Svima nam je to poznato. I vruće kolo štednjaka i blok leda mogu nam već samim dodirom nanijeti bol. Kako bol izazivaju i ekstremna vrućina i ekstremna hladnoća za BBC je objasnio Jason G. Goldman, znanstvenik koji je popularnost stekao, među ostalim, i emisijama serije "The Wild Life". Kad razmišljamo o osjetilima u koži, u prvom redu imamo na umu osjetilo opipa. Međutim, podsjeća on, osim osjetila opipa, u koži imamo i osjetila za toplinu odnosno hladnoću, te osjetilo boli.
Posebno osjetilo boli odgovorno je za to da, u trenutku kad smo izloženi snažnim mehaničkim, kemijskim ili termičkim utjecajima, pokušavamo se izmaknuti, pobjeći što dalje. Stavimo li prste u plamen, već sljedećeg trenutka trznut ćemo ruku nazad. A koliko god je osjećaj neugodan, krajnje je koristan. Naše tijelo je stalno na oprezu kako bi se zaštitilo od opasnih situaciju, pa bi i izostanak ovakvog mehanizma značio da smo u krajnje ozbiljnoj opasnosti.
Neurobiolog Jörg Grandl objasnio je to ovako: "Osnovni princip je da senzorički neuroni koji projiciraju vaše tijelo, imaju skupinu kanala koji se direktno aktiviraju bilo visokim ili niskim temperaturama." Ispitujući genetički modificirane miševe, znanstvenici su u posljednjih 15 godina uspjeli dokazati da su ovi kanali, točnije proteini koji se nalaze u stijenkama neuronskih stanica, direktno povezani s osjetom temperature.
Najbolje su proučili protein TRPV1 i njegovu reakciju na ekstremnu temperaturu. TRPV1 je potpuno neaktivan tako dugo dok se temperatura ne popne na 42°C. U trenutku kad nam koža dođe u dodir s visokom temperaturom, osjetilni kanal se aktivira, aktivira se i cijeli živac, signal stiže do mozga i mi reagiramo s "Jao!" i bijegom od izvora vrućine. Grandl objašnjava da to isto vrijedi i hladnoću, samo što se u tom slučaju aktivira protein TRPM8.
Oba proteina, skupa s onim nazvanim TRPA1, omogućuju koži da detektira širok raspon temperatura, te da tijelo ispravno reagira. To zapravo znači da mi po svoj prilici i ne tražimo posebno aktivno u svakidašnjem životu ugodnu temperaturu, koliko izbjegavamo one neugodne, te tako dolazimo do prave mjere. No, unatoč tome, to ne znači da se TRP receptori ne mogu i prilagođavati. "To se posebno pokazalo u slučaju TRPV1", kazao je Grandl.
Primjerice, ako smo pretrpjeli opekline od sunca, inače blagi tuš može nam se činiti nepodnošljivo vruć. Temperature, inače, nisu i jedino što pobuđuje te receptore. To mogu učiniti i biljke, primjerice kapsaicin, molekula koja, među ostalim, papar čini onako ljutim. Ili, TRPM8 reagira osjetom hladnoće na mentol. TRPA1 se, pak, često naziva i wasabi receptorom jer se aktivira i dodirom s štetnim sastojkom gorušice.
A zašto uopće biljke razvijaju kemikalije koje aktiviraju receptore koji inače reagiraju na temperaturu? Ajay Dhaka sa Sveučilišta Washington objašnjava da kapsaicin uopće ne utječe na TRPV1 kod riba, ptica ili zečeva, dok djeluje kod ljudi i mnogih glodavaca. "Moguće da su one tome pribjegle naprosto kako bi se zaštitile da ih neke životinje ne pojedu", kaže on.
Time se stvar objašnjava evolucijski. Biljke su naprosto selekcijom razvile kemikalije koje kod onih životinja koje bi ih inače pojele, izazivaju isti osjećaj, reagiraju s istim proteinima koji bi reagirali kad bi se te životinje opekle ili naišle na veliku hladnoću. Upravo zato, kad jedemo izrazito ljute papričice, to što se tad znojimo, nije posljedica nečeg posebnog u papričicama, nego je rezultat toga što i kapsacain i visoka temperatura aktiviraju iste živce u našem tijelu.
Drugim riječima, kad sljedeći put budete morali susprezati suze od boli jedući kakav ljuti čili, ili osjetite žestoko lupanje srca, zamislite se nad time da upravo svjedočite rezultatima bitke između biljaka i životinja koja traje već milijunima godina. Kao i to da to što jedete, znači da upravo pobjeđujete.
