Je li "lex Agrokor" zadao smrtni udarac ortačkom ili crony kapitalizmu? Što je to uopće? Je li kronizam privremeno stanje nesavršenog sustava pa ćemo nakon otklanjanja njegovih manjkavosti ući u savršeno društvo, liberalnu nirvanu, kraj povijesti ili ćemo u ovom stanju provesti još mnoga ljeta? Je li Agrokor propao zato što su mu presudili ostaci socijalizma, u koncernu i glavama ljudi koji su ga vodili, ili to sa socijalizmom nije imalo veze?
U knjizi "Slučaj Agrokor, privatizacija i crony kapitalizam", Željko Ivanković pozabavio se teorijskom stranom hrvatske privatizacije i sustava koji je ona porodila, pri čemu je Agrokor najveći, teorijski možda i najzahvalniji egzemplar. Što je crony kapitalizam? Pojam je uveo u igru nobelovac Paul Krugman 1997. godine.
Prema engleskim rječnicima - objašnjava Ivanković - crony "označava prijatelja, osobito prijatelja nekome moćnome, kojemu crony služi (priskače u pomoć), a zauzvrat dobiva privilegirani položaj, dakako nepripadajući". Ista riječ opisuje i odnose među mafijašima pa ima negativan prizvuk. Rodno mjesto hrvatskog kronizma, koji je postao dominantan obrazac gospodarstva, jest privatizacija, koja se odvijala na način otimačine, bez demokratskog nadzora, jasnih procedura i sankcija za kršenja zakona.
Privatizacija nije stvorila crony sustav, ali ga je legitimirala. Dobitnici te prve faze privatizacije - manje više usustavljene otimačine - iz niza razloga kasnije su opstruirali promjene, porodivši sustav s kojim, nažalost, do danas imamo posla. On se produbio, raširio i učvrstio: mi na jednome mjestu vidimo suprugu predsjednika Republike kako otvara Konzumov dućan, na drugom vidimo nevladinu udrugu, blisku moćnim ljudima iz vlasti, koja dobiva atraktivan gradski teren namijenjen gradnji ustanove od opće koristi, a oni ga nedugo nakon prijepisa vlasništva prodaju pod komercijalnim uvjetima Agrokoru ostvarivši silan profit. Kronizam je nadstranački.
"Članovi i prijatelji vodeće stranke šestočlane koalicije (od 2000. do 2003.) imali su privilegirani pristup državnim jamstvima (npr. brodogradilište 'Viktor Lenac') ili privilegirani položaj u nastavku privatizacije (npr. Goran Štrok), a pronađeni su i novi oblici prisvajanja 'ničijeg' vlasništva. Ni mirovinska reforma nije prošla bez konflikta interesa - u njoj je preko obitelji sudjelovao Radimir Čačić kao član Vlade", navodi Ivanković.
Primjera je bezbroj, sve do danas: guverner Narodne banke na promociji knjige Martine Dalić - navodnim karminama za ortački kapitalizam - nazoči, štoviše, uzima riječ "zato što su prijatelji", a to je idealan primjer kronističkog odnosa, smatra Ivanković. Uz guvernera, tu je sva sila dužnosnika - premijer, neki ministri, omnipotentni i omniprezentni Šeks i tako dalje. Oni bi, kao Država, trebali ići svima - ili nikome. No oni idu (samo) Nekima. To je crony koji se konsolidirao. I poslije Todorića - Todorić.
"Agrokor i niz sličnih slučajeva proisteklih iz privatizacije, kao i politička nomenklatura formirana u tranziciji, izvan svake su sumnje pobjednici prve faze transformacije. Radi uvida u cjelinu sustava nužno je skrenuti pažnju na pripadnike javne elite iz akademskog ili medijskog svijeta koji rade za status quo, odnosno protiv preispitivanja izabranog tranzicijskog puta", piše Ivanković.
Što bi moglo razoriti taj sustav - koji, nota bene, postoji i u nekim cvatućim ekonomijama, poput južnokorejske? Mogla bi ga razarati Vlada, pri čemu - tu Ivanković uvjerljivo razbija raširenu predrasudu - ona ne mora biti jaka, imati 100 ruku u Saboru. Slovenija je, recimo, godinama imala slabu vladu Janeza Drnovšeka koja je, međutim, provodila reforme zato što je, baš kao slaba vlada, morala voditi računa o demokratskoj javnosti. Jake vlade, nasuprot tome, znaju otklizati u autoritarnost.
"Proistječe da je mogućnost prevladavanja kroni kapitalizma u Hrvatskoj u potpunosti u političkoj sferi, u uspostavi i podizanju demokratskih standarda, u uspostavi novih odnosa privatnog i javnog, što podrazumijeva i prevladavanje tranzicijske ideologije koja je omogućila uspostavu kronističkog sustava", kaže autor.
Demokracija, dakle. Ivanković ovdje razbija još jednu predrasudu: kako će tržišni mehanizmi, sami po sebi, nevidljivom rukom dovesti gospodarstvo u stanje harmonije. Neće, misli on. U prvom redu, ni jedna ekonomija nije bezostatno samoregulirajuća, samostojeća veličina, dok u drugom, bez demokratske javnosti, poštovanja mehanizama procedure i kontrole, teško je ostvariti napredak.
"Zaključivanjem iz Slantcheva slijedi da su visoka participacija, kritika, zatim uzajamni nadzor i ograničavanje svih nositelja vlasti (check and balances) i općenito usavršavanje demokratskih standarda važnije pretpostavke zadovoljavajuće transformacije nego ekonomski poticaji i kompenzacije (kao što je npr. reforma plaća i organizacije) koji sudionike svode na refleks.
Ispitivanje potvrđuje teorijsku pretpostavku da ni ekonomija, na koju je fokusirana matica reformi, nije autonomna o političkom sustavu, nego je ovisna o tome je li demokratski ili nedemokratski", piše Ivanković. Pouka za Plenkovića bila bi, dakle: odvaži se, budi hrabar, osluškuj puls javnosti i pokreni promjene, uspjet ćeš. No možemo se kladiti da Plenković tu poruku neće poslušati: promocija knjige Martine Dalić, sastav gostiju i pompa koja ju je pratila upućuju na zaključak da Hrvatska nastavlja ići starim putem, koji - znamo svi - ne vodi prema dobru.
Socijalizam sa svim tim nije imao osobite veze, naročito ne kao ključni uzrok propasti Agrokora, zaključuje Ivanković.
"Jesu li razlozi nezadovoljstva (i relativnog zaostajanja) u nesposobnosti da se prevlada nasljeđe socijalizma ili je zbog smjera koji su izabrali pobjednici prvog koraka tranzicija otišla prema neželjenom ishodu - crony kapitalizmu? Odgovor koji slijedi iz ove analize razmjerno je jednoznačan - tranzicija je koncipirana pogrešno, to jest tako da je omogućila pobjednicima prvog koraka uspostavu političko-ekonomskog sustava crony kapitalizma. Odgovor je na prvi pogled proturječan jednom od uvida... da su se u hrvatskoj privatizaciji regenerirali neki socijalistički obrasci raspodjele moći (između vladajuće stranke, tvrtki i zajednice). Suprotan je također mnogim uvidima koji ističu sličnosti odnosa u socijalizmu i u postsocijalističkom razdoblju. Stvar je u tome da sam u ovom istraživanju pokušao zakoračiti korak dva dalje i pokazati da je ta 'sličnost' samo površna, da zavodi, da čak skreće pažnju s bitnog problema. Prvo, zaključak koji je proistekao iz prethodnog istraživanja da se ekonomska transformacija ne može odvojiti od političke ovdje je potpuno usvojen, praktički je polazna točka. Predmet analize, crony kapitalizam, sustav je političke ekonomije, u pomalo nezgrapnoj formulaciji - crony kapitalizam je politički sustav ekonomije. Postavlja se, dakle, pitanje političkih pretpostavki (ekonomske) transformacije, pitanje o relaciji između karakteristika političkog sustava (demokratski, autoritarni) te intenziteta i oblika ekonomske transformacije. Drugo, za razumijevanje regeneracije socijalističkih obrazaca važno je razlikovati formu i sadržaj, obrasce i uzroke koji forme drže na okupu. Iako su strukture slične, bitno se razlikuju ako ih održavaju različiti uzroci. Iza raspodjele moći između tvrtki, stranaka i zajednice danas stoje ideološki argumenti privatizacije i crony kapitalizma, različiti od onih koji su strukturu održavali u socijalizmu", piše Ivanković.
Paradoks da se baš u slučaju Agrokora prepoznaju navodni socijalistički uzroci (razlozi) njegova kolapsa (kao i nastanka i rasta), smatra autor, inicira pitanje dokad će u Hrvatskoj (i nekim drugim bivšim socijalističkim zemljama) svaka ekonomska i politička kriza biti diskutirana (i) iz rakursa dihotomije socijalizam - kapitalizam. "Kao da je riječ o nekom masovno-psihološkom kompleksu...", kaže.
Ovdje je prikladno - misli Ivanković - uočiti da uopće nema smisla poistovjećivanje crony kapitalizma sa socijalističkim obrascima.
"Na prvi pogled, revolving door je bio obrazac prisutan i u socijalizmu. Ali ondje je to bilo otvoreno legitimirano ideologijom i nije bilo ništa osobno - partija je službeno odgovarala za gospodarske rezultate i u tvrtke slala svoje ljude na vodeća mjesta, a one koji su se dokazali povlačila u partiju, da nadziru sektore i područja. U crony kapitalizmu riječ je o stjecanju privilegija putem osobnih odnosa. To su dva tipa odnosa, nesvodiva jedan na drugi. Kraće, u vrijeme socijalizma to nije bilo ništa sumnjivo, nego otvorena politika, a u postsocijalizmu to je kršenje demokratskih normi i tržišne ravnopravnosti."
I na kraju, pitanje: je li kronizam naša sudbina? To ne znamo, ali "lex" svakako nije bio blistav pokušaj izdizanja iznad te razine.
"Postupkom izvanredne uprave u Agrokoru, najvećem hrvatskom i regionalnom konglomeratu, propuštena je prilika za stjecanje višeg povjerenja u institucije. Radikalno to potvrđuje činjenica da je nagodbu izglasalo privremeno vjerovničko vijeće koje je imenovao izvanredni upravitelj Ante Ramljak prije nego što je ustanovljeno stanje tražbina. Ta je mogućnost ostavljena u zakonu, no to je primjer vladavine (manjkavim) zakonom nasuprot vladavini prava", zaključuje Ivanković.
