Oleg Ujević nije izgledao kao vojnik. Visok, mršav, duge raščupane kose, vegetarijanac koji nije volio oružje i mladić kojeg su suborci zapamtili po neobičnoj blagosti, u rat zapravo nije ni morao otići. Ipak, otišao je. A 13. kolovoza 1995., u teškoj bitci kod Bosanskog Grahova, poginuo je radeći ono zbog čega ga ljudi koji su ga poznavali i danas pamte - pokušavajući pomoći drugima.
Zvali su ga Yoga. Bio je pripadnik 141. brigade Hrvatske vojske i jedan od 15 mladića iz Splita i Kaštela koji su izgubili život u borbama kod Bosanskog Grahova. Dalmatinski portal njegovu je priču ponovno objavio povodom 31. obljetnice pogibije, podsjećajući na čovjeka koji se teško uklapao u stereotip ratnika, ali je u najtežem trenutku pokazao iznimnu hrabrost.
Njegov suborac i zapovjednik Dario Sučić Brale godinama poslije opisivao ga je kao čovjeka u kojem gotovo da nije bilo agresije. U vojničkoj uniformi djelovao je izgubljeno, a puška mu je izgledala kao predmet koji mu jednostavno ne pripada. U postrojbi je, međutim, vrlo brzo postao omiljen.
U obranu Hrvatske uključio se 1993. godine. Tada je studirao u Zagrebu i, prema Sučićevim riječima, mogao je izbjeći odlazak na bojište. Nije to učinio. Već u prvim danima među vojnicima bilo je jasno koliko se razlikuje od ostalih. Nije jeo meso jer, kako je govorio, nije želio jesti ništa što ima dušu, prakticirao je jogu, a svoju dugu kosu nije dopuštao ošišati. Upravo je po tome i dobio nadimak koji će ga pratiti do smrti.
U početku su ga suborci zadirkivali, ali je to vrlo brzo preraslo u prijateljsku šalu. Voljeli su slušati njegove priče s putovanja, a iza pomalo ekscentrične vanjštine upoznali su iznimno dobrodušnog čovjeka. Sučić ga je opisao kao jednog od najnevinijih i najdobronamjernijih ljudi koje je upoznao.
Bitka nakon Oluje
Iako je početkom kolovoza 1995. operacijom Oluja oslobođen velik dio okupiranog hrvatskog teritorija, rat još nije završio. Na području Bosanskog Grahova uslijedile su teške borbe, a srpske snage pokušavale su protunapadom vratiti izgubljene položaje. Upravo je ondje 13. kolovoza stradala skupina hrvatskih vojnika iz Splita i Kaštela.
Yoga se sa svojim suborcima našao u zasjedi na izrazito nepristupačnom terenu, u strmom usjeku između dva brda. Uspio je izvući se iz opasne zone i doći do Sučića. Bio je iscrpljen i jedva je govorio, ali je odmah ponavljao da dolje ima mrtvih i ranjenih te da ih treba izvući.
Zapovjednik mu je rekao da ostane, odmori se i samo pokaže smjer kojim treba krenuti. Yoga je odbio. Unatoč tome što se upravo izvukao iz zasjede, odlučio se vratiti.
Dok je Sučić okupljao skupinu koja će krenuti po ranjene, Yoga je već krenuo niz strminu. Za njim su pošli i ostali. Na malom platou usred strmog terena zatekli su ranjenike i poginule, dok su neprijateljski vojnici još držali položaje u neposrednoj blizini. Uslijedila je nova pucnjava.
Yoga je pogođen.
Sučić se poslije prisjećao da je vidio trenutak u kojem je metak pogodio njegova suborca. Kad je pucnjava utihnula, prišao mu je. Oleg Ujević izdahnuo mu je na rukama.
"Vratio se zbog ranjenih"
Upravo način na koji je poginuo ostao je najvažniji dio priče koju njegovi suborci prenose desetljećima kasnije. Yoga se, naglašavao je Sučić, nije vratio u zasjedu kako bi se borio ili tražio neprijatelja. Vratio se jer je znao da su ondje ostali ranjeni ljudi kojima treba pomoć.
Na njegovu sprovodu održan je katolički obred, iako njegovi suborci nisu bili sigurni koliko se Yoga uopće poistovjećivao s vjerom na uobičajen način. Sučić se prisjetio da ga je upravo govor svećenika tada potpuno slomio te da je prvi put otvoreno zaplakao za neobičnim mladićem kojeg su tijekom rata zavoljeli. Za čovjeka koji nije volio oružje, koji je mogao ostati student daleko od bojišta i koji se po gotovo svemu razlikovao od slike klasičnog vojnika, rat je završio na jednom strmom obronku kod Bosanskog Grahova.
Njegov zapovjednik poslije je njegovu priču sažeo u nekoliko riječi: "Yoga možda nikada nije bio tipičan vojnik, ali je onoga dana pokazao što znači biti heroj".
