Naša era na planeti Zemlji biti će u budućnosti zapamćena kao "doba kokoši", barem ako je pitati buduće geologe ili možda izvanzemaljce koji će se iskrcati na planet i kopati po slojevima naših ostataka.
Upravo to, piše The New York Times, tvrdi skupina znanstvenika u svom radu koji su objavili u znanstvenim magazinu Royal Society Open Science. Neumoljiva je činjenica, kažu, da živimo u eri kokoši.
Trenutno je na planeti oko 23 milijarde kokoši, barem deset puta više nego bilo koje druge ptice. Recimo četrdeset puta više nego vrabaca. Druga po redu po brojnosti ptica je malena ptičica koja naseljava sub-saharsku Afriku i ima je 1.5 milijardi.
Kombinirana masa 23 milijarde kokoši prelazi ukupnu masu svih ptica na svijetu. No, nije samo važna njihova brojnost, već i oblik, geni i kemija.
"Mi smo promijenili samu biologiju kokoši", kaže jedan od autora.
Kokoši su udomaćene prije 8.000 godina, i s vremenom uzgojene u veće i "mesnatije" ptice negoli što su to bili njihovi preci iz džungle. No tek je razvojem tzv. "brojlera" (kokoši uzgajanih isključivo radi mesa) pedesetih i promjene u praksama na farmama da su ptice potpuno transformirane.
Današnja kokoš živi kratkih pet do devet tjedana do klanja, a ima pet puta veću masu od predaka. Ima i genetsku mutaciju radi koje jede bez prestanka pa neprekidno dobiva na kilaži. Gotovo uvijek ima problema s kostima radi toga što je uzgojena da raste tako brzo ali i zato jer joj se prehrana sastoji samo od žitarica, a ne i buba - kosti su im kemijski vrlo specifične.
Riječ je o sustavu koji je potpuno sistematizirana industrijska matrica. Riječ je o kokošima koje žive isključivo radi potpore ljudske tehnologije. Jajašca su umjetno inkubirana i pilići rastu u klimatskim uvjetima koje dijeli do 50.000 kokoši, piše u radu.
Transportiraju se u klaonice nakon maksimalno devet tjedana gdje se gomila najviše ostataka (perje, krv, izmet, kosti).
Pitanje je, naravno, koliko će kostiju od 65 milijardi kokoši koje godišnje konzumiramo, biti prezervirano kao fosili. Ptičje se kosti, kažu znanstvenici, loše se fosiliziraju. No, na odlagalištima se one gotovo mumificiraju, a odlagališta je mnogo, dakle i kosti je mnogo.
Antropološko je pitanje što te kosti govore o nama. O našem načinu života, načinu industrijalizacije i kako se hranimo.
"Uzgoj kokoši je dokaz efikasnosti, i naše sposobnosti da proizvodimo što više mesa sa što manje resursa", kaže Tom Super, glasnogovornik pri industrijskoj grupaciji National Chicken Council.
S druge strane, profesor filozofije i advokat za prava životinja Lori Gruen kaže kako je "teško vidjeti i osjetiti ponos radi toga što smo namjerno onemogućili samostalan život jednoj cijeloj vrsti".
Naravno, arheolozi budućnosti neće pronaći samo kosti kokoši. Biti će tu tehnofosila, plastike i betona. Znakova radijacije od nuklearnih testova. Sve su to markeri takozvane epohe antropocena, ili "doba čovjeka".
No najobimniji i možda najbizarniji biološki ostatak i trajni znak kako smo i koliko promijenili prirodni svijet će biti silni i bezbrojni ostaci kokoši uzgojenih radi mesa.
