Priča u filmu "Dobri Will Hunting" išla je tako da je profesor iz matematike na MIT-u zadao svojim studentima izrazito težak zadatak i demonstrativno ga napisao na ploči na hodniku ispred svog ureda. Will Hunting je bio 20-godišnji domar na sveučilištu, problematičnog života, totalno nesređen, ali i samouki genij iz matematike za što nitko nije znao. I dok nitko nije gledao, Hunting je na ploči riješio zadatak. Profesor je potom na ploči zadao još teži zadatak.
Ovaj put slučajno je naišao upravo dok je 20-godišnji domar zadatak rješavao. Profesor je mislio da mu balavi domar brlja po ploči, zato ga je pozvao, ovaj se nije obazirao, pa ga je pozvao imenom, na što mu je ovaj odvratio da neka se j***. Will Hunting mu je pobjegao, a profesor je, vrativši se, sa zaprepaštenjem shvatio da je ovaj riješio i to.
Scena je uzeta iz urbane legende za koju se do filma snimljenog 1997. malo tko još sjećao da je nastala prije točno 80 godina, 1939., na osnovi istinite legende tada 25-godišnjeg Georgea Bernarda Dantziga koji će puno godina poslije u povijest ući kao tvorac simpleks algoritma za rješavanje linearnog programiranja i nekih vrlo važnih problema iz statistike. Što se doista dogodilo objasnio je osobno Dantzig kada ga je 1984. u njegovom uredu na Stanfordu intervjuirao Donald Albers, u to vrijeme također matematičar i publicist.
"Profesore Dantzig, hvala vam što ste odvojili vrijeme za pričati o sebi", započeo je mladić.
"Kakva je to sad priča s tim 'profesore Dantzig'!?", ostao je iznenađen slavni matematičar.
"OK, kako bih vas trebao oslovljavati?", iznenadio se Albers.
"Tvoje je ime Don, je li tako? Sjećaš li se ti mog imena?"
I tako su krenuli puno opuštenije. U jednom trenutku ga je Albers pitao kako to da je doktorirao iz statistike kad je iz tog područja, pravo govoreći, pohađao tako malo nastave. I onda mu je Dantzig ispričao. U to vrijeme studirao je na UC Berkeleyju kod profesora Jerzyja Neymana, na prvoj godini. I tog slavnog dana Dantzig je zakasnio na sat.
"Na ploči su bila napisana dva problema za koje sam pomislio da ih je dao za zadaću. Prepisao sam ih. Nekoliko dana poslije ispričao sam se Neymanu što mi je trebalo toliko dugo dok sam riješio zadaću, jer ispalo je da su zadaci malo teži nego obično. Pitao sam ga da li još uvijek želi da mu predam zadaću. Rekao mi je neka to bacim tamo na stol", prisjećao se Dantzig.
Rekao je da je papire na stol stavio nevoljko, jer je stol bio krcat hrpama svega i svačega i bojao se da se ne bi dogodilo da se zauvijek izgube u toj gužvi. I ništa, niti glasa od profesora narednih šest tjedana. A onda jedne nedjelje u osam ujutro:
"Anne i ja upravo smo se bili probudili kad smo čuli kucanje na vratima. Bio je to Neyman. Utrčao je unutra s papirima u rukama sav uzbuđen: 'Upravo sma napisao uvod za jedan od tvojih papira. Pročitaj to tako da to mogu odmah slati na tiskanje.' Kakvu minutu nisam imao pojma o čemu on to priča. Ali, da skratim, problemi na ploči koje sam riješio misleći da su za zadaću, zapravo su bila dva čuvena nikad prije riješena problema iz statistike", objasnio je Dantzig.
Tek tog jutra je dobio prvu informaciju da u tome ima bilo čega posebnog. Rekao je i to da se godinu poslije jako zabrinjavao oko toga što će uzeti kao temu za doktorat. Profesor Neyman je na to samo slegnuo ramenima. Rekao mu je neka naprosto ta dva riješena problema uveže i da će on to prihvatiti.
Vremenom će Dantzigov genij dovesti do razvoja takvog algoritma kojim se pronalazi optimalno rješenje za niz situacija; bilo da kompjutor treba odabrati najboljih 70 osoba za 70 poslova ili najučinkovitiji režim prehrame u vojsci s obzirom na prehrambene vrijednosti obroka i cijene bilo da treba pronaći najbolji način u vođenju tvrtke da se što više poveća profit, a smanje gubici... To nije i kraj anegdote.
Ispalo je da je njegov slučaj postao popularan tek godinama poslije, zahvaljujući tome što su ga u središnjim krajevima SAD-a počeli spominjati kao dobar primjer na kršćanskim bogoslužjima. I opet Dantzig nije imao pojma. Tog jutra krenuo je u šetnju kad ga je sreo prijatelj Don Knuth na biciklu.
"Hej George, nedavno sam bio u Indiani i čuo sam u crkvi propovijed o tebi. Jesi li znao da imaš takav utjecaj na kršćane tamo?", krenuo ga je šokirati prijatelj.
I uspio je. Dantzig je ostao zatečen. Ispalo je da ga je svećenik nakon mise još i zaustavio i pitao da li poznaje tog mladića sa Stanforda. I tada se klupko počelo raspetljavati. Dantzig je povezao da je nekoliko godina ranije letio avionom, a da mu je suputnik odmah do njega bio luteranski svećenik Schuler iz Kristalne katedrale u Los Angelesu. Pa su pričali.
Svećenik mu je pričao o svojim idejama o pozitivnom razmišljanju, a ovaj mu je ispričao svoju anegdotu sa zadacima "za zadaću". Svećeniku je to bilo zanimljivo, pa mu je nekoliko mjeseci poslije poslao pismo u kojem ga moli za dopuštenje da tu anegdotu uvrsti u svoju knjigu što ju je pripremao o moći pozitivnog razmišljanja.
"Schuler je objavio verziju koja je donekle napuhana i pretjerana, ali je suštinski točna. Moralna pouka je bila ova: da sam ja znao da zadaci nisu za zadaću, nego da je riječ o dva slavna nikad ranije riješena problema iz statistike, vjerojatno ne bih mislio pozitivno, bio bih obeshrabren i nikada ih ne bih riješio."
