Znanost
425 prikaza

Filozofija straha: Neki u njemu uživaju kao u kockanju

Preplašena žena ispod stola
Thinkstock
Dok će neki šokantne filmske scene pogledati jednom i nikad više, drugi će ih gledati stalno iznova, uživajući u osjećaju straha

Strah je naučeno ponašanje koje nam pomaže u identificiranju prijetnji. To je sposobnost koja je ljudima omogućila da prežive prirodne katastrofe i predatore. 

Svi se rađamo s dva urođena straha: od pada i glasnih zvukova.

1960. godine provedeno je istraživanje kojim se ocjenjivala percepcija dubine kod beba starih šest do 14 mjeseci, ali i mladih životinja. Istraživači bi stavili određene predmete na uzvišenu površinu, ispod čijeg ruba se nalazilo akrilno staklo. Željeli s vidjeti koliko ispitanika će prekoračiti 'vizualnu stijenu' kako bi došli do željenog predmeta.

Većina djece i životinja nije se željela popeti i prekoračiti pleksiglas, jer je strah od pada instinkt koji je nužan za preživljavanje mnogih vrsta. 

Preplašena žena s navučenim puloverom preko glave | Author: Thinkstock Thinkstock

Isto tako, kad čujete glasan zvuk, vjerojatno ćete reagirati tako da ćete poželjeti pobjeći ili se boriti. To se naziva iznenadnim akustičnim refleksom, objašnjava neuroznanstvenik Seth Norrholm s Emory Sveučilišta. 

Norrholm kaže da kad je riječ o dovoljno glasnom zvuku "spustit ćete glavu. Glasni zvukovi obično djeluju kao uzbuna, te je naš strah urođen".

To je jednostavno odgovor koji je u nama i koji signalizira da nas možda očekuje nekakva opasnost u blizini.

Naučeni strahovi

Većina strahova je naučena. Zmije, pauci, mrak - strahovi od ovih životinja i pojava nazivaju se prirodnima, jer se razviju u ranoj dobi, pod utjecajem okoline i kulture u kojoj odrastamo. Dakle, dijete se ne plaši automatski mraka, nego 'pokupi' signale svojih roditelja. 

"Dobivate znakove od roditelja i društva da biste se trebali bojati tih stvari i to se onda i dogodi", tvrdi Norrholm.

Iako je strah naučen, ljudi kao da su predisponirani za određene, široko raširene fobije, kao što su one koje se tiču paukova i zmija, a koje su razvijene tijekom evolucije.

"U drevno doba djecu se učilo da ne diraju te životinje jer su one mogle biti otrovne", kaže Norrholm.

Mnoga istraživanja su pokazala da su djeca, kad im je rečeno da među mnoštvom slika pronađu zmije i paukove, puno brže reagirala nego kad su morali pronaći neopasne predmete kao što je cvijeće. Ista svar je opažena kod djece vrtićke dobi, ali i odraslih. Vjeruje se da se to događa zato što smo prema njima tijekom vremena razvili pristranost, piše CNN.

Kako postajemo stariji, strahove razvijamo tako što ih povezujemo s nečim i stavljamo u određeni kontekst.

Zato su, primjerice, dekoracije za Noć vještica djeci toliko strašne. Malo dijete možda ne zna da je kostur zastrašujuć, sve dok mu roditelji ne ponove 50 puta kako je to 'straaaaašno'.

Zmija | Author: Facebook Facebook

Kad se suočimo s nečim što nas plaši, prva reakcija mozga je da nam pošalje signal da pobjegnemo ili se borimo.

Tako ako naiđete na zmiju za vrijeme planinarenja, mozak vas može odvesti u dva smjera.

Jedan predstavlja senzorne sustave u amigdali u mozgu. Drugim riječima ako vidite, namirišete ili čujete nešto, mozak prima informaciju da je riječ o nečemu čega bi se trebali bojati. To je odgovor adrenalina koji vašem srcu kaže da brže kuca i vašem tijelu da se počne znojiti.

No gotovo istodobno se pojavljuje i drugi smjer, tj. reakcija. "On prolazi kroz viši kortikalni centar u vašem mozgu i govori mu: 'Već sam vidio ovakvu zmiju i ne moram se brinuti'", opisuje Norrholm. 

Nije svaki strah - loš

Postoje neki dokazi da je traženje uzbuđenja nalik drugim stvarima u kojima ljudi uživaju - kockanju, jelu - jer se u oba slučaja otpušta dopamin - neurotransmiter koji pomaže u kontroliranju centra (u mozgu) za nagrađivanje i užitak. 

Što više se ljudi upuštaju u opasne avanture, to se manje boje općenito, jer već gotovo automatski usmjeravaju mozak u onom drugom smjeru, te racionaliziraju da njihova potraga za opasnosti nije uopće opasna. Sportaši koji se bave ekstremnim sportovima su savršen primjer, jer svaki put kad se upuste u novu avanturu, oni prežive.

Postoje doduše isto tako ljudi koji iskreno uživaju u osjećaju straha.

"Znamo da postoje neke osnovne individualne razlike u tome kako su ljudi 'posloženi", kaže Glenn Sparks sa Purdue Sveučilišta. Sparks je specijaliziran za kognitivni i emotivni utjecaj medija, pogotovo horora.

"Neki ljudi su jednostavno tako 'posloženi' da traže senzacionalna iskustva", objašnjava Sparks i dodaje da oni traže nešto čime mogu potaknuti onu 'navalu adrenalina'.

Za one koji ipak nisu skloni takvim ekstravagancijama, važno je zapamtiti da neke strahove možemo prevladati tako što ćemo im se izlagati, jer ćemo na taj način postajati tolerantniji prema njima.

No isto tako treba znati da malo straha nije naodmet. Naposljetku, to je mehanizam zahvaljujući kojem smo preživjeli tolike milijune godine dosada.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.