Zohaib Ali, 22-godišnji student iz Pakistana pokušavao je do sad iz BiH prijeći u Hrvatsku preko planinskih prolaza i granice 16 puta. Mnogi migranti, koje je sreo tijekom svojih bezuspješnih pokušaja, uspjeli su stići do Italije ili Francuske.
"Pokušavali su, pokušavali, pokušavali... ja sam imao lošu sreću", rekao je novinarima Foreign Policyja u prosincu prošle godine. No, nije kriva samo loša sreća.
Zohaib misli da je trebao doći u Bosnu ranije, još u proljeće 2018 i da bi tad bilo sve lakše. U to vrijeme granica s Hrvatskom nije bila tako strogo nadzirana i vjerojatno bi tad uspio. No, stigao je tek u kolovozu i našao se u jednom od uskih grla i trenutačno na svijetu najteže prolaznih granica.
Godinama je globalna migrantska kriza bila glavni problem za Bosnu i Hercegovinu. Migranti koji su putovali preko balkanskog koridora najprije bi došli iz Turske morskim putem u Grčku, a onda nastavili putovanje preko Makedonije i Srbije u namjeri da uđu u Europsku uniju preko Hrvatske ili Mađarske, koje su obje njene članice.
Budući da su tijekom 2015. i 2016. države počele zatvarati granice, migranti su počeli pronalaziti druge rute. Sad, nakon što napuste Grčku preko strmih planina i gustih šuma ulaze u Albaniju, pa Crnu Goru, da bi na kraju zapeli u BiH. Ova mala i etnički podijeljena i siromašna zemlja našla se u epicentru krize, dok u nju pristiže sve više ljudi sa sve manjim izgledima da otamo izađu.
Od siječnja 2018. u BiH je pristiglo više od 23.000 migranata i tražitelja azila. Godinu ranije bilo ih je manje od 1.000. Problem je zatekao vlasti. Mnogi međunarodni igrači, uključujući i Europsku komisiju za ljudska prava, već odavno su zabrinuti zbog sporog i kaotičnog odgovora na potrebe pridošlica.
Unatoč pokušajima da se pridruži bratu koji je u Njemačkoj ili sestri koja je u Kanadi, Zohaib Ali je spreman provesti zimu u sjeverozapadnoj Bosni prije nego opet pokuša prijeći granicu. Nada se da hrvatska granica možda neće više biti toliko strogo nadzirana, a hrvatska policija toliko brutalna. Nisu ga tukli, ni puštali na njega pse, kao što je to bio slučaj s manje sretnim migrantima koji su optužili hrvatske snage za sustavno zlostavljanje.
Zohaid je bio žrtva krađa u nekoliko navrata:
"Uzeli su mi i ruksak sa svim stvarima."
Putovanje je vrlo riskantno. Alijevi pokušaji izlaska iz Bosne bili su sve samo ne uspješni. Kad mu je švercer ljudima obećao siguran prolaz do Italije, Ali mu je dao 16.000 eura, ali zauzvrat nije dobio ništa. U Bosni su mu rekli da će mu trebati viza. Onda je švercer uzeo njegov pasoš i nikad mu ga više nije vratio, zbog čega je njegov boravak u Bihaću, bez dokumenata i statusa izbjeglice, postao sasvim nelegalan.
"Nije to problem. Previše je tu migranata, nitko to neće ni primijetiti", kaže on.
Ekstremne temperature su također problem. "Hladnoća u planinama je tako velika da imam osjećaj da mi se led uvukao u krvne žile", kaže. U takvim uvjetima oko 4.000 ljudi odlučilo je ostati do daljnjeg u Bosni. Ipak, za migrante i tražitelje azila ostanak u Bosni tijekom zime i nije baš neka opcija. Mogu ostati u jednom od četiri kampa uz granicu s Hrvatskom. Kampovi su potpuno neprimjereni potrebama izbjeglica, jer su privremeni.
U Bihaću djeca i obitelji pronašli su smještaj u Sedra hotelu. Većina migranata je u Biri, nekoć tvornici hladnjaka, ili u Borićima, bivšem prenoćištu, u središtu Bihaća. U susjednoj Velikoj Kladuši to je bivše skladište plastičnih proizvoda.
Zohaib Ali već je mjesecima u kampu Borići koji je zapravo bio betonska trokatnica s neožbukanim zidovima i razbijenim staklima. Smještena je na brijegu, nedaleko nogometnog stadiona i supermarketa i izgleda kao srednjovjekovni zapušteni dvorac. A unutra su posvuda šatori – ne samo u sobama, nego i u hodnicima, pa čak i po stubištu. Nema ni struje, ni tople vode, i prostorije nemaju vrata. Za one koji nisu imali sreću naći smještaj unutar ruševne zgrade, svoje su šatore podignuli u okolnoj šumi.
Od tada Borići su ipak potpuno obnovljeni. Zidovi su uređeni i obojeni u bijelo, zgrada je dobila pokretna ulazna vrata, prozori su zamijenjeni. Bira, bivša tvornica hladnjaka ima limeni visoki krov, ali i veliku površinu. Podsjeća na hangar za avione. Ovog trenutka u hali je mnogo bijelih šatora koji bi migrantima trebali pružiti zaštitu od oštre zime.
U međuvremenu, Ali Zohaib je pronašao alternativni smještaj – iznajmljenu garsonijeru u privatnoj kući s kuhinjom i kupaonicom u južnom dijelu Bihaća. Oni koji si mogu priuštiti rentanje stana to je tek malo olakšanje. Plaća 100 eura mjesečno da bi dijelio jednosobni stan s još četvoricom muškaraca, također iz Pakistana.
Kad je Foreign Policy prvi put razgovarao s Zohaibom bilo je još jesenje vrijeme, ali sad je zima uzela maha.
"Kako postaje hladnije, situacija postaje sve tragičnija", govori Dražen Rozić, koordinator Međunarodne organizacije za migracije. Slučaj Alija Roziću je dobro poznat jer je i sam bio nekoć migrant i to u vrijeme rata u BiH.
Rođen je u Mostaru, a on i obitelj morali su otići u Hrvatsku. Tijekom rata koji je bio jedan od najkrvavijih sukoba 20. stoljeća u Europi, od Mostara su ostale ruševine, uključujući i Stari most koji je bio simbol povezanosti kršćanstva i islama.
"Moja obitelj bila je u sličnoj situaciji kao ovi ljudi ovdje", govori dok pokazuje grupu migranata koji stoje u redu pored kampa Bira.
Bihać, kao i Mostar ili glavni grad Sarajevo, bili su neprekidno granatirani. U gradu je poginulo 5.000 ljudi. Grad izgleda kao prirodno utočište ljudima koji također bježe od rata i siromaštva. Na desetke je priča o tome kako su građani Bihaća donirali odjeću, deke, hranu ili kako je vlasnik tvornice Bira ustupio svoje imanje migrantima.
"U multikulturnoj BiH 50 posto ljudi izjašnjavaju se kao Muslimani, narativ o tome kako "migranti predstavljaju prijetnju zapadnoj kulturi", koja je uvriježena u EU, ovdje to nije slučaj", kaže Hajrudin Solak iz lokalne humanitarne organizacije Pomozi.ba. Ipak, kao i drugdje u svijetu, na mjestima pogođenim migrantskom krizom, početni entuzijazam pomalo prerasta u frustraciju.
"Nemamo ništa protiv ljudi, ali samo želimo da ljudima daju normalne uvjete za život", govori Senad Zanačić, bivši avijatičar koji je pomogao organizirati proteste "Građani za siguran Bihać". Naročito ga brine činjenica da središtem grada tumaraju migranti iz kampa Borići najčešće bez dokumenata. Pritužbe na propuste vlasti ujedinjuju i one koji su protiv i koji brane migrante. Srž problema, kao uostalom kad su u pitanju i druge stvari u BiH, je zapravo izrazito decentralizirana upravljačka struktura zemlje s raspodjelom moći između vlasti u Sarajevu i dva entiteta sa značajnom autonomijom, a to su Federacija BiH i Republika Srpska.
Federacija u kojoj je smješten kamp, je dalje podijeljena na kantone, koji su pak podijeljeni na općine. Vlasti u svakom kantonu i središnja vlast u Sarajevu često imaju različita politička i etnička uporišta, a rezultat svega toga, kad dođe do pitanja brige o migrantima, je da se nema na koga prebaciti odgovornost.
Agresivna kampanja prije izbora u listopadu 2018. godine dodatno je zakomplicirala situaciju. Nacionalistički lider Republike Srpske, Milorad Dodik upalio je alarm da je povećani priliv muslimanskih izbjeglica zapravo dio većeg scenarija, kojim ih se želi naseliti Muslimane u zemlju. Zazvučalo je to jako slično retorici koju koristi mađarski premijer Viktor Orban kad svoje građane straši migrantima.
Peter Van der Auweraert, koordinator Međunarodne organizacije za migrante zadužen za Zapadni Balkan naziva te strahove neopravdanima:
"Migranti nemaju namjeru ostati u BiH. Kao što je bio prije nekoliko godina slučaj sa Srbijom i Makedonijom – oni su tu samo na proputovanju, osim izdvojenog slučaja kad su svoj šator podignuli u parku u Sarajevu. Zapeli su u Unsko-sanskom kantonu uz granicu sa Hrvatskom jer žele nastaviti putovanje u druge zemlje u EU. Nema razloga da se u to petljaju političari iz drugih regija jer to doista nije problem njihovih glasača."
Ipak, kriza bi mogla donijeti i nešto dobroga. Pokazalo se da u BiH, koja i dalje teži članstvu u EU, ta unija treba. EU je prošle godine izdvojila 2.000.000 eura za pružanje humanitarne pomoći, što je bila najveća donacija nekoj zemlji izvan EU. Čini se da to ljudi primjećuju. Na Balkanu samo Kosovo i BiH nisu dobile status kandidata za EU. Većina građana BiH podržava članstvo u Uniji, bez obzira na etničke podjele u zemlji u kojoj je 88 posto Bošnjaka, 76 posto Hrvata i 57 posto Srba. Za Van der Auweraerta to je jasni znak da EU u vrijeme krize, može pomoći ili čak zamijeniti neučinkovitu državu.
No, trenutačno frustracije rastu, i obostrane su. Oni koji su napustili domove i žude za sigurnošću koju im pruža Europa, suočavaju se s neočekivanim problemima. Dani im prolaze u groznim uvjetima, i to nerijetko u društvu onih koji pripadaju etničkim grupama s kojima su ratovali. Rozić kaže da Bihać trpi zbog internih sukoba među izbjeglicama koje variraju od verbalnih provokacija do nasilnih sukoba u kojima su morali intervenirati i lokalni policajci. To i nije čudno ako se zna da među izbjeglicama ima i Pakistanaca i Sirijaca, Afganistanaca ali i Iračana, koji pokušavaju živjeti jedni uz druge u Bosni. No, živce su počeli gubiti i oni izvan kampova.
Snježana Galić, glasnogovornica bihaćke policije rekla je da su od siječnja do listopada 2018. migranti počinili 103 zločina, što je 10 posto više od svih koji su počinjeni u cijelom kantonu. Iako su često to bili nenasilni prijestupi, poput krađa u trgovini, bilo je i mnogo ozbiljnijih, uključujući i pokušaje silovanja i napada na službene osobe. Upravo ta djela koja potkapaju imidž migranata, ono što Zohaib Ali najteže podnosi.
