Kako riješiti problem gradnje novih građevina u najizoliranijem kutku zemljine kugle? Desetljećima je Antarktika, jedini kontinent bez lokalnog stanovništva, bila dom samo najjednostavnijim šupama. Ali odnedavno su se i oni modernizirali.
Jednu takvu, futurističnu zgradu, uskoro će naseliti šezdesetak osoba. Cijena za smještaj toliko ljudi u najtežim uvjetima na svijetu je stotinjak milijuna dolara i riječ je o brazilskoj istraživačkoj postaji Comandante Ferraz. Nakon što je izvorna izgorjela 2012. godine, brazilska mornarica odlučila je potpuno modernizirati svoje istraživanje. Dovršetak gradnje očekuje se tijekom 2018. godine.
Nalazit će se na malom otoku nedaleko od obale Antarktike i gotovo 1.000 kilometara od obale Južne Amerike. Zrakoplovi tamo ne lete, a samo znanstvenici koji proučavaju Antarktiku će vidjeti tu postaju i uživati u "luksuzu" kojeg ona pruža. Postavlja se pitanje, zašto bi tako zabačene zgrade nudile išta osim najnužnijih stvari i zašto se toliko vremena i truda ulaže u moderni dizajn zgrada?
Teško je odgovoriti na tako jednostavno pitanje, ali Comandante Ferraz tek je posljednji u nizu modernističkih postaja Antarktike. 2013. godine je Indija predstavili postaju Bharati jednako posebnog dizajna uz potpis njemačkih arhitekta BOF Architects.
Samo godinu kasnije je Južna Koreja otvorila postaju Jang Bogo u kojoj može živjeti 60-člana posada.
"Antarktičke postaje su postale prava veleposlanstva na ledu", priča profesorica Anne-Marie Brady, urednica Polar Journala i dodaje: "To su statusni simboli za države koje žele svoj interes širiti na Antarktiku".
S jedne strane, lako je moguće da bi ti interesi mogli biti potpuno znanstveni, ali kad jednom istekne moratorij za eksploataciju mineralnih dobara dalekog juga, svima će biti lakše odrediti svoj teritorij. Izgradnja velike zgrade danas je ekvivalent postavljanja zastave kako su nekad radili polarni istraživači.
Početkom dvadesetog stoljeća su Britanci izgradili sklonište od kamena i nazvali ga Omond House, prema škotskom meteorologu Robertu Traillu Omondu i godinama je to bila jedina građevina na Antarktici. Krajem pedesetih godina, a pogotovo nakon 1959. godine kada su sve države svijeta rekle da neće obilježavati svoj teritorij, došlo je do pravog buma u rastu broja građevina.
I danas je najveća američka baza McMurdo koja je desetak godina električnu energiju dobivala iz nuklearnog reaktora. Danas tamo živi i više od 1.000 znanstvenika. Godinama je udobnost znanstvenika bila zadnja na listi prioriteta, kako su to za BBC ispričali britanski istraživači koji su radili u bazi Halley: "Bilo nam je kao u podmornici. Ljestvama smo morali izlaziti iz baze". Tadašnja postaja bila je ispod petnaestak metara snijega i napuštena je 1983. godine zbog problema s ulazom i ventilacijom.
Danas Velika Britanija ima Halley VI, prvu prijenosnu postaju na Antarktici. Divovska šarena metalna konstrukcija sastoji se od 8 odvojivih modula i može se kretati na skijama dugim osam metara.
Belgijci su napravili i jedan dodatni korak naprijed. Njihova postaja Princess Elisabeth jedina je postaja koja ne ispušta štetne plinove. Sve energetske potrebe podmiruju solarnom i energijom vjetra, nemaju čak ni postrojenja za grijanje.
