Od sredine 90-ih čovječanstvo poznaje toponime povezane s ogromnim nakupinama smeća; kao Velika pacifička mrlja smeća, Sjevernoatlantska mrlja smeća, ukupno ih je pet na svijetu. Najnovije istraživanje na tu temu, objavljeno u Scientific Reports, kaže da se u tom vrtlog plastičnog otpada koji se nakupio u Pacifiku, nalazi između četiri i 16 puta više smeća nego što su znanstvenici do sada procjenjivali.
Velika pacifička mrlja smeća inače je površine 1,6 milijuna kilometara četvornih, što je 29 puta veća površina od površine Hrvatske. A jeziva ozbiljnost najnovijeg otkrića postaje jasna ako se zna da se već i s dosadašnjim procjenama računalo da će otprilike 2050. godine ukupna masa plastičnog otpada u morima i oceanima diljem svijeta premašiti ukupnu masu svih riba. Ovo istraživanje sada pokrenuli su The Ocean Cleanup Foundation, šest sveučilišta i jedna avijatičarska kompanija.
Pomoću 30 brodova povlačili su mreže na širokom području i upecali 1,2 milijuna komada plastičnog otpada. Njihova konačna procjena je da se u Velikoj pacifičkoj mrlji smeća nalazi čak 1800 milijardi krupnih komada plastičnog smeća na koje otpada 92 posto mase unutar mrlje koju su inače oblikovale struje između Havaja i Kalifornije. Na mikroplastiku promjera pet milimetara i manjeg otpada osam posto mase plastike.
Jezivo je bilo otkriće da se čak 46 posto mase odnosilo na ribarske mreže koje su se otrgnule s brodova koji su ih vukli ili su ih s brodova naprosto odbacili. Ako se zna da se čak i primjerice u plastični prstenovi za limenke piva zapliću morska bića, guše, ugibaju i tonu, što životu u moru čine tolike tone mreža nemoguće si je predočiti. Prvi put Velika pacifička mrlja opisana je još 1988. u izvještaju američkog NOAA.
Od početka je bilo jasno da je riječ o otpadu koji se tamo nagomilao iz Kine i Japana u prvom redu, nešto manje iz SAD-a. Naziv poput zemljopisnog pojma mrlja je dobila 1997. kada je Charles J. Moore, vraćajući se s Transpacifičke utrke jahta, naletio na takvu količinu smeća kakvu nije očekivao u najgorim morama. 20 godina poslije Sveučilišta Kalifornija i Georgija izračunala su da je čovječanstvo od 1950. proizvelo 9,1 milijardi tona plastike, te da od te količine u potrebi više nije oko 7 milijardi tona.
Dalje su izračunali da je od te mase reciklirano samo 9 posto, da je daljnjih 12 posto plastike završilo na spaljivanju, što znači da je 5,5 milijardi tona plastike proizvedene u tih 67 godina završilo što u morima, što na kopnu na odlagalištima smeća, u prirodi, kojekuda. Istraživači s Univerziteta u Plymouthu ostali su prije četiri godine zatečeni kad su na boce, plastične vrećice i slične podsjetnike na modernu civilizaciju pronašli na - dnu Atlantskog oceana.
Otkriće je bilo zastrašujuće zato što je smeće pronađeno na dubini od 4500 metara, na dijelu na kojem je oceansko dno do sada bilo potpuno neistraženo. Oceani inače slove kao mjesta koja je čovjek slabije istražio nego površinu Mjeseca, a s ovim otkrićem ispada da je prije čovjekovih modernih istraživačkih aparata na neistražena mjesta oceanskog dna stiglo čovjekovo smeće. Riječ je o velikom istraživanju koje je financirala EU i u koje je bilo uključena 41 organizacija iz 13 država.
Mjesta koja su pritom istražena nalaze se u Atlantskom i Arktičkom oceanu od obale Europe do srednjeatlantskog hrpta te Mediteran. Smeće je pritom pronađeno na jednoj lokaciji. Najveći dio otpada pritom se odnosi na plastiku (41 posto), zatim na ostatke od ribarenja poput pokidanih parangala i mreža (34 posto), dok ostalo čine staklo, drvo, metal, papir, karton i kojekakvo neidentificirano, budimo otvoreni, totalno ljudsko sranje.
Jedno drugo istraživanje organizacije Project Aware u sličnom globalnom istraživanju od 2011. okuplja 20.000 ronilaca iz 60 zemalja, uključujući i Hrvatsku. Njihovi su podaci još i gori, jer po njima ispada da plastični otpad čini čak 70 posto zagađenja morskog dna. I jedno i drugo istraživanje utvrdili su da ni hrvatski dio Jadrana nije pošteđen vrlo ozbiljnog zagađenja.
Do sada se smatralo da zagađenje oceana smećem uglavnom čini otpad koji pluta. Procjenjuje se da danas na svaki kilometar četvorni površine oceana otpada 5,1 kilograma plastičnog smeća. Dodatan problem je to što se to smeće stalno mrvi, pa ne samo što se godišnje milijuni ptica i morskih organizama uguše plastikom, nego i mikroskopske čestice plastike sve češće ulaze u hranidbeni lanac. Kako životinja i riba, tako i ljudi.
Posebno istraživanje utvrdilo je da doslovno svaki albatros u svom probavnom sustavu ima veće ili manje čestice plastike. A stanje definitivno postaje alarmantno ako se zna i to da je plastika takav materijal da na sebe vrlo efikasno veže mnoštvo otrovnih tvari iz mora, što znači da ubrzava unos otrova iz okoline u žive organizme.
