Prije samo šest mjeseci Zoran Milanović odrekao se premijerske funkcije u pregovorima s Mostom, Božo Petrov ju je odbio, Tomislavu Karamarku nije ni bila ponuđena, da bi naposljetku na čelo vlade zasjela osoba koja uopće nije izašla na izbore.
Danas se za tu funkciju svi trgaju. Nije ni čudo. Ako je Tihomir Orešković mogao biti premijer, onda to može biti svatko. Čak i Božo Petrov može ostati vjeran sebi pa još jednom preko noći promijeniti stav.
U prošli ponedjeljak kaže da se “ne vidi u Banskim dvorima”, a u utorak se hvali da bi bio bolji premijer od Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića.
Tu je i Milan Bandić s premijerskim plakatima i koalicijom “Za premijera” u kojoj nema onoga tko se nije zvao premijerom: Radimir Čačić je krenuo u premijersku kampanju još prije deset godina, dok je Ljubu Jurčića 2007. godine Dijana Čuljak proglasila premijerom na punih sat i pol.
Ljudi imaju iskustva. A Milanović se hvali da je u cijelom tom društvu on jedini bio premijer. Kao da ta funkcija doista još nešto znači.
Tim Orešković je pokazao ne samo da svatko može biti premijer, ako se tako drugi dogovore, nego i da taj premijer uopće ne mora biti najvažnija osoba u zemlji.
Tu su uvijek prvi i drugi potpredsjednik, pa predsjednica države, pa ministar financija i ministar policije, pa šef tajne službe...
Poneki biskup, zašto ne? A o biznismenima da se i ne govori. Zapravo, Tim Orešković i Domoljubna koalicija do te su mjere degradirali funkciju premijera da je potpuno logično kako se sad odjednom svatko smatra sposobnim je obnašati.
Pa vjerojatno i Sinčić. I njegov sinčić. Prije šest mjeseci svi su bježali od uloge premijera, a danas se svi trgaju za nju. A najveća zvijezda među svima njima, onaj tko osvaja medijske naslovnice, bivši je premijer na superluksuznoj jahti.
Ivo Sanader svima šalje pozdrave s ljetovanja. I koliko god bizarna, ova inflacija premijerskih kandidata potpuno je očekivana.
Kriteriji su do te mjere srozani da je funkcija predsjednika vlade potpuno izgubila auru političke moći i autoriteta, ne samo u politici, nego i u javnosti.
Istina, čak su i Milanovića morali 2012. nagovarati da faktički preuzme vođenje vlade, što je učinio kad se riješio Čačića i Linića.
Ali Oreškovićev eksperiment podignuo je vrijednost dionica baš svima i otvorio pravu burzu premijera. Imamo čak i anketne rang liste koga bismo za predsjednika vlade.
Ove zime svi su se javno odricali premijerske funkcije, kao da podnose veliku žrtvu na oltar domovine, a sad podnose još veću žrtvu, proglašavajući se premijerom.
Svjesni da ne moraju čak ni izaći na izbore, a kamoli na njima pobijediti kako bi se dokopali Banskih dvora. I vile Costabelle, naravno.
Neka se nitko ne uvrijedi, ali to je moguće samo u Hrvatskoj.
