Da duboko dolje ima nečeg zanimljivog bilo im je jasno još od 70-ih, kada su njihovi stariji kolege bušili kontinentalni prag u podmorju na nekoliko desetaka kilometara od New Jerseyja. Bila je riječ o projektu AMCOR, istraživanju kemizma stijena i vode na tim dubinama.
"Znali smo da dolje ima pitke vode u izoliranim područjima, ali nismo znali u kolikim razmjerima", napisala je Chloe Gustafson u povodu spektakularnog otkrića.
Ona i dvoje kolega sa Sveučilišta Columbia i Woods Hole Oceanographic Institution istraživali su o čemu je riječ i sada su napokon doznali. U Natureu je objavljen njihov rad prema kojem se na udaljenosti od oko 90 kilometara od New Jerseyja prema pučini, ispod dna Atlantskog oceana, nalazi se vodospremnik, prirodni rezervoar slatke vode, zapremine 2800 kilometara kubičnih.
I to najmanje toliko. U izvještaju su napisali da se vodospremnik pruža do udaljenosti od istočne obale SAD-a najmanje 350 kilometara, što bi značilo da u njemu ima vode dovoljno za napuniti debelo više od jedne milijarde olimpijskih bazena.
"Fosilna voda"
Njihovo otkriće moglo bi se pokazati vrlo važnim u vremenu u kojem je pitke vode sve manje zbog rasta gradova, zbog klimatskih promjena i zbog uništavanja podzemnih voda crpljenjem nafte hidrauličkim frakturiranjem.
Istih troje znanstvenika još 2015. godine svojim pilot projektom utvrdili su da tamo negdje sigurno postoji takav podmorski rezervoar vode, skriven na dubini od oko 200 metara, te da je nesumnjivo riječ o još jednom od sličnih ili istih takvih fenomena diljem svijeta. Sadašnjim otkrićem uspjeli su ga izmjeriti i ispalo je da je ovo najveći podzemni rezervoar vode u svijetu.
Nastao je, stoji u izvještaju u Natureu, tijekom posljednjeg ledenog doba kada je more bilo puno nižih razina nego danas. Jadransko more tada je, primjerice, bilo čak 120 metara niže nego danas, pa je za vrijeme glacijalnog maksimuma, prije 26.500 godina, na sjever dosezalo samo do današnje sjeverne Dalmacije, sve zato što su se na sjeveru i jugu Zemlje nagomilale ogromne količine zaleđene vode.
Posljedično, ono tekuće vode što je postojalo u umjerenim područjima, slijevalo se i po kopnu koje je danas rub morskog dna, ta voda ponirala je u podzemlje kao i danas, te je tamo ostala zarobljena. Prije nekoliko dana na stranicama Sveučilišta Columbia objavljeno je da bi, kad bi ta voda bila na površini, tvorila jezero površine oko 40.000 kilometara četvornih, skoro površine Republike Hrvatske.
No, troje istraživača nije svoj izvještaj počelo idejama o crpljenju te vode, nego objašnjavanjem da ovakvi zapravo podzemni rezervoari vode ispod dna oceana igraju važnu ulogu u reguliranju bioloških i kemijskih procesa u oceanu, jer utječu na razmjenu hranjivih tvari i na cirkulaciju ugljika na planetu na kojem živimo.
U dokumentu se navodi i to da razmjeri i učestalost ovakvih prirodnih vodospremnika na Zemlji još nisu poznati zbog relativno rijetkih geoloških istraživanja u tom smjeru.
Obilje vode ispod najveće pustinje svijeta
Do određene razine neke stvari su ipak poznate. Još 2012. godine Environmental Research Letters objavio je zajednički rad znanstvenika u kojem procjenjuju da se u takvim spremnicima ispod Afrike nalazi između 0,36 i 1,75 milijuna kilometara kubičnih vode zarobljene još od posljednjeg ledenog doba.
Kolika je slaba istraženost tog fenomena očita je već iz velikog raspona najmanje i najveće procjene. Nesporno je, međutim, da takvi rezervoari postoje, da su vrlo česti, a – ironično – da su vrlo učestali ispod zemalja koje najgore oskudijevaju vodom; Libija, Alžir, Egipat, Sudan, Čad... Libija je od svih tih zemalja najviše pustinjska.
Prema grafikonu iz tog istraživanja, Libija godišnje raspolaže s manje od jednog kilometra kubičnog obnovljivih izvora pitke vode. Istodobno, rezerve "fosilne" vode u podzemlju ove velike, ratom uništene zemlje, terorizma i naftnih intervencija, iznose oko čak 100.000 kilometara kubičnih.
Uopće za cijeli afrički kontinent oni su tada procijenili da u podzemlju čuva više od 100 puta toliko vode koliko njim protekne tijekom jedne godine. Najveće procjene iz 2012. godine za Libiju su čak 234.000 kilometara kubičnih vode u podzemlju, za Alžir čak 243.000, ali s manjom najnižom procjenom, za Sudan 150.000, za Egipat 130.000, za Čad 112.000 kilometara kubičnih...
Ovakvo stanje zapravo je logično ako se zna kakva je bila povijest područja koje danas obuhvaća pustinja Sahara. Od 20.000 godina prije Nove ere do oko 8500 prije Nove ere Sahara je također bila sušna. Bila je to posljedica ledenog doba u kojem je padalina bilo manje zbog niže prosječne temperature svijeta.
O tome svjedoče arheološki nalazi iz doline Nila, i tada jedinog doista plodnog područja tog dijela Afrike. Drevni ljudi živjeli su na uskoj prugi plodnog tla i očito su se gadno svadili, pa i tukli i ubijali oko zemljišnih sporova. A onda je ledeno doba prošlo velikim zatopljenjem i kako je ono uzelo maha, od oko 8500. do 7000. prije Nove ere u područje Sahare počeli su prodirati žestoki monsuni.
Zelena i plodna Sahara puna slonova
Sahara je počela zelenjeti. Od 7000. do 5300. prije Nove ere skoro cijela današnja Sahara bila je plodna i zelena, a klima je bila vrlo umjerena. Bilo je tu i rijeka i jezera, vrlo plodnih područja u kojima su živjeli čak i životinje poput žirafa, krokodila, vodenkonja i slonova. U špiljama po Sahari, u kojima se nekad živjelo, mogu se vidjeti drevni crteži koji sve to zorno opisuju, čak i ljude kako se kupaju, kako veslaju u čamcima.
Bilo je to očito doba u kojem su se velike količine vode koja je stalno pritjecala, slijevale u podzemlje i cijedile kroz podzemne stijene, da bi, došavši do nepropusnih slojeva stijena, ostala tamo zarobljena sve do danas. Tamo je opstala i nakon povratka monsuna oko 5300. godine prije Nove ere, što je označilo početak obrnutog procesa, pretvaranje Sahare nazad u pustinju.
Tamo su te ogromne podzemne vode opstale i nakon povratka pustinje oko 3500. godine prije Nove ere. Nije slučajno da se baš u to vrijeme u dolini Nila počinje razvijati društvo koje će prerasti u faraonsko i iznjedriti civilizaciju starog Egipta. Kako je Saharu opet stala gutati pustinja, ljudi su selili sve dalje u preostale plodne krajeve, najviše u opet usku plodnu prugu uz Nil, gdje su, nagužvani na mali prostor, morali smisliti nove načine uređenja sve složenijeg društva.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
i sta ce sada ići tražiti vodu