Zavodljivo je povlačenje povijesnih paralela i modificiranje, ako je već puko kopiranje neozbiljno, iskustava iz prošlosti. Zato se, uz ostalo, i nakon posljednjih njemačkih izbora nameće potreba za parafraziranjem početka knjige od čije je objave prošlo još malo pa punih 170 godina, "Komunističkog manifesta" Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Onog početka o jednom bauku koji kruži Europom, samo što to ovaj put nije bauk komunizma.
Kruži li Europom bauk islamizma i jesu li se sve sile stare Europe sjedinile u svetu hajku protiv tog bauka, Papa i ruski car, Angela Merkel i Viktor Orban, austrijski narodnjaci i češki socijaldemokrati? Najtočniji odgovor na pitanje je – otprilike, samo bez Pape.
Brojke su, kažu statističari, kao i ljudi: sve će priznati ako ih se dovoljno dugo muči. Onih skoro 13 posto glasova, koliko je osvojila Alternativa za Njemačku i zbog kojih je Marine Le Pen poručila kako se "narod Europe budi", izgledaju kao motiv za podizanje ustanka i odlazak u šumu.
No nausprot njima je petnaest milijuna – da, toliko! – glasova za Angelu Merkel, moćnu kancelarku kojoj se u Njemačkoj, najotvorenijoj zemlji za imigrante, kako one što bježe iz Sirije spašavajući živu glavu, tako i za one iz Hrvatske koji tragaju za poslom od kojeg se dostojanstveno živi, nitko s ambicijom da bude vlast ne može približiti.
Uspjeh AfD-a, u suštini, ne postoji. Ni milijuni primljenih useljenika niti histerična kampanja protiv njih ne čine taj savez ksenofoba i rasista nečim većim od, kažimo tako, neželjene pojave demokracije koja, o čemu mi znamo sve, najgorima omogućuje da umjesto na psihijatrijsko vještačenje odu na sjednicu parlamenta. Ulazak te stranke u Bundestag simptom je nečega puno goreg: ako ne kolektivnog, onda svakako sve masovnijeg stanja svijesti zbog kojeg Marine Le Pen nije u krivu kad govori o buđenju naroda.
Nisu ni srednja Europa ni zapadna civilizacija politički uniformne. Više je zajedničkog između njemačkih demokršćana i francuskih liberala, nego što ga je bilo između francuskih i britanskih antieuropljana. Previše je, međutim, onoga što povezuje, recimo, češki lijevi centar i mađarski ili austrijski desni.
Takozvane visoke politike u Uniji ne dijele se po ideološkoj, nego po civilizacijskoj crti: na jednoj su strani oni što znaju kako, zapravo, ne postoji problem s muslimanskim imigrantima danas, kao što nije postojao s balkanskim u početku devedesetih godina prošlog stoljeća, a na drugoj predsjednici, premijeri, ministri i zastupnici koji sami sebe doživljavaju kao zatvorske čuvare, pazeći više na one koji ulaze, nego na one što bi izašli.
U toj raspodjeli moći i uloga važniji su i utjecajniji oni što, kako je u prošlom broju Expressa napisao Dado Milas, na velikoj sceni ne pokazuju svu raskoš svoje nekompetentnosti i ridikuloznosti, ali to, koliko god bilo važno, ne znači kako će biti i dugoročno. Smrt terora političke korektnosti dovela je, o čemu, opet, mi znamo podosta, do njegove zamjene legitimiranjem govora mržnje prema, u srednjoeuropskom slučaju, onima čije se vrijeđanje ne svodi na povijesno probane i poražene političke programe, no počesto na njih natukne.
Židovi, od kojih je u prvoj polovici prošlog stoljeća Europljanima prijetila opasnost otprilike kao danas od sirijskih Kurda, zamijenjeni su muslimanima o kojima sve najgore govore jumbo plakati i parole uz ceste zemalja poput Mađarske, Češke, ali i Austrije, Njemačke... Nije, dakle, važno kakva je službena politika prema useljenicima: na cijelom području, od ljetovališta na krajnjem jugu do velikih luka na sjeveru, mogu se vidjeti poruke za novog, zajedničkog neprijatelja.
Upravo on, taj neprijatelj, ma koliko strah od njega bio isforsiran – a mora takav biti jer stvarnost demantira teze o tome da teroristi na veliko glume unesrećene ili da će izbjeglice bez znanja jezika, dokumenata i, često, dokaza o obrazovanju zauzeti radna mjesta domaćim ljudima – jednako vide nacisti iz Zlatne zore, Orbanovi i Zemanovi ksenofobi, mladi bečki diplomati i AfD, koji su glasnogovornike dobili u tvorcima kampanja i piscima parola uz ceste Europe.
Istodobno, objekti mržnje savršeno služe da se zamagle neki drugi, dublji problemi, različiti od države do države. Nacionalizam i antiislamizam su u nekadašnjem Istočnom bloku, zapravo, zamjena za artikulirano razočaranje onim čemu se težilo, da bi se, po postizanju cilja, kako u nekadašnjem DDR-u, tako i u, recimo, Rumunjskoj, pokazalo da bijeg s političkog Istoka ne podrazumijeva i automatski ekonomski standard Zapada.
Drugdje je neprijatelja trebalo proizvesti radi fobije koja će glasače natjerati da razmišljaju poput onih za koje do prije neke godine ne bi glasali sve i da su jedini na izbornim listama. No slaba je to utjeha svima što im se se jasno, na raznim jezicima, poručuje da nisu dobrodošli, a ako su već došli, onda neka i što prije idu, posebice ako su još i muslimani tamnije puti i s mjestima rođenja u onim zemljama gdje je uvoz demokracije bombarderima završio propašću i država i društava.
Europa iz Bundestaga, Elizejske palače, Downing Street 10... daleko je, uz sve međusobne razlike, od nacističkih snova o budućnosti snivanih prije nešto manje od stotinjak godina. Postoji, međutim, još jedna Europa, politički i institucionalno jalova poput AfD-a, ali zato artikulirana jezikom koji je iz kategorije verbalnog delikta - dakle govora esencijalne mržnje – postao uobičajen i vidljiv na onim mjestima na kojima su, inače, stajali oglasi za uloške s krilcima i zanesenjačke parole o slobodi. E ta je daleko strašnija od AfD-ovih trinaestak posto i ona je otisak bauka koji kruži li kruži.
