Albanaca. Zavezao ga je za stup, okrenuo se prema kameri koja ga je snimala i rekao: "Ovaj čovjek je ubio dvojicu boraca Islamske države bombom. Slava Alahu!" i zatim se povukao unazad nekih 50 metara, pucao na zavezanog čovjeka minobacačem i potpuno ga uništio. Samo mjesec dana kasnije, Abu Bakr al-Baghdadi, vođa Islamske države, proglasio je kalifat.
Erion Zena, slučaj koji je doveo do preokreta
U kolovozu 2014. godine kosovska televizija emitirala je intervju sa ženom koja se zvala Pranvera Zena. Ispričala je da su njen suprug i osmogodišnji sin Erion otišli na vikend putovanje, ali se nisu vratili. Nakon intervjua na televiziji Zena je dobila poruku od svog supruga koji joj je napisao da se pridružio Islamskog državi i da je s njim u Siriji i njihov sin. Zena je na televiziji u suzama pokazala sliku svog sina kako kleči ispred crne zastave Islamske države. Plačući je zamolila Kosovare koji su u Islamskoj državi da joj vrate sina, jer joj kosovska vlada ne želi pomoći.
Baš u to vrijeme Lladrovci je primijetio malog Albanca koji živi u vojnom kampu blizu Raqqe, a čiji se otac borio na prvim linijama fronte blizu Mosula. Bio je to Erion i Lladrovci je stvorio nekakav odnos s njim, bilo mu je žao dječaka jer je izgledao cijelo vrijeme uplašen. Počeo se s njim jednom tjednom voziti na motoru i tako bi ga odvezao do interneta cafea i dječak je u nekoliko navrata preko Skypea razgovarao s mamom.
Lladrovci je tu vidio svoju priliku i ponudio Erionovom ujaku da će vratiti malog na Kosovo ako mu plati 11.000 dolara i ako dobije imunitet da ga nitko na Kosovu neće progoniti niti tužiti zbog sudjelovanja u Islamskoj državi.
Ono što je vjerojatno prevagnulo kod Lladrovcija bila je činjenica da mu je bilo već dosta rata, bio je iscrpljen. Ali, bilo je i drugih razloga koji su utjecali na njegovu odluku da je vrijeme da se vrati kući. Muhaxheri je postajao sve luđi, svako malo se snimao kako ubija vlastite vojnike koje je iz nekog razloga optuživao za špijunažu. I sam Lladrovci je bio jednom žrtva Muhaxherijevog bijesa, kad ga je Muhaxheri mučio zbog sumnje da Lladrovci želi njegovo mjesto.
Operacija je bila opasna: kosovske vlasti trebale su se koordinirati s turskom vladom da pomognu Lladrovciju, njegovoj supruzi i Erionu da se povuku s neprijateljskog teritorija. Lladrovci je prokrijumčario Eriona i svoju suprugu preko cesta koje su bile krcate izbjeglica, a Lladrovci ih je opisao kao "najjadnije ljude koje je vidio u svom životu".
Trio se zaputio u Gaziantep, grad u Turskoj, gdje su već paranoični od svega čekali da dođu po njih. Nakon pet dana pripadnici kosovske sigurnosne službe došli su po njih u hotel i osigurali im mjesto na komercijalnom letu za Prištinu. Cijelo vrijeme leta s njima su bila i dva agenta u civilu.
Terminal na prištinskom aerodromu bio je prepun policije i novinara koji su čekali povratak Eriona. Kada je dječak izašao iz aviona svi, a prvo njegova majka, pohrili su prema njemu, a tajna služba je tako uspjela u tišini odvesti Lladrovcija i njegovu suprugu dalje od očiju javnosti.
Erionova obitelj kaže da ne zamjeraju Lladrovcija što ih je ucjenjivao.
"Puno smo Albanaca u Siriji molili da nam pomognu da vratimo Eriona kući. Čak smo pitali i Muhaxherija. Lladrovci je bio jedini koji je to htio", kaže Erionov rođak Suad Sadullahi.
Dva tjedna nakon Erionovog povratka, Sadullahi je otišao u Obilić kako bi Lladrovciju dao obećani novac. Kad je došao kod njega bilo mu je jasno zašto je Lladrovci otišao u džihad.
"Ušao sam u tu kuću i vidio njegovu obitelj. Bila je to nevjerojatna bijeda i siromaštvo. Sjećam se da sam pomislio da njegov odlazak u Islamsku državu nema veze s islamom", rekao je Sadullahi.
Samo par dana nakon Lladrovcijevog bijega Islamska država raspisala je nagradu za njegovu glavu. Jednom ga je u gradu okružila grupa simpatizera Islamske države i tek kad im je Lladrovci pokazao pištolj su se razbježali. Šest tjedana nakon povratka, jedno popodne ga je majka probudila iz poslijepodnevnog drijemeža. Kuća je bila okružena s 40 policajca koji su došli po njega da ga odvedu u zatvor.
Lladrovci vjeruje da su ga kosovske vlasti prevarile i raskinule dogovor da ga neće progoniti. Tajne službe pak imaju drugu priču. Makolli navodi da je Lladrovci ubrzo nakon povratka po Facebooku počeo stavljati sadržaj koji ima veze s Islamskom državom i pisao crtice iz svog života u kalifatu. Sadržaj je među ostalim uključivao i videa rezanja glava, te panegirici Islamskoj državi. Lladrovci ne poriče da je te stvari širio po društvenim mrežama, ali kaže kako mu je život u Obiliću bio jadan. Nedostajalo mu je uzbuđenje i adrenalin kojeg je imao u Islamskoj državi, ali i solidarnost koju je tamo doživio.
Većina njegovih prijatelja je otišla u zapadne zemlje u potrazi za boljim životom, a oni koji su ostali su ga se bojali. Islamska država ga je htjela mrtvog i unatoč tomu što nikada neće priznati, postoji teza da je sam izazvao svoje uhićenje, jer je zatvor za njega bio jedino sigurno mjesto.
U te tri godine koje je proveo u zatvoru često su mu prilazili radikalizirani zatvorenici koji su htjeli služiti kalifatu u Europi. Upoznao se i s grupom koja je neuspješno pokušala otrovati vodu prištinskog vodovoda, te napasti nogometni tim iz Izraela. U zatvoru je nastavio pratiti vijesti iz Sirije, a u međuvremenu je njegova žena rodila sina.
Posjećivali su ga i ljudi iz raznih ambasada i ispitivali ga o terorističkim napadima ISIL-a u Europi i mreže terorista u EU. Jedan od posjeta je bio radi masakra na koncertu u dvorani Bataclan u Parizu 2015. Pitali su ga zašto je u napadu korišteno oružje s Balkana, ali pitali su ga manje više o svemu vezano za Islamsku državu.
"Kako bi izašao iz zatvora nakon samo tri godine ako nije druker?", rekao je jedan kosovski dužnosnik.
Kad je izašao iz zatvora tjednima je bio pod policijskom prismotrom, koja ga je trebala spriječiti da više ne razgovora sa starim kontaktima povezanima s Islamskom državom. No, novinaru Economista je rekao kako se povremeno vraća u chat roomove u kojima se okupljaju radikali, ali pitanje je koliko u tome ima istine. Čak ni njegova supruga nije završila u zatvoru iako je priznala da je pisala lideru Islamske države i ponudila mu da će biti bombaš samoubojica na Kosovu.
Lladrovci se smirio, vratio se životu u anonimnosti, ali mu svako malo izleti da kalifat nije mrtav i da će se vratiti.
"Ta njegova nostalgija za Islamskom državom nije iskrena. Priča bezveze. Ali, Lladrovci je svakako opasan i treba ga držati na oku", zaključio je Makolli, koji je od razgovora za Economist Lladrovcija stavio u kućni pritvor.
